Connect with us

Upišite traženi pojam

Na slici: Fran Juraj Prižmić i Branko Lustig (privatni album)

Kultura

Iz prisjećanja producenta Frana Juraja Prižmića doznajte nepoznate detalje iz života Branka Lustiga

Ususret večerašnjoj dodjeli Oscara, hvaljeni hrvatski filmski producent Fran Juraj Prižmić u razgovoru s Davorom Lugarićem za 24sata je reminisicirao sjećanja na velikog umjetnika koji je trajno obilježio i njegov život.

Branko Lustig rođen je 1932. u Osijeku, tijekom Drugog svjetskog rata bio je u koncentracijskim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen. Oca Mirka ubili su 1945., majka Vilma preživjela je holokaust, s njom se opet sastao nakon rata. Ona mu je spasila život, u logoru je lagala da je stariji nego što jest pa su ga odveli u radni logor….

Branko Lustig prvog je Oscara dobio 1993. za ‘Schindlerovu listu’, a drugog osam godina kasnije za ‘Gladijatora’.
Filmski producent preminuo je u studenom 2019. godine. Fran Juraj Prižmić prisjetio se prijatelja i mentora…

Branko Lustig bio je čudesna osoba koja je u velikoj mjeri obilježila moju mladost i studiranje na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, jer sam ga upoznao na prvoj godini BA studija, kad sam radio promo film o svom odsjeku produkcije i zamolio ga da bude jedan od protagonista tog kratkog filmića. S njim me upoznao moj otac Igor, koji ga je poznavao još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su skupa radili u Jadran filmu i postali dobri prijatelji. Branko se tad friško vratio iz Amerike i s Natašom Popović pokrenuo Jewish Film Festival, kasnije preimenovan u Festival tolerancije, a nedugo potom postao i profesor na Akademiji, gdje su nam se putevi opet ukrstili tri godine poslije, kad mi je postao profesor na kolegiju Filmske produkcije, na prvoj godini diplomskog MA studija – priča Fran Juraj za 24 sata pa nastavlja:

– Moja generacije bila je druga i ujedno zadnja kojoj je Branko predavao, a mene je odmah uzeo pod svoje i jako zavolio još tijekom predavanja jer smo on i ja jedini zastupali tezu kako film da bi bio uspješan mora biti i komercijalno isplativ, dok su svi ostali kolege tvrdili, tipično hrvatski, da je dovoljno da film ima festivalski život, a da kino uspjeh nije važan, jer ionako HAVC plaća sve troškove. Nakon toga smo gotovo pa svakodnevno počeli piti kave u Charlieju i hotelu Dubrovnik, ispod njegova stana, a nerijetko smo moj otac, on i ja znali otići na ručak u najdražu nam Esplanadu, gdje je, sad to mogu priznati, Branko znao uživati u kubanskoj cigari, koje mu supruga Mirjana nije dopuštala da puši kod kuće i ispred nje.

Na slici: Branko Lustig i Igor Prižmić (privatni album)

Opisao je kakav je Lustig bio…

– Branko je bio one-in-a-billion osoba, čovjek koji je rađa jednom u tisuću godina, dobar, drag, enormno inteligentan, višestruko talentiran, jako načitan, govorio je četiri ili pet jezika, a istovremeno je bio neizmjerno duhovit i skroman, kakvi su svi uspješni i egom neopterećeni ljudi.

Branko i Fran Juraj napravili dokumentarac ‘Da se ne zaboravi’

Kako kaže, puno puta mu je pričao o putu do vrha Hollywooda. Zajedno su napravili i dokumentarac ‘Da se ne zaboravi’, koji je režirao njegov otac Igor, a Fran Juraj i Lustig su ga producirali.

– Taj film tematizira njegovu životnu priču i put od blata Auschwitza do pozornice Kodak teatra u Los Angelesu u kojem je primio dva Oscara kao najbolji producent, za ‘Schindlerovu listu’ i ‘Gladijatora’. Put mu nije bio lagan, u holokaustu su mu ubili oca, a on je preživio samo zato što je njegova majka lagala koliko ima godina, rekavši da ima više nego što je imao, ne bi li ga poslali u radni logor, umjesto u plinske komore, kao ostalu djecu njegove dobi. Nakon Auschwitza vratio se u rodni Osijek, a od tamo otišao u Zagreb, gdje je upisao studij glume na Dramskoj akademiji kod čuvenog Branka Gavelle. Jednom mi je rekao da je ambicija sve u životu, jer da on nije imao ambicije, ostao bi glumac u Gavellinu kazalištu, a ovako je pokorio svijet svojim produkcijama – otkriva mlađi Prižmić.

Lustig je radio s najvećim velikanima filma poput Ridleya Scotta, Stevena Spielberga, Anthonyja Hopkinsa, Russella Crowea, Denzela Washingtona… Prižmiću je ispričao kako je bilo raditi na ‘Mirotvorcu’…

– U filmu su glumili George Clooney i Nicole Kidman, posvađao s Clooneyjem jer je ovaj imao naviku igrati košarku u pauzama snimanja. A Branko, odgovoran kakav je bio, to mu nije dopuštao jer je postojao rizik da se ozlijedi i da zbog toga snimanje bude odgođeno, a to stoji jako puno. Rekao mi je kako je uvijek sa sobom nosio ugovore i kad bi mu netko poput Clooneyja prigovorio, on bi samo izvadio ugovor i rekao po kojem članku mora učiniti to što on kao producent kaže. Clooney mu to nikad nije oprostio i godinama kasnije, kad bi se sreli u LA-u u restoranu, nikad jedan drugoga nisu pozdravljali – otkrio nam je mladi producent.

Bio je veliki filmofil, ali na poseban način.

– Kod Branka me fascinirala njegova ljubav prema filmovima. I sam sam filmofil, u neka mladenačka vremena znao sam gledati i po nekoliko dnevno, ali Branko je znao u danu i po četiri do pet filmova pogledati, uglavnom zbog svog Festivala tolerancije. No on je to radio i zato što je zaista volio filmove, volio je svjetove koji oni stvaraju, svjetove koje je i sam pomogao stvoriti.

Gladijator snimali s dvadesetak stranica scenarija

Prisjetio se potom kakve je uvjete imao na početku snimanja ‘Gladijatora’. Kako kaže, čak i za hrvatske prilike teško vjerojatno.

– Pričao mi je također kako su ‘Gladijatora’ počeli snimati s dvadesetak stranica scenarija, to je bilo sve što su imali, film od 115 milijuna dolara, a nema gotov scenarij, za ne povjerovati, nerijetko su scene pisali večer prije snimanja, što je čak i za hrvatske pojmove nezamislivo, ali eto, to je čar Hollywooda, mjesta gdje je sve moguće – tvrdi Fran Juraj.

Bili su prijatelji, posjećivao ga je u njegovu stanu u središtu Zagreba. Fascinantna je bila polica s brojim Lustigovim nagradama.

– Držati upravo tog Oscara koji je 2001. dobio za ‘Gladijatora’ u rukama neopisiv je osjećaj. Onoga za ‘Schindlera’ je sa suprugom donirao Muzeju holokausta Yad Vashem, tako da je u toj jednoj vitrini u dnevnom boravku njegova stana preko puta Hotela Dubrovnik ostao samo Oscar za ‘Gladijatora’ i ostale filmske nagrade poput BAFTA-e, Zlatnih globusa, Zlatne arene i mnogih drugih koje bi bilo teško uopće nabrojiti. Na neki način mi se ispunio dječački san kad mi je dao tog Oscara u ruku, Branko se jednom našalio na predavanju pred kolegama rekavši: ‘Ako sam ja osvojio dva Oscara, Fran će ih tri…’. Apostrofirajući moju tadašnju veliku ambiciju i glad za filmskim uspjesima. I neko vrijeme sam zaista imao tu želju, ali čovjek s godinama mijenja prioritete u životu, karijera kakvu je Branko imao, s uspjesima koje je on postigao, zahtijeva jako puno žrtve i odricanja, ja nisam spreman ostaviti suprugu Katarinu i gledati kćerkicu Magdalenu kako odrasta preko Facetime-a dok ja po svijetu snimam filmove, tako da će moja ambicija da držim Oscare u ruci ostati zadovoljena s tim Brankovim za ‘Gladijatora’, a fotografija nas dvojice jedna lijepa uspomena na dragog prijatelja, najboljeg mentora i vječnog uzora.

Puno je, naravno, naučio od takvog velikana o filmu, no i po pitanju životnih lekcija ga je Lustig zadivio.

– Od njega sam naučio da uvijek gledam vedru stranu života, da se prema svima odnosim jednako i s poštovanjem, što su me učili i roditelji odmalena, da suradnike uvijek treba dobro platiti i na setu ili u montaži obavezno nahraniti te da od svakog segmenta proizvodnje filma treba znati makar osnove, a najbolji producenti i više od toga. Također je uvijek govorio da budem na strani slabijih, ili ti naših kako bi on znao reći, i da nikad, ali nikad ne zaboravim pomoći nekome, ako sam u prilici – rekao je Prižmić pa nastavio:

‘Branko preživio radi dobrote’

– Mislim da togenezu ima i u njegovu ocu, čija ga je dobrota spasila, jer je on bio konobar u hotelu Osijek i nekom je tipu tamo uvijek davao besplatna pića. Sudbina je htjela da taj čovjek tuče maloga Branka u logoru godinama kasnije, i kad je Branko počeo na hrvatskom plakati i moliti ga da ga ne tuče, ovaj ga je pitao odakle je i čiji je. Kad mu je Branko rekao da je od Mirka Lustiga iz Osijeka, ovaj mu je rekao da je njegov otac prema njemu uvijek bio dobar, prestao ga je tući, uzeo pod svoje i maltene se o Branku brinuo u logoru do kraja rata. Tako je Branko preživio radi dobrote svog pokojnog tate, i mislim da je tu spoznaju uvijek nosio duboko u sebi i da je to jedan od razloga zbog kojeg je i sam bio tako dobar.

Druženja s Brankom Lustigom ostala su mu u sjećanju.

– Neizmjerno mi fali, sjetim ga se vrlo često, imam kod kuće i u uredu nekoliko rekvizita koje mi je darovao i kad god ih vidim, pomislim na njega. Siguran sam da gleda on od gore sve i dirigira nekim nebeskim setovima, a kao što kaže onaj gladijator na kraju istoimenog filma – Srest ćemo se opet… Ali ne još, ne još! 

Povezane vijesti

Politika

Kako prenosi Zadarski list, Hrvatska turistička zajednica predstavlja ukupnu hrvatsku turističku ponudu na vodećem svjetskom turističkom sajmu ITB Berlin koji se održava od 5....

Vijesti

“Na području sjevernog Zagreba imamo 34 gradilište zamjenskih kuća i još sedam ih je u samoobnovi. Sukladno rokovima iz ugovora, kroz ljeto će biti...

Politika

Dr. Mate Granić kao izlasanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića, nazočio je danas u Parizu komemoraciji Robertu Badinteru, francuskom pravniku, sveučilišnom profesoru i...

Politika

Predsjednik Vlade Andrej Plenković obišao je zgradu Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zgradu u državnom vlasništvu u Ilici te gradilište Kliničkog bolničkog centra Sestre...