U današnjem nastavku prenošenja najintrigantnijih dijelova luksuzne monografije proslavljenog fotografa Jadrana Lazića koju možete naručiti putem web stranice Hrvatske autorske agencije donosimo priče dvojice poznatih hollywoodskih glumaca koji su filmsko platno podijelili snimajući akcijski hit “Plaćenici 2”.
Nekolicinu fotografija koje smo ekskluzivno donosili u serijalima izbliza možete pogledati od kraja siječnja 2023. u prostoru galerije ‘’Dalia’’ u zagrebačkoj Praškoj ulici.
SYLVESTER STALLONE
Prvi put na Istoku
Tko nije bio u Pešti, taj ne zna što je provod – pričali su mi prijatelji iz Beograda još dok sam bio u Parizu. Tko je bio u Pešti, taj zna što su stradanja – pričam ja, otkako sam se vratio iz te “čuvene Pešte”.
Otkud, uopće, Jadran u Pešti? Stvar je jednostavna. Dobio sam informaciju iz Pariza da stari John Huston treba snimati u Pešti neki antiratni film, o nogometnoj utakmici iz Hitlerova vremena, da u filmu igraju – Sylvester Stallone i Pele, glavom i, osobito, nogom. Rocky kao golman! To je tema!
U Beogradu sam kupio povratnu kartu za vlak, stavio 300 dolara u džep, putem ih dižem s devizne knjižice da se ne bih proveo “kao bos po trnju” na granici, i sjednem u vlak. Pravac – Pešta!
Oni su odsjeli u hotelu DUNAI INTERCONTINENTAL. Dobro. Znači, idem tamo. Prvi put odlazim u neku istočnu zemlju i ne znam kako će prolaziti moje manire stečene u drugome dijelu svijeta. Dolazim u hotel, smjestim se i javljam u agenciju.
Sad počinju nevolje. Moj gazda Turčin odande mi savjetuje da nikako ne mijenjam dolare u mjenjačnici nego na crno, jer je tečaj triput bolji. “Gdje da ih nađem?” pitam, a on kaže “Ništa ne brini, naći će oni tebe”.
Odlično, mislim, triput više. To nije loše.
Sjetim se one izjave “Tko nije bio u Pešti, taj ne zna što je provod”, i s obzirom na to da znam koliko stoji provod, već sebe vidim kao Amerikanca u Parizu, odnosno Jugovića u Pešti. Jedino ne znam gdje će me naći oni što mijenjaju devize.
No, nisam dugo čekao. Samo što sam izašao iz hotela da malo prošetam, prilaze mi dvojica. Oni su me odmjerili i zaključili da sam stranac, a ja odmah shvaćam da su Poljaci, a ne Mađari i – pogađamo se sva trojica.
“Tristo deset forinti za dolar” – kažu oni.
“Tristo i sedamdeset” – kažem ja.
Hoćeš-nećeš, vide oni “zelembaće” u ruci, pa kažu “pljačka”, ali, u redu. “Idemo u ovu vežu da nas ne vidi policija”.
I ja, koji sam prošao dobar dio svijeta, ulazim. Ne znam pravila igre. I počnemo brojati. Tri puta tristotine sedamdeset jednako je…računamo, i počinje brojanje. Broji on lovu, novčanice sve jednake, gore stavlja krupne novčanice, dolje sitne. Baš kad sam ja htio prebrojati, ovaj drugi vikne “Policija!”, a ovaj što je držao novac u ruci gurne mi cijeli onaj snop novčanica u ruke i obojica viknu “Bježi!”. Oni pobjegnu, ja za njima.
Izađem iz veže, a policiji ni traga. Još ništa ne razumijem, ali zaustavim taksi i krenem u hotel. Sretan što sam izbjegao policiju, u taksiju počnem brojati novac – i padne mi mrak na oči. Umjesto krupnih novčanica koje sam vidio u njihovim rukama, imam neku sitninu. Umjesto … tisuća forinti, imam samo pet stotina. Poljaci su me opljačkali usred Pešte! Umjesto 10.000 forinti, imam samo 500. Novac velik kao kuća za hotel Intercontinental. Ostavili su mi tek za dva pića i jednu skromnu večeru. Moram paziti na svaku forintu kao na boga.
Zovem gazdu u Pariz – on pristaje da razgovor bude na njegov račun – i kad je čuo zašto ga zovem, umire od smijeha. Kaže, slično se i njemu dogodilo u Vijetnamu. Tamo je on morao prodavati aparate da bi se vratio kući. Ja ipak imam više sreće. Gazda mi obećava da će u pariškoj centrali Intercontinentala srediti da svi računi budu plaćeni, a da ja samo bez problema potpišem.
Tada počinje moja druga nesreća. Kako nisam naviknuo na takav sistem plaćanja, potpisujem mahnito: jedem najskuplje stvari, pijem najskuplja pića, kao da sutra neće tražiti od mene polovicu svih troškova, jer je to uobičajeno kod putnih troškova: pola plaća firma, pola ja sam. Isto je poslije kod prodaje fotografija: polovinu dobije firma, a polovinu ja. To se isplati, ako se dobro proda.
Ako me Stallone izbjegne, to će me koštati kao “dota svete Ane” – tako se kaže kod nas u Dalmaciji kad je nešto jako skupo, iako ne znam koliki je bio miraz svete Ane.
Sve se to događalo tijekom prvog poslijepodneva i noći. Sutradan krećem u press centar filma, a ondje treći i najveći šok: osobito ljubazno se predstavljam “Jadran Lazić, Sipa Press”, a press menadžer se samo nasmije i hladnokrvno mi kaže kako nema ništa od reportaže jer ekskluzivitet je ugovoren i potpisan za “SYGMA PRESS”. I ne može se ništa dobiti. To je stara priča. “SIPA”, “SYGMA” i “GAMMA”. Tko će prije. Ovdje su oni iz “SYGME” platili da budu jedini.
Kako ću sad podmiriti troškove? Onako usput, agentu obećavam da ću napraviti fotografije kud puklo da puklo, pa makar iz aviona, i odem bijesan u hotel.
Zovem Stallonea u sobu, zovem Pelea i pozivam se na neke prijatelje iz njujorškog Cosmosa, starog Hustona, svi su jako ljubazni na telefon, ali nitko neće ni proviriti iz sobe ili pristati na razgovor: Sorry, “SYGMA” has all rights!
E, imat ću ja vas, pa makar umro! Hodam lijevo-desno, plaćam klincima iz mađarskog dijela ekipe i doznajem da je glavno snimanje u nedjelju, na stadionu. Bit će pozvani svi zainteresirani da dođu gledati snimanje i da statiraju kao besplatni statisti, publika na stadionu. Kamo toliko naroda, onamo idem i ja, mislim, znajući kakvo je mađarsko policijsko osiguranje.
Za svaki slučaj, sutradan pričekam Stallonea ispred hotela i snimim ga kad je izašao, čekam ga i kad se vraća pa snimam ponovno. Press agent nije bio u blizini, ali me Stallone vidio, i budući da je vjerojatno znao da netko iz druge agencije hoće nasilu dobiti fotografije – a zvao sam ga i telefonom – on predloži da se potučemo. Kakva tučnjava s Rockyjem? Pristao bih ja i da dobijem batina, kad bi tu bio neki kolega da to snimi. Ovako, ništa mi ne vrijede batine bez fotografija, pa se udaljim. Odlučio sam čekati nedjelju, pa što bude.
U nedjelju ujutro Stallone izlazi iz hotela i sjedne u “mercedes”, a ja uzmem prvi taksi i kao u kriminalističkom filmu kažem vozaču: “Prati onaj auto!”.
Njemu je to, očito, bilo simpatično pa krenemo u potjeru kroz grad. Dolazimo do starog Stadiona. Stallonea vozač doveze na službeni ulaz, ja u taksiju za njim. Stražari otvaraju vrata, a mi vozimo za njima kao da smo dio ekipe. I tako ulazimo u stadion. Plaćam taksistu, on parkira i ostane gledati to cijelo filmsko čudo izbliza, čemu se uopće nije nadao. Ja sam odmah otišao među publiku, jer su stražari svuda gledali da li netko ima fotoaparat. Sad sam ušao i miran sam.
Stanem u prvi red i čekam da mi se netko od njih približi. U međuvremenu, teleobjektivom snimam Stallonea i Pelea, a na dobrom sam mjestu i nitko mi ne zaklanja njih dvojicu. Stallone je smiješan. Za prvi je film naučio boksati, a ovdje brani. Kad ne bih znao da je riječ o filmu i da će oni to dobro montirati pa će na filmu biti bolji od Beare, povjerovao bih da je s Peleom odrastao negdje na Bačvicama.
Završavam taj dio i ugledam Hustona kako prolazi pored tribine.
“Helo, mister Huston”, viknem, a on se okrene. Ja “škljoc”, ali, opet peh! Iza njega ide press agent. Kad je vidio aparat, tlak mu je sigurno skočio na tristo. On nešto viče, prijeti, zove policiju, no ja se brzo izgubim u publici, dalje od njega. Dođem do druge strane stadiona, do gola. Ja s jedne, on s druge strane. Više me nije mogao pronaći. Nakon desetak minuta me je ugledao jer sam već zaboravio na njega. Ponovno ista stvar. On viče i prijeti, a ja se ponovno skrivam u publici, dalje od njega. Sad mi više ništa nije potrebno. Imam sve. Osamdeset tisuća ljudi, ja među njima, i nastavljam snimati teleobjektivom.
Navečer, u hotelu, odlučim snimiti Stallonea i u nefilmskom ambijentu. Sasvim iznenada, on sjedne u restoranu za stol do mojega. On jelovnik, ja kameru, on predjelo, ja “blic”. On se sklanja iza jelovnika, a ja “škljoc”. On prijeti rukom, prepoznao me, a ja ponovno škljocam. Vidi da će mu večera prisjesti jer kad ja nešto odlučim, očito ne odustajem, i priđe mi pa kaže: “Okej, možemo se dogovoriti za fotografiranje, samo me pustite da večeram.”
Kad je već pristao, treba ga iskoristiti. Kad pojede, može promijeniti mišljenje, pa mu pričam o svojoj knjizi i njemu u njoj i natjeram ga da ustane od stola prije nego što je išta stavio u usta. Izađemo pred hotel. Snimio sam ga pored nekog broda s mađarskim tekstom kako bi slika bila autentična, da se zna da je iz Pešte. Bio je sasvim fin i pristojan. Nakon toga, večerali smo svaki za svojim stolom.
Posljednji problem imao sam s carinom. Vraćao sam se nakon obavljena posla, a oni mi hoće razviti film. Kažu da se ne može slati u Pariz tek tako. Bolje da im ne povjerim svu svoju muku – mislim – pa kažem “hvala lijepo, razmislit ću”. Zatim sjednem u vlak i pošaljem filmove iz Beograda.
Cijeli svijet vidio je Stallonea u Pešti. Što je pritom o meni mislila “SYGMA”, mogu samo zamisliti.
CHUCK NORRIS
S Chuckom me povezao prijatelj Paul Baker, suvlasnik jedne od najjačih holivudskih PR-agencija, „BWR“. Norris je tad, sredinom devedesetih, bio silno popularan u Francuskoj, a i drugdje u Europi, zbog one serije „Walker, teksaški rendžer“ i pomislio sam da bi moglo dobro napraviti jedan set „at home“ fotografija s njim, kod njega.
Za par dana zove me Paul – može, Chuck se slaže, idemo nas dvojica u Dallas. Došli smo tamo, pošli na Norrisov ranč i napravili sjajnu seriju fotografija. Tu, recimo, ništa nije lažnjak: sve je stvarno i sve je Chuckovo. Uključujući i prekrasnu zaručnicu Genu O’Kelley.
Ugodno smo se družili, i tako je u priči na red došlo i njihovo vjenčanje za nekoliko mjeseci. Iz mene odmah progovara instinkt, pa pitam – mogu li biti službeni fotograf vjenčanja? I oni oboje pristanu.
– Tek tako, na neviđeno? Mislim – tek si ih snimio, nemaju pojma jesi li kvaliteta ili nisi…
– Paul Baker me je preporučio i doveo, to je dovoljna garancija. I, kad su pristali i kad smo nazdravili, zamolim ja Genu i Chucka još jednu stvar: da na pozivnicama za vjenčanje jasno bude napisano da na vjenčanje i kasniji party nije dopušteno unošenje bilo kakve fotografske opreme. I na to su pristali, pa je na kraju tako i bilo. To su bila ona vremena prije mobitela…
Fantastično vjenčanje, tristotinjak uzvanika, poveo sam i asistenta i tek tamo shvatio da sam trebao barem dvojicu, ali i ovako smo napravili sjajne fotke. To mi je, zapravo, bio i jedan od najboljih poslova, oko sto tisuća dolara ukupno! A sve od magazina iz Europe: iz Francuske, Španjolske i Engleske. Britanski časopis „Hello!“ objavio je tu reportažu, pazi ovo, na punih 14 stranica, uz možda samo tridesetak redaka teksta.
S Chuckom kasnije više nisam radio, ali drago mi je čuti svaki vic o njegovim super-moćima. Kao i njemu samom, uostalom. I sve čekam kad će se pojaviti neki u stilu – Chuck Norris sam je fotografirao svoje vjenčanje!
