“Filozofija građana je u ovom trenutku da su svi isti. Nema smisla da to ponavljam: ne samo da nisu svi isti, nego su razlike ogromne. Postoje organizacije koje su sistemski izvlačile novac od građana i organizacije čiji članovi mogu pogriješiti, ali to nije isto, ponovio je premijer Zoran Milanović nakon uhićenja sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić-Merzel, zbog pet kaznenih djela koja joj se stavljaju na teret, uz najavu DORH-a kako istraga još traje”, pisala je Marijana Matković 2014. godine. Je li se štogod promijenilo?!
I u HDZ se drže iste logike, iako postoji nepravomoćna presuda kojom je stranka proglašena krivom za korupciju, u suđenju u slučaju izvlačenja novca iz javnih poduzeća preko Fimi medije. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u prvim minutama nakon presude ponavljao je kako ne prihvaća kolektivnu krivnju, kako korupcija ima ime i prezime i zove se – Ivo Sanader.
Ni jedan ni drugi očito ne razumiju da je ponavljanje te mantre za veliku većinu prosječnih građana potpuno besmisleno. Naime, mi dobro znamo da nismo svi isti, pa tako županica svojim „poštenim radom” može nagomilati 560.000 eura vrijednu imovinu, bivši premijer samo u proračun mora vratiti 15,2 milijuna kuna, bivši predsjednik HGK u podrumu ima vrijednosti koliko radnik s prosječnom plaćom ne bi mogao osigurati da radi 200 godina do mirovine, a na razini iznad zemlje da i ne govorimo. Oni blizu njih, ako i nisu uzimali za sebe, mogli su barem u zanosu svadbenog plesa pogledati tu osobu u oči i pitati je je li istina to što se o njenim protuzakonitim radnjama govori. Ako ni oko čega drugog, onda oko savjetničke ergele kojom je u sisačko-moslavačkoj županiji osiguran politički mir, ili oko toga kako će Fimi medija izvući obraz iz priče u kojoj se prema pokrovitelju slijevaju milijuni. Ali nisu.
Hrvatska, točnije, njezini prosječni građani – birači u ovim slučajevima još imaju ozbiljnog posla. Nije i ne može sve biti riješeno zasad nepravomoćnom presudom za Sanadera i HDZ, ili uhićenjem županice Merzel, kojoj se nedjela tek stavljaju na teret, bez izvedenih dokaza. Radi nas samih, još jednom vrijedi ponoviti: ti ljudi nisu sami sebe izabrali i nisu sami sebe održali na vlasti. Hrvatsko društvo grubo je premreženo interesima kojima su obje stranke godinama držali na približno istim političkim pozicijama i u istom odnosu snaga. Dobro je u srijedu u trećem Dnevniku HTV-a primijetio profesor Žarko Puhovski: što god da se dogodi obje političke opcije u anketama prolaze uglavnom slično, uz evetualni pad popularnosti za pola ili jedan posto, što se na kraju, s manje ili više mrtvih glasova, samo potvrdi na izborima.
Savjeti „buljubašića” vrijedni 5000 kuna
Obje stranke imaju glasačku mašineriju koja ne posustaje, pri čemu je preveliki udio glasova vezan uz interese. Tako je u Sanaderovo vrijeme moguće da u državnim poduzećima rade razni “buljubašići”, koji čak i ne dolaze na posao, nego je zaposlenje formalno, tek da bi negdje primali plaću za usluge koje rade za stranku, ili njen korumpirani vrh, dok građani plaćaju dugove tih poduzeća. Mogli ste sjediti na čelu javnog poduzeća i izvlačiti novac po nalogu jednog čovjeka, vjerojatno paralelno puneći i vlastite džepove. I dovoljno je na kraju ispričati pokajničku priču. Tako je u Milanovićevo vrijeme, čini se, moguće da županica ima prekobrojnu savjetničku ekipu koju čine i ljudi suprotne političke opcije, ne bi li se tako osigurala vlast, dok građani te županije financiraju 5000 kuna njihove mjesečne naknade uz – njihove redovne plaće. I to bez valjanih zapisnika o tome što su radili, ako su nešto i radili, u zemlji u kojoj osnovica za socijalnu pomoć za samca iznosi 800 kuna, dok prosječan isplaćeni dječji doplatak iznosi 350 kuna.
Gradonačelnik, direktor ili župan koji dolazi nakon smjene vlasti nerijetko za savjetnike uzima one bivše, ili njegovu ekipu, da bi bio siguran da će, ako izgubi fotelju, i sam moći računati na zavjetrinu koja se financira iz džepova poreznih obveznika, s tim da jedni drugima ciljano ne diraju u neodržive gradove i općine.
Sve to narod plaća
I tako u krug. Uvijek isti ljudi vladaju nama i žive od politike, samo je u jednom trenuku u zraku jedan, a potom drugi krak klackalice. I dok se jedni ponose svojim kumstvima i prijateljstvima, drugi ih u sudskim postupcima na kraju pomalo izvrću pred očima javnosti i okreću jedni drugima leđa uz pjesmu pokajnika. No, sve je to trajalo punih desetak godina, tako da su potrošili dobra dva, tri mandata naših života.
Sve dotle dok ovakav sustav vrijednosti bude na snazi u HDZ-u ili SDP-u – a jest, i to podjednako, što se može iščitati iz krajnje sporih reakcija premijera Milanovića na svaku aferu koja mu plane pred nosom – promjena na bolje nema. Sve dotle dok nam se kao alternativa budu nudili oni koji se danas nude na političkoj sceni (ocjena se odnosi na ukupnu političku ponudu, pa i Zelene na čelu sa Mirelom Holly, koja može biti kvalitetan partner u vlasti, ali nije odgovor na potrebu da se dogodi smjena vlasti), promjena na bolje nema. Njihova uhićenja, optužnice, nepravomoćne presude i dani u pritvoru ili zatvoru, a pogotovo ostavke ili smjene sa stranačkih funkcija, samo su zabava za narod, kojemu do zabave nije. Šušur koji prekriva suštinu problema i koji narod plaća.
A vi u međuvremenu nemate posla, supružnik prima plaću svaki drugi mjesec. Stižu „prijedlozi za ovrhu”, skupljate novac u zadnji čas, nadajući se da će barem dijete koje je završilo studij uskoro dočekati da se ministri odluče hoće li sufinancirati njegovo stjecanje radnog iskustva sa 1600 kuna. I nakon što sami kažu da novca nema i da se mjera obustavlja, nađu ga u nekakvom Nacionalnom fondu, za koji prije toga, valjda, nisu znali?! Imaju pametnijeg posla?
