OPORBA I VLAST (75:75): Plenković i oporba proglasili pobjedu, ali rđav je to pir

Neka cijela hrvatska javnost zna: Oni su danas doživjeli poraz, ustvrdio je premijer Andrej Plenković na konferenciji za novinare nakon što je zahtjev za opozivom ministra financija Zdravka Marića u Saboru završio sa 75 glasova za i 75 glasova protiv. Mariću tako nepovjerenje tehnički nije izglasano, što Plenković tumači kao svoju pobjedu, no rđav je […]

Neka cijela hrvatska javnost zna: Oni su danas doživjeli poraz, ustvrdio je premijer Andrej Plenković na konferenciji za novinare nakon što je zahtjev za opozivom ministra financija Zdravka Marića u Saboru završio sa 75 glasova za i 75 glasova protiv. Mariću tako nepovjerenje tehnički nije izglasano, što Plenković tumači kao svoju pobjedu, no rđav je to pir, ako se uzme u obzir da nema odgovora na pitanje ima li saborsku većinu i može li računati na daljnju podršku svojoj Vladi u Saboru. Istina, time je kupio vrijeme, jer mu ovo ostavlja prostor da se pažnja svrne na saborsku raspravu o nepovjerenju predsjedniku Sabora Boži Petrovu, dok će se on posvetiti bildanju većine za podršku ministrima koje treba predložiti na mjesto četvorice ministara iz Mosta koje je nedavno smijenio.

Ne treba se previše nadati da neće uspjeti u tome. Na koncu, to za većinu građana i nije presudno pitanje, jer im nikakvo preslagivanje vlasti, niti eventualna smjena, neće donijeti ništa. Politička elita u ovoj zemlji toliko je besmislena i potrošena da od nje zaista više ništa dobro ne treba očekivati. Razlog je vrlo jednostavan: Punih 20-ak godina u politici se vrte jedni te isti ljudi, tek tu i tamo isplivaju likovi koji su se čeličili u mladeži stranaka i čekali svoje vrijeme, ili neki koji su potiho gradili svjetsku karijeru, pa onda isplivali, jer su iz ljubavi za svoju sliku u medijima spremni na to da netko drugi vodi kolo. Osvježenja koja su se u međuvremenu pojavila na političkoj sceni zapravo se svode na pikzibnere koji političko djelovanje vide kao priliku da djeluju po modelu dvorske lude (kao što to, primjerice, čini zastupnik Živog zida Ivan Pernar), ili likove koji najprije drže ljestve vlasti, pa ih onda izmiču, a da vjerojatno ni sami nisu svjesni koliko su obje njihove uloge smiješne. I dok je Pernarova uloga često, zapravo, vrlo zanimljiva, jer se u bujici gluposti koje izgovori ponekad može nazrijeti i tračak precizno pogođenih ocjena, Mostova uloga sad već zaista djeluje smiješno.

Jer, oni mjesecima, navodno, lobiraju za to da se u Vladi povede razgovor o problemima u koncernu Agrokor, na što se Plenković pravi gluh, onda podrže donošenje zakona koji Agrokor izuzima od zakona kojim su uređeni predstečajna nagodba ili stečaj, te u podređeni položaj stavlja sve njegove vjerovnike i dobavljače, s očitim ciljem da se Todoriću pomogne da zadrži vlasništvo nad onim što se tako uspije spasiti, ali uz javno objašnjenje da se time spašavaju radna mjesta u kompaniji i gospodarski sustav Hrvatske, a onda ruše vlast na pitanju je li Zdravko Marić, kao bivši zaposlenik Agrokora, u toj priči u sukobu interesa ili ne. I svi sve čine samo zbog odgovornosti prema građanima i za Hrvatsku. Ispada da nitko više ne ševi samo za svoj džep.

To je pitanje, naravno, vrlo važno, ali je i posve irelevantno, ako uzmemo u obzir da Marić sigurno lex Agrokor nije mogao donijeti sam, niti je sam nametao bilo kakva rješenja – iza njega, ili bolje rečeno ispred njega, čvrsto i postojano stoji i potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić te premijer Andrej Plenković. Dvojac koji se ovih dana, na primjer, ni osvrnuo nije na vapaje malih dobavljača koji su upozorili da ih Agrokor ucjenjuje time da moraju isporučivati robu na police Konzuma, ili će biti prekinuta sva suradnja, a da nitko ne zna kada bi im to moglo biti plaćeno, a do sada su dobili jedva desetinu duga koji potražuju od te kompanije, ili manje. Ukratko, tko ne pridonese tome da se održi iluzija o tome da je Vladin zakon o Agrokoru nešto riješio, neće se dobro provesti.

Naravno, to najbolje odgovara vlasniku Agrokora, Ivici Todoriću, i ekipi koja je upravljala kompanijom, koji su se u međuvremenu debelo bogatili na činjenici da Agrokor ne plaća obaveze prema dobavljačima, kao i na tome da se blagajnice sa 30 godina staža plaća tek malo više od minimalca, uz neplaćanje prekovremenog rada. Todoriću je to omogućilo život u oblacima, a ni Marić, valja reći, nije prošao loše. Naime, jedino je u te četiri godine u Agrokoru zapravo imao plaću koja je dorasla njegovim ukupnim kreditnim obavezama, a da se čovjek ne pita kako u međuvremenu, kao suprug i otac dvoje djece, uspijeva voziti skupi automobil i uživati u skupim satovima. A da, po vlastitoj tvrdnji, u toj kompaniji nije bio ozbiljno odgovoran ni za što niti je potpisao kakav ključni dokument, osim što je potpisao svoj ugovor o radu i četiri godine kasnije raskid toga ugovora. Marić minorizira svoju ulogu u Agrokoru time da je bio samo „jedan od 25 izvršnih direktora u toj kompaniji“ – ako su svi bili takvi, nije, zapravo, ni čudo da je kompanija u potpunom rasulu.

No, kako se, zaboga, dobije takav posao?! Tko te to Gazdi mora preporučiti? Kakav to razgovor za posao mora biti, treba li proći i neki test? I koliko Gazda mora biti lud da nekoga tko ne preuzima nikakvu ozbiljnu odgovornost za poslovanje kompanije plati 10 ili 15 puta više nego jednu blagajnicu, koja svojom plaćom odgovara za svaki eventualni manjak koji se u blagajni dogodi, ili svaku krađu koju ne primijeti?! Blagajnicu koja, ako slučajno nema posla na blagajni, u međuvremenu slaže police, mete, pere podove i sve drugo što joj se naredi, da Gazda ne bi trošio na plaćanje nove radne snage. Radi od jutra do sutra vikendom i praznikom i još je uza sve to, kako se pokazalo ovih dana, ljubazna s kupcima. Naime, potpredsjednica Vlade Martina Dalić ovih je dana komentirajući optužbe iz oporbe rekla kako joj je „najveća plaća za trud oko Zakona o izvanrednoj upravi (tzv. lex Agrokor, op. a.) jest ući u Konzum i čuti ‘Dobar dan’ od blagajnica koje tamo rade“. Skoro da je čudno da ona i Marić, na primjer, već nisu preusmjerili svoje plaće u dobrotvorne svrhe, te da Marić sam nije zatražio kredit po tržišnim uvjetima, već se drži povlaštenog. Ako ništa drugo, taj se novac mogao usmjeriti za plaće radnika Agrokora, kojih već u lipnju neće biti, ako se ne osiguraju novi krediti.

Naravno, dok blagajnice u Konzumu, Lidlu, Spaaru ili Plodinama, skupa s ostatkom ovog naroda ne polude, oni imaju potpuno pravo cirkus tumačiti kao svoju pobjedu, a poraz druge strane. No, sve dok im na izlazu iz državne uprave koju koriste kao samoposlugu za kredite, dnevnice, ili poslove u privatnoj kompaniji koja nekim čudom masovno zapošljava sve koji na izborima ostanu predaleko državnim jaslama, ne kažemo ‘Zbogom’, sve njihove pobjede ostat će naši porazi.

POPULARNE KATEGORIJE