Teško je i nabrojati koje su se sve svjetske zvijezde našle pred objektivom priznatog hrvatskog fotografa s holivudskom adresom Jadrana Lazića, no moramo istaknuti Charlotte Rampling, Roberta De Nira, Biancu Jagger, Marlona Branda, Sophiju Loren, Jacka Nicholsona, Seana Connerya, Davida Bowieja, Jean-Claude Van Dammea.
Lazića je posebno proslavilo fotografiranje strogo čuvanog tajnog pokopa sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva. Slika sa spomenutog sprovoda u Newsweeku bila je proglašena fotografijom godine, objavili su je svi važniji svjetski magazini, pa i zagrebačka revija Start, a Lazić je za nju dobio 300 tisuća dolara. Brojne značajne fotografije zabilježio je i tijekom iračko-iranskog rata, a u Beogradu je snimio tada najtraženijeg teroristu svijeta Abu Abasa, za kojim je u to vrijeme tragala američka CIA.
Veliki broj iznimnih ostvarenja sabrao je u lukusznom dvotomnom izdanju fotomonografije pod nazivom ”Jadran Lazić: 50 godina fotografije” koje je reizdanje njegovih dviju knjiga – ”Ja paparazzo” i ”Reporter”. U knjigama se pored fotografija nalaze i zanimljive priče koje stoje iza njih.
U razgovoru za portal Objektivno.hr prisjetio se značajnih trenutaka iz slavne karijere, a ekskluzivno nam je otkrio i dio planova koje kani realizati u bliskoj budućnosti.
Kako je prošlo otvorenje ljetos održane izložbe “50 godina fotografije” u Crvenom salonu hotela Palace Elizabeth na Hvaru?
Otvorenje je prošlo sjajno. Došli su gosti čak i sa drugih otoka i gradova, kao i puno mojih dragih prijatelja sa svih strana svijeta. Nosimo samo lijepe utiske sa izložbe koja je ove godine bila posvećena mojoj kćeri Tamari koja živi u New Yorku. Inače svake godine na Hvaru boravi bar po desetak dana, no ovo ljeto nažalost nije mogla biti prisutna jer se bori sa teškom bolešću. Ali putem whatsapp video poziva omogućili smo joj direktan prijenos otvorenju spomenute izložbe.
Tko su sve bili uzvanici?
Došao je Aleksander Čeferin sa suprugom Barbarom Čeferin koja je u svojoj galeriji u Ljubljani organizirala istu izložbu prošle godine u 12. mjesecu. Došli su i moji stari prijatelji Saša Zalepugin sa suprugom Tihanom Harapin. Saša je inače bio voditelj promocije moje prve knjige, održane 1980. godine u Novom Sadu u diskoteci gdje su bile prisutne brojne eminentne zvijezde bivše Jugoslavije.
Kako ste bili zadovoljni odjecima i rekacijama na istoimenu izložbu prethodno održanu u ostalim hrvatskim gradovima, kao i onih u susjednim državama?
Izložba je svugdje bila sjajno primljena, imala je odličnu posjećenost u gradovima sa prostora bivše Jugoslavije. U Sarajevu je izvrstan domaćin bio Emir Hadžihafisbegović, bilo je fantastično i u Luštica Bay-u u Crnoj Gori, a u Beogradu je još i u vrijeme trajanja pandemije koronavirusa na otvorenju bilo prisutno 300 gostiju. U naredna dva mjeseca koliko je izložba trajala, svakog dana je dolazilo od 150 do 250 posjetitelja.
U kojim svjetskim destinacijama planirate i imate želju izlagati fotografije?
Želja mi je izlagati u Beču, a slično planiramo i u Londonu, Berlinu, kao i u Dubaiju i SAD-u. Planova svakako ima, a šta će i kada će se isti točno realizirati još ne znam.
Zasad mogu najaviti otvorenje izložbe u Zagrebu na adresi Praška 6, 15. prosinca ove godine u Galeriji Dalia, a sljedećeg ljeta biti će održana i velika izložba na ljubljanskoj tvrđavi u organizaciji Barbare Čeferin.
Pored toga što često ističete da vam je fotografiranje prvenstveno bio užitak, pamtite li u karijeri i pokoje neugodne trenutke i situacije?
Pa možda ih je i bilo, ali očito zanemariv broj pošto ih se ne sjećam.
Čuvate li u arhivi kakvu interesantnu fotografiju koju javnosti još niste obznanili?
Zadnje predstavljena fotografija je ona poljupca u usta između Vilsona Džonija i Dražena Mužinića koje je dizajnerica Monika Sablić uvrstila u kolekciju majica s mojim fotografijama, i postala je veliki hit. Snimljena je 1973., ali to vrijeme nije bilo prikladno za njeno objavljivanje, no sada su druga vremena u pitanju.
Mnoge snimljene fotografije ni nemam u kolekciji jer mi se nisu sačuvali filmovi i negativi, ostaju mi samo sjećanja na fenomenalne fotografije Daliborke Stojšić u bikiniju na plaži i hridima, kao i jednako fenomenalnih Ane Sasso. Olivera Dragojevića sam često slikao, a našao sam samo jednu dok je još bio u Dubrovačkim trubadurima. Do dana današnjeg ostao mi je najdraži pjevač kojeg u autu svakodnevno rado slušam.
Poznato je da ste bili iznimno uporni, snalažljivi i spretni, nerijetko se služeći raznim lukavstvima i pokojom sitnom laži. Kakav je bio život paparazza u to doba?
Samo sam na početku karijere radio kao paparazzo, ali na specifičan način: uvijek sam prvo pitao glumce žele li mi pozirati, a tek ako nisu pristali, poslužio bi se paparazzo metodom. Kad sam saznao da u Pariz stiže Farrah Fawcett sačekao sam je ispred hotela i snimio je obješene kose. Zatim sam je pitao bi li pristala na foto sesssion. Ona nije bila zainteresirana. Tada sam joj rekao da ću objaviti fotografije na kojima ima obješenu kosu, a budući da je ona bila poznata po svojoj bujnoj frizuri, odmah se predomislila i zakazala mi termin za sutradan u deset sati.
Paparazzo se smatra pogrdnom profesijom, ali po mom mišljenju oni rade najtežu vrstu fotografije. Nemaš suglasnost osobe, znači, ti nekog hoćeš slikati, a on to neće pa već u startu imaš problem. Nemaš vremena za namještanje rasvjete i traženje najbolje poze, ili za ponavljanje. Moraš stalno biti spreman i reagirati u sekundi. Kao i sportski ili ratni fotoreporteri. Ali najvažnije je da imaš pravu informacija i da znaš gdje ćeš nekoga pronaći. Važna je i komunikacija te kemija koja se rađa između fotografa i zvijezde. Mislim da je paparazzo pogrešan termin. Preciznije bi bilo reći celebrity photographer.
Dok je u jeku Rusko-ukrajinski rat, možete li se prisjetiti kako su izgledali trenuci dok ste s terena izvještavali kao ratni fotoreporter.
Izvještavao sam tri put s iranske i sedam puta s iračke strane. Kao ratni fotoreporter osjećao sam se kao paparazzo, ali s bitnom razlikom – nemaš nikakvu slobodu jer te oni vode tamo gdje to njima odgovara. Prvo te smjeste u hotel i ostave te da čekaš danima ili tjednima, a odvedu te na frontu tek onda kada pobijede, znači, nakon neke uspješne ofenzive. Prvo počiste svoje gubitke, a zatim fotoreporterima pokazuju kako su satrali protivnike. Jednom sam čak vidio isti leš protivničke vojske na cesti. Svaki rat je propaganda. Moja majka je kući znaka kukati: ”Joj, sin mi je otišao u rat, poginit će”, a ja ubijam vrijeme u hotelu s pet zvjezdica već punih mjesec dana – idem na bazen, u kasino i kockam se. Nisam se bojao za vlastiti život, jedino me je bilo strah da ne poginem u saobraćajnoj nesreći. Zamislite vijest: ratni fotoreporter Jadran Lazić poginuo u saobraćajnoj nesreći u Iranu. Koja blamaža! Ako ratni fotograf pogine na ratištu od bilo čega drugog osim od metka ili bombe, to je sramota.
Žalite li ipak za time što neke momente na kraju niste ovjekovječili foto objektivom?
Žao mi je samo što Seana Penna nisam snimio jedne davne godine u Cannesu, dok je još bio mlada upcoming zvijezda u Americi. Odrađivao sam snimanje s poznatim glumcem Harry Dean Stantonom, inače bliskim Pennovim prijateljem koji mi je otkrio u kojoj su hotelskoj sobi bili smješteni. Imao sam žarku želju i s njim odraditi snimanje, no scena u kojoj ga zatičem kako u kadi spava ”ubijen” od droge ili alkohola – me ipak spriječila u tome. Za prilikom da snimim takav prizor malo žalim, ali možda ju ne bih objavio u novinama, već eventualno u knjizi ili prikazao na izložbama.
Poznato je da je Jodie Foster bila potajno zaljubljena u vas. Prema kojoj ste slavnoj ženskoj osobi vi u tom periodu možda gajili posebne simpatije?
Ne znam baš da li je bila zaljubljena, prije se može reći da je imala crush na mene – a i bila je premlada, sa svojih 15, a ja 25 godina. U toku naše velike prijateljske veze određeno vrijeme provodili smo na Hvaru.
Imao sam simpatije prema mnogim zgodnim ženama, ali ništa od svega toga na kraju nije bilo.
Jesu li se u današnje vrijeme izmijenili kriteriji po pitanju toga tko su doista zvijezde svjetskog ranga kakvog su bile one s čijim ste se fotografijama proslavili?
Takvih zvijezda gotovo da više i nema i funkcioniraju po principu ”idi mi-dođi mi”. Današnje zvijezde su influenceri, a pravih istinskih zvijeda je ostalo jako malo.
Koja bi vam domaća i strana javna ličnost danas bila dovoljno inspirativna za fotografiranje?
Što se stranih ličnosti tiče, kao neostvarena želja mi ostaje snimiti Angelinu Jolie, a od domaćih je i dalje najatraktivnija za snimanje moja Splićanka Severina.
Što biste savjetovali današnjoj generaciji mladih fotografa te smatrate li isto uopće i potrebnim s obzirom na značajan razvoj tehnologije te iz tog razloga lakše uvjete rada?
Današnjoj generaciji mladih fotografa bih savjetovao da završe fakultet, a da se fotografijom bave iz hobija. Svatko danas može biti fotograf, moja profesija je zamrla. Ja sam nekoć slikao za svjetske magazine, većina njih su se do danas ili ugasili ili imaju malu tiražu pa se većina zvijezda nema ni potrebu slikati za njih.
Nakon velikog uspjeha s linijom majica s poznatim ličnostima u sklopu projekta bFamous by Monika&Jadran, imate li u planu pokrenuti slične zanimljive projekte i suradnje?
Monika Sablić upravo pokreće novu kolekciju hoodica za zimski period sa mojih tridesetak fotografija. Na hoodicama će se naći najveće zvijezde iz svijeta filma, glazbe i sporta poput Sofije Loren, Anthonyja Quina, Jacka Nicholsona i legendarnih Hajdukovaca. Hoodice će biti namijenjene ženama i muškarcima, a osim osnovnih boja kao što su crna, siva, bijela, crvena i modra, naći će se i u trendovskim – fluorescentnoj žutoj, zelenoj i rozoj boji.
Poznato je da ste veliki humanitarac te ste se među prvima s Monikom Sablić odazvali humanitarnom projektu splitskih vatrogasaca koji prikupljaju donacije za kupnju medicinskog aparata za najmlađe Splićane. Što vas svaki put motivira da se odazovete sličnim akcijama?
Uvijek sam otvoren za dobrotvorne akcije i spreman pomoći ako sam u mogućnosti. Jedna od mojih većih donacija bila je ona za adaptaciju odjela za fizikalnu terapiju djece s posebnim potrebama u splitskoj bolnici. Adaptiran je kompletan odjel za fizikalnu terapiju 2011. godine, a sada je u pripremi dobrotvorna akcija u Londonu pod pokroviteljstvom kralja Charlesa. Restoran Zrno soli sudjelovat će u organizaciji cateringa, a aukciji će također doprinijeti i Zvone Mihanović sa svojom fotografijom, kao i ja nekolicinom njih. Sav prikupljen iznos namijenjen je pomoći Vukovaru.
U jednom intervjuu ste istaknuli da hrvatsko tržište još uvijek nije prepoznalo pravu vrijednost ekstrakvalitetnog ulje od lavande, kojeg i sami proizvodite i darujete prijateljima u Americi. Za koje još potencijale smatrate da nisu u dovoljnoj mjeri iskorišteni?
Puno toga kod nas nije u dovoljnoj mjeri iskorišteno, kao primjerice Slavonija koja bi mogla nahraniti pola Europe. Lavanda je skoro nestala s Hvara, a smilja više i nema. Ljudi su se u međuvremenu orijentirali ka drugim stvarima, a potencijala u svemu ima kao u priči.
Nastaviti ćete živjeti na losanđeleskoj i hvarskoj adresi ili ćete se u dogledno vrijeme odlučiti samo za jednu?
To i dalje nemam namjeru mijenjati – i dalje ću kombinirati Los Angeles i Hvar.
