Nakon objave novih dokumenata koji, navodno, dokazuju da je ministar financija Zdravko Marić bio upućen u s(r)anje u Agrokoru u vrijeme kad se donosila odluka o kreditu HBOR-a tom koncernu, te da je utjecao na donošenje odluke o tom kreditu, opet su uzavrele stare strasti. Oporba je u Saboru ponovo zatražila Marićevu smjenu, bivši ministri iz kvote Mosta, koji su sjedili s Marićem u Nadzornom odboru HBOR-a sada tvrde da ih je on i nagovarao na to da glasaju za kredit, bez objašnjenja zašto su pristali, ako je Most, kao šo tvrdi njegov čelnik Božo Petrov u to vrijeme već znao za probleme u Agrokoru, a Marić se opet na isti način brani: Nije znao i izuzeo se, ne samo od svih odluka (pa i one o kreditu), nego i od rasprave o kreditu…
Cijela piz*arija, pardon predstava, sad već pomalo sliči na dobro organizirani team-building ekipe iz Sabora i one s Markova trga, tijekom kojega će se malo poprskati bojom, povaljati u blatu, razmijeniti pokoju uvredu s kolegom koji im inače ide na živce, pa će se na večer zajedno napiti i sutra zajedno zapjevati u autobusu na povratku kući. Zadovoljni zbog toga što su na zgodan način ubili malo vremena do dobro plaćenog godišnjeg odmora od 62 dana. Jer oni zapravo ozbiljnih, ili ozbiljnijih briga u životu nemaju i nisu prisiljeni na borbu za život koja nije šarena kao paintball.
Njihova djeca ne čekaju lijekove za epilepsiju, zato što je nekom greškom ‘ispao’ s liste ‘besplatnih’ lijekova HZZO-a (koji nisu besplatni, nego plaćeni doprinosom za obvezno i onim za dopunsko zdravstveno osiguranje).
Njihova djeca ne čekaju lijek koji povećava šanse za život djeci oboljeloj od neuroblastoma, koji zbog nedostatka novca nije ni došao na listu besplatnih lijekova HZZO-a (koji, ponavljamo, uopće nisu besplatni).
Njihova djeca ne čekaju autobuse za bijeli svijet, gdje će uložiti skupo plaćeno besplatno obrazovanje da bi se borili za život koji mladom čovjeku pruža prilike kakve u Domovini ne mogu doživjeti. Prije svega za rad od kojega mogu osigurati egzistenciju. Za rad u kojem mogu napredovati, pa i zaraditi za pristojan život. Jer u Hrvatskoj, kaže jedan od njih, još najmanje 25 godina nećemo doseći standard koji imaju građani Njemačke.
Njihovoj djeci ne poručuju da – ako žele više od sustava zdravstvenog osiguranja – trebaju i platiti više.
Njihove supruge ne strepe da će ostati bez posla kad prevale 45. i ući u kategoriju „teško zapošljivih žena“, za koje će Vlada osmisliti program „Zaželi“.
Njihove supruge taj program „Zaželi“ ne moraju zvati programom „unapređenja položaja žena na tržištu rada“, iako im se nudi tek zapošljavanje na pomoći i njezi starijih osoba, ili u javnim radovima.
Njihove supruge zažele neki posao i jednostavno ga dobiju, jer su njihove supruge. Zažele, na primjer, raditi u Agrokoru, koji, kad krene sranje, njihovi supruzi krenu spašavati. Ili spašavaju tvrtke u stečaju predstečajnom nagodbom, zbog kojih neke druge tvrtke jedva tavore s glavom iznad vode.
Oni nisu blokirani, pa ih ne brine kako žive ljudi čiji su računi blokirani i više od 10 godina.
Oni ne brinu kako žive ljudi kojima se po 10 godina oduzima trećina plaće, pa shvate da su cijelo vrijeme plaćali samo kamatu, a dug je ostao isti i neće ga otplatiti taman da izdvajaju još trećinu plaće idućih 200 godina.
Oni se ne suočavaju s javnim bilježnicima i odvjetnicima koji na 100 kuna duga nabiju svojih 50, ili sa Finom, koja 5 stranica informacije o tome koliko ste duga otplatili, a koliko još morate do kraja blokade, naplaćuje kao da je riječ o Bibliji koju je rukom pisao Isus.
Oni ne dolaze na posao s grčem u želucu u strahu da će ga izgubiti zbog nekoga tko je stoput gori radnik od njih, ali ima vezu.
Oni se ne javljaju na natječaje za posao na koje nitko od poslodavaca nikad ne odgovara.
Oni ne rade bez plaće. Ni za minimalac. Ne stoje cijeli dan za blagajnom, da bi im netko iz televizora rekao da će ih bez posla ostati „najviše stotinjak“, i to u restrukturiranju koje se, među ostalim, provodi zato da ljudi ne bi ostali bez posla.
Njima se nitko ne čudi ako se s diplomom ekonomije ili prava ne javljaju za posao konobara u Dubrovniku, kako bi plaćali skupi smještaj i troškove života od čega ne preostaje niti da se plate režije kod kuće.
Njihovi očevi ne rasprodaju imovinu da bi djeca mogla platiti dugove, kupiti lijek ili knjige svojoj djeci.
Njihovi očevi ne strahuju da će ih kleti ako im ostave neku vikendicu, ili građevinsko zemljište, na koju će država udariti porez, a da istodobno ne trza kad netko od njih kuću od 250 kvadrata u kojoj borave turisti prijavi kao spremište za alat.
Njihovi očevi ne gledaju kako oni koji otimaju od njihove djece grade dvorce u kojima žive. Na tuđoj zemlji.
Njihove majke ne odvajaju od ionako nedostatne mirovine da bi pomagale nezaposlenim kćerima i sinovima, ne lome kukove zbog pogašenih svjetala u stanu na večer, radi štednje.
Njihove majke ne peru rublje noću, za jeftinije struje.
Njihove se majke ne prijavljuju u domove umirovljenika po 10 godina unaprijed.
Njihove sestre i braća ne nude besplatno smještaj na moru djeci s posebnim potrebama, ili siromašnoj djeci, da bi im barem malo uljepšale život.
Njihovim sestrama i braći ne bacaju klipove pod noge podizanjem boravišne takse i sličnih troškova usred sezone.
Njihovi prijatelji ne okreću glavu od njih zato što u zadnje vrijeme nemaju od čega platiti kavu, pa ih je sramota.
Njihovi poznanici ne zovu svako malo s molbom da im posude sto kuna do prvog.
Njihovi prijatelji i poznanici ne vise i ne umiru na listama čekanja za preglede, jer imaju njih.
Njihov je život trajni team-building, vječno nadigravanje, s ciljem da se politički mudro ubije vrijeme do debelo plaćenog godišnjeg odmora koji traje 62 dana, ili do izbora koji su svake četiri godine.
Zato se moraju baviti stalno istim, efemernim pričama.
Ustaše i partizani nisu, zapravo, ništa, prema tom pitanju je li ministar Zdravko Marić znao što se događa u Agrokoru i treba li otići ili ne.
Jer, realno, što će nam se dogoditi ako ode? Ili ako ostane?
Osim što otužno propadamo.
