Realno, kakvi su klokani u Hrvatskoj neki sa završenim fakultetom, Janica Kostelić, koja je s olimpijskim medaljama i malom maturom kao najvećim dosegom u obrazovanju ovih dana prihvatila funkciju pomoćnice ministra za sport i ne mora biti loš izbor.
S obzirom da i mnogi s višom titulom od nje u svojim resorima uglavnom samo glume da znaju što rade i što se od njih očekuje, njena iskrena izjava da se nada kako će zajedno sa suradnicima prije svega uspjeti približiti bavljenje sportom svima, a ponajviše mladim generacijama, zapravo je čak i prihvatljiva. Pokazuje da nema Bog zna kakvih pretenzija da napravi, recimo, reda u financiranju rada klubova, državnim ligama kojima nerijetko vladaju ljige, ili da postavi temelje za to da neke buduće Blanke Vlašić ne preskaču letvice u dvoranama koje više nalikuju smrznutoj garaži nego sportskoj dvorani, zato što obitelj koja ih gura za više nema novca, što je, na koncu, osjetila i sama.
Ne probudi li se tata Kostelić i kćerinu funkciju doživi kao priliku da i on koji puta “postavi stazu”, pa malo zakuha neke odnose (što mu ne bi bilo prvi put), priča bi mogla završiti čak i simpatično, jer je to sigurno jedina pomoćnica ministra koju će dječica i mladi dočekivati s blokićima u kojima skupljaju potpise slavnih. I, budimo pošteni, malo je onih koji o predanosti sportu, velikoj borbi za uspjeh, pa i velikim uspjesima na sportskom terenu mogu ispričati toliko koliko može nova pomoćnica ministra, pa nek’ je barem tako.
No, reći da za obavljanje funkcije pomoćnika ministra zapravo i nije važno što nije maturirala, kao što je to ovih dana izjavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, vrhunac je bezobrazluka, samo mjesec ili dva nakon što se cijela nacija iščuđavala mogućnosti da ministar u Vladi postane čovjek sa urednom diplomom, za koju postoje ozbiljne indicije da je utemeljena na prepisanom diplomskom radu.
“Naravno da pomoćnica ministra može biti osoba koja nije ni maturirala. To je političko mjesto i prije svega je važna sposobnost. Ja bih mogao reći: pomoćnik ministra za znanost je nešto drugo, a za sport mora biti vrhunski kompetentan stručnjak, a to naša gospođica Kostelić sigurno jest”, kazao je Boras u izjavi za medije, tako benevolentno da se čovjek zaista pita za koji klinac hrvatski građani uopće financiraju prilično skupo sveučilište?! Što će nam fakulteti, kad se kod nas svi rode s malom maturom ili tako genijalnim stavom da ti obrazovanje u životu, realno, i ne treba, ako imaš sposobnosti biti ministar ili pomoćnik ministra, ili grijati neku izmišljenu funkciju u nekom državnom poduzeću, kao što je to svojedobno radio neki povratnik Buljubašić u HEP-u. Važno je imati sposobnosti, kao neki naši vrli fakultetski profesori koji za mnoge državne tvrtke štancaju raznorazne analize, mahom neupotrebljive i neiskorištene, ali ih zato sve odreda masno naplate?
Popularni pisac i analitičar društvenih odnosa Danniel Quin u svojoj je knjizi Ishmael (po kojoj je snimljen film sa sjanim Anthonyem Hopkinsom) u razgovoru s gorilom i postavio tezu (koju je detaljno razvio u knjizi “Priča o B”), po kojoj su škole izmišljene samo zato da bi držale mlade ljude na okupu i spriječile njihovo divljanje u svijetu u kojem ljudi žive sve duže, pa se sve duže zadržavaju na svojim pozicijama u plemenu, zbog čega mladost sve kasnije ulazi u svijet rada. Quinn razvija tezu po kojoj su ljudi sasvim dovoljno naučili u životu u vrijeme dok su još “naukovali” tako da su o lovu, štavljenju kože, kuhanju na ognjištu i slično učili od starijih i već s 15-ak godina znali sve vještine koje su im potrebne za preživljavanje. Sve ostalo je, kako se čini i iz rektorove izjave, puko gubljenje vremena. Ako je to gorili bilo jasno, a evo i gospodin Boras kaže da fakultet nije bitan, koga vraga skupa sa svojim dokonim kolegama profesorima po fakultetima troši naše novce? Da bi od nas pravio budale?!
Jer, ako je tako kako taj učeni gospodin kaže, onda bi barem 50 posto učenika iz osnovnih i srednjih škola bili bolji ministri znanosti, obrazovanja i sporta od Predraga Šustara, jer neki od njih već i prije 15. godine rasturaju u znanstvenim ili inovatorskim projektima, o obrazovanju mogu reći puno jer ih nelogičnosti sustava upravo tište, a i u sport se sigurno bolje razumiju od ministra sporta koji je sklon izjaviti da ga sport zapravo i – ne zanima.
Ako je tako kako nam senjor Boras objašnjava, onda je barem 70 posto naših nezaposlenih ili umirovljenika kvalificiranije za mjesto ministrice rada i mirovinskog sustava, koja tvrdi da treba podići dobnu granicu za prijevremene mirovine, jer ćemo tako spriječiti pad razina mirovina. Ministrica ni trepnula nije na činjenicu da se prijevremene mirovine penaliziraju i da ćete, ako povećate dobnu granicu za prijevremenu mirovinu imati više onih koji će sa 63 ili 65 godina dobiti penaliziranu, dakle umanjenu mirovinu, što bi i šuša bez fakulteta na Zavodu za zapošljavanje zaključila da joj date tu funkciju.
Da ne govorimo o tome da ni visokoškolsko obrazovanje za psihijatra nije baš jamac da ćete dobiti stabilnog lika koji kapira što su suštinske reforme i s kim ih može ostvariti, do te mjere da treba trbuhozborca iz Metkovića koji narodu i nakon ulaska u vlast s HDZ-om objašnjava kako će se lako prebaciti u zagrljaj SDP-u, ako shvate da se reforme ne ostvaruju, a da još nije ni izustio što pod tim pojmom zapravo podrazumijeva. Osim što će nam izbiti 19 kuna za dopunsko zdravstveno osiguranje iz ruke.
O tome, pak, da je premijer podbacio u poznavanju političke kulture i dostojanstva, pa jedan dan preko medija svojim suradnicima anonimno šalje poruke da se od njihovog prepucavanja ne može raditi, a drugi dan izjavi da su takva nadmetanja zapravo dobra jer se jedino tako može doći do rješenja, ne treba ni govoriti. Sad se već dobrano nazire da bi mandat koji je dobio u Hrvatskoj čovjeku mogao poslužiti da odradi besplatni tečaj hrvatskog jezika i učvrsti poziciju međunarodno uspješnog menadžera, na projektu rasprodaje svega i svačega iz fonda državne imovine. Dok se sve ono što je preostalo rasproda i protrače novci, taman će steći uvjete za prijevremenu mirovinu ministrice Šikić, pa je sreća da ima i nešto sa strane.
No, ništa tako ne vrijeđa zdravu pamet kao jedan uvriježena HDZ-ova poštapalica u situacijama kada brane neobranjive, koju je, uz tezu da Janici ne treba škola, ovih dana opet proturio Boras: To da je malo onih koji Hrvatsku vole kao Janica (ili u nekim drugim situacijama kao branitelji, HDZ, Ivo Sanader, i tako redom…). Jer, pošteno bi bilo zapitati se kako se izražava ta ljubav, što će vas sigurno dovesti i do poštenog plaćanja poreza u blagajnu ove države, čime se Janica u financijski plodnijem dijelu sportske karijere baš i ne može pohvaliti, s obzirom da je – valja reći posve legalno! – neko vrijeme bila prijavljena u poreznoj oazi Monte Carlu. Naravno, nikome ne treba zamjeriti ako pokuša izvući veći dio financijskog kolača, pogotovo što je obitelj sav novac ulagala u sport, no upravo je to – uz pišanje na vrijednost obrazovanja – ono što vrijeđa u zdravi mozak. Jer, to mjeri i tko može izmjeriti ljubav jedne Janice prema Hrvatskoj, u odnosu na ljubav neke Jagice koja je možda i 40 godina izdvajala poreze iz plaće u blagajnu hrvatske države, pogotovo kad uzmete u obzir da jedna u startu ima pravo na oko 5000 kuna sportske mirovine (Janica ju može koristiti od 2027.), a druga će, bude li sreće, dobiti prosječnu mirovinu od 2200 kuna. Tko je, kada i zašto stvorio tako nebulozne kriterije za mjerenje ljubavi prema Domovini?
I nije čudno da mnogi mladi, visokoobrazovani hrvatski građani bježe iz ove države, i to u neke u kojima su porezi osjetno viši. Jer, ako nisi zaista vrhunski skijaš, ne možeš se probiti do posla, priznanja, plaće, projekta ili funkcije za koje imaš znanja i sposobnosti u jebenom slalomu između opjevanih ljubitelja Hrvatske kojima je to glavna, a često i jedina preporuka.
