Connect with us

Upišite traženi pojam

Sylvester Stallone i Chuck Norris
Sylvester Stallone i Chuck Norris
Sylvester Stallone i Chuck Norris

Showbiz-Lifestyle

FELJTON: SYLVESTER STALLONE I CHUCK NORRIS

U današnjem nastavku prenošenja najintrigantnijih dijelova luksuzne monografije proslavljenog fotografa Jadrana Lazića koju možete naručiti putem web stranice Hrvatske autorske agencije donosimo priče dvojice poznatih hollywoodskih glumaca koji su filmsko platno podijelili snimajući akcijski hit “Plaćenici 2”.

Nekolicinu fotografija koje smo ekskluzivno donosili u serijalima izbliza možete pogledati od kraja siječnja 2023. u prostoru galerije ‘’Dalia’’ u zagrebačkoj Praškoj ulici.

SYLVESTER STALLONE

Prvi put na Istoku

Tko nije bio u Pešti, taj ne zna što je provod – pričali su mi prijatelji iz Beograda još dok sam bio u Parizu. Tko je bio u Pešti, taj zna što su stradanja – pričam ja, otkako sam se vratio iz te “čuvene Pešte”.

Otkud, uopće, Jadran u Pešti? Stvar je jednostavna. Dobio sam informaciju iz Pariza da stari John Huston treba snimati u Pešti neki antiratni film, o nogometnoj utakmici iz Hitlerova vremena, da u filmu igraju – Sylvester Stallone i Pele, glavom i, osobito, nogom. Rocky kao golman! To je tema!

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

U Beogradu sam kupio povratnu kartu za vlak, stavio 300 dolara u džep, putem ih dižem s devizne knjižice da se ne bih proveo “kao bos po trnju” na granici, i sjednem u vlak. Pravac – Pešta!

Oni su odsjeli u hotelu DUNAI INTERCONTINENTAL. Dobro. Znači, idem tamo. Prvi put odlazim u neku istočnu zemlju i ne znam kako će prolaziti moje manire stečene u drugome dijelu svijeta. Dolazim u hotel, smjestim se i javljam u agenciju.

Sad počinju nevolje. Moj gazda Turčin odande mi savjetuje da nikako ne mijenjam dolare u mjenjačnici nego na crno, jer je tečaj triput bolji. “Gdje da ih nađem?” pitam, a on kaže “Ništa ne brini, naći će oni tebe”.

Odlično, mislim, triput više. To nije loše.

Sjetim se one izjave “Tko nije bio u Pešti, taj ne zna što je provod”, i s obzirom na to da znam koliko stoji provod, već sebe vidim kao Amerikanca u Parizu, odnosno Jugovića u Pešti. Jedino ne znam gdje će me naći oni što mijenjaju devize.

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

No, nisam dugo čekao. Samo što sam izašao iz hotela da malo prošetam, prilaze mi dvojica. Oni su me odmjerili i zaključili da sam stranac, a ja odmah shvaćam da su Poljaci, a ne Mađari i – pogađamo se sva trojica.

“Tristo deset forinti za dolar” – kažu oni.

“Tristo i sedamdeset” – kažem ja.

Hoćeš-nećeš, vide oni “zelembaće” u ruci, pa kažu “pljačka”, ali, u redu. “Idemo u ovu vežu da nas ne vidi policija”.

 I ja, koji sam prošao dobar dio svijeta, ulazim. Ne znam pravila igre. I počnemo brojati. Tri puta tristotine sedamdeset jednako je…računamo, i počinje brojanje. Broji on lovu, novčanice sve jednake, gore stavlja krupne novčanice, dolje sitne. Baš kad sam ja htio prebrojati, ovaj drugi vikne “Policija!”, a ovaj što je držao novac u ruci gurne mi cijeli onaj snop novčanica u ruke i obojica viknu “Bježi!”. Oni pobjegnu, ja za njima.

Izađem iz veže, a policiji ni traga. Još ništa ne razumijem, ali zaustavim taksi i krenem u hotel. Sretan što sam izbjegao policiju, u taksiju počnem brojati novac – i padne mi mrak na oči. Umjesto krupnih novčanica koje sam vidio u njihovim rukama, imam neku sitninu. Umjesto … tisuća forinti, imam samo pet stotina. Poljaci su me opljačkali usred Pešte! Umjesto 10.000 forinti, imam samo 500. Novac velik kao kuća za hotel Intercontinental. Ostavili su mi tek za dva pića i jednu skromnu večeru. Moram paziti na svaku forintu kao na boga.

Zovem gazdu u Pariz – on pristaje da razgovor bude na njegov račun – i kad je čuo zašto ga zovem, umire od smijeha. Kaže, slično se i njemu dogodilo u Vijetnamu. Tamo je on morao prodavati aparate da bi se vratio kući. Ja ipak imam više sreće. Gazda mi obećava da će u pariškoj centrali Intercontinentala srediti da svi računi budu plaćeni, a da ja samo bez problema potpišem.

Tada počinje moja druga nesreća. Kako nisam naviknuo na takav sistem plaćanja, potpisujem mahnito: jedem najskuplje stvari, pijem najskuplja pića, kao da sutra neće tražiti od mene polovicu svih troškova, jer je to uobičajeno kod putnih troškova: pola plaća firma, pola ja sam. Isto je poslije kod prodaje fotografija: polovinu dobije firma, a polovinu ja. To se isplati, ako se dobro proda.

Ako me Stallone izbjegne, to će me koštati kao “dota svete Ane” – tako se kaže kod nas u Dalmaciji kad je nešto jako skupo, iako ne znam koliki je bio miraz svete Ane.

Sve se to događalo tijekom prvog poslijepodneva i noći. Sutradan krećem u press centar filma, a ondje treći i najveći šok: osobito ljubazno se predstavljam “Jadran Lazić, Sipa Press”, a press menadžer se samo nasmije i hladnokrvno mi kaže kako nema ništa od reportaže jer ekskluzivitet je ugovoren i potpisan za “SYGMA PRESS”. I ne može se ništa dobiti. To je stara priča. “SIPA”, “SYGMA” i “GAMMA”. Tko će prije. Ovdje su oni iz “SYGME” platili da budu jedini.

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

Kako ću sad podmiriti troškove? Onako usput, agentu obećavam da ću napraviti fotografije kud puklo da puklo, pa makar iz aviona, i odem bijesan u hotel.

Zovem Stallonea u sobu, zovem Pelea i pozivam se na neke prijatelje iz njujorškog Cosmosa, starog Hustona, svi su jako ljubazni na telefon, ali nitko neće ni proviriti iz sobe ili pristati na razgovor: Sorry, “SYGMA” has all rights!

E, imat ću ja vas, pa makar umro! Hodam lijevo-desno, plaćam klincima iz mađarskog dijela ekipe i doznajem da je glavno snimanje u nedjelju, na stadionu. Bit će pozvani svi zainteresirani da dođu gledati snimanje i da statiraju kao besplatni statisti, publika na stadionu. Kamo toliko naroda, onamo idem i ja, mislim, znajući kakvo je mađarsko policijsko osiguranje.

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

Za svaki slučaj, sutradan pričekam Stallonea ispred hotela i snimim ga kad je izašao, čekam ga i kad se vraća pa snimam ponovno. Press agent nije bio u blizini, ali me Stallone vidio, i budući da je vjerojatno znao da netko iz druge agencije hoće nasilu dobiti fotografije – a zvao sam ga i telefonom – on predloži da se potučemo. Kakva tučnjava s Rockyjem? Pristao bih ja i da dobijem batina, kad bi tu bio neki kolega da to snimi. Ovako, ništa mi ne vrijede batine bez fotografija, pa se udaljim. Odlučio sam čekati nedjelju, pa što bude.

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

U nedjelju ujutro Stallone izlazi iz hotela i sjedne u “mercedes”, a ja uzmem prvi taksi i kao u kriminalističkom filmu kažem vozaču: “Prati onaj auto!”.

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

Njemu je to, očito, bilo simpatično pa krenemo u potjeru kroz grad. Dolazimo do starog Stadiona. Stallonea vozač doveze na službeni ulaz, ja u taksiju za njim. Stražari otvaraju vrata, a mi vozimo za njima kao da smo dio ekipe. I tako ulazimo u stadion. Plaćam taksistu, on parkira i ostane gledati to cijelo filmsko čudo izbliza, čemu se uopće nije nadao. Ja sam odmah otišao među publiku, jer su stražari svuda gledali da li netko ima fotoaparat. Sad sam ušao i miran sam.

Stanem u prvi red i čekam da mi se netko od njih približi. U međuvremenu, teleobjektivom snimam Stallonea i Pelea, a na dobrom sam mjestu i nitko mi ne zaklanja njih dvojicu. Stallone je smiješan. Za prvi je film naučio boksati, a ovdje brani. Kad ne bih znao da je riječ o filmu i da će oni to dobro montirati pa će na filmu biti bolji od Beare, povjerovao bih da je s Peleom odrastao negdje na Bačvicama.

Završavam taj dio i ugledam Hustona kako prolazi pored tribine.

“Helo, mister Huston”, viknem, a on se okrene. Ja “škljoc”, ali, opet peh! Iza njega ide press agent. Kad je vidio aparat, tlak mu je sigurno skočio na tristo. On nešto viče, prijeti, zove policiju, no ja se brzo izgubim u publici, dalje od njega. Dođem do druge strane stadiona, do gola. Ja s jedne, on s druge strane. Više me nije mogao pronaći. Nakon desetak minuta me je ugledao jer sam već zaboravio na njega. Ponovno ista stvar. On viče i prijeti, a ja se ponovno skrivam u publici, dalje od njega. Sad mi više ništa nije potrebno. Imam sve. Osamdeset tisuća ljudi, ja među njima, i nastavljam snimati teleobjektivom.

Navečer, u hotelu, odlučim snimiti Stallonea i u nefilmskom ambijentu. Sasvim iznenada, on sjedne u restoranu za stol do mojega. On jelovnik, ja kameru, on predjelo, ja “blic”. On se sklanja iza jelovnika, a ja “škljoc”. On prijeti rukom, prepoznao me, a ja ponovno škljocam. Vidi da će mu večera prisjesti jer kad ja nešto odlučim, očito ne odustajem, i priđe mi pa kaže: “Okej, možemo se dogovoriti za fotografiranje, samo me pustite da večeram.”

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

Kad je već pristao, treba ga iskoristiti. Kad pojede, može promijeniti mišljenje, pa mu pričam o svojoj knjizi i njemu u njoj i natjeram ga da ustane od stola prije nego što je išta stavio u usta. Izađemo pred hotel. Snimio sam ga pored nekog broda s mađarskim tekstom kako bi slika bila autentična, da se zna da je iz Pešte. Bio je sasvim fin i pristojan. Nakon toga, večerali smo svaki za svojim stolom.

Sylvester Stallone, Budimpešta, 1981.

Posljednji problem imao sam s carinom. Vraćao sam se nakon obavljena posla, a oni mi hoće razviti film. Kažu da se ne može slati u Pariz tek tako. Bolje da im ne povjerim svu svoju muku – mislim – pa kažem “hvala lijepo, razmislit ću”. Zatim sjednem u vlak i pošaljem filmove iz Beograda.

Cijeli svijet vidio je Stallonea u Pešti. Što je pritom o meni mislila “SYGMA”, mogu samo zamisliti.

CHUCK NORRIS

            S Chuckom me povezao prijatelj Paul Baker, suvlasnik jedne od najjačih holivudskih PR-agencija, „BWR“. Norris je tad, sredinom devedesetih, bio silno popularan u Francuskoj, a i drugdje u Europi, zbog one serije „Walker, teksaški rendžer“ i pomislio sam da bi moglo dobro napraviti jedan set „at home“ fotografija s njim, kod njega.

Chuck Norris, Dallas, 1996.
Chuck Norris, Dallas, 1996.
Chuck Norris, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.

            Za par dana zove me Paul – može, Chuck se slaže, idemo nas dvojica u Dallas. Došli smo tamo, pošli na Norrisov ranč i napravili sjajnu seriju fotografija. Tu, recimo, ništa nije lažnjak: sve je stvarno i sve je Chuckovo. Uključujući i prekrasnu zaručnicu Genu O’Kelley.

Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.

            Ugodno smo se družili, i tako je u priči na red došlo i njihovo vjenčanje za nekoliko mjeseci. Iz mene odmah progovara instinkt, pa pitam – mogu li biti službeni fotograf vjenčanja? I oni oboje pristanu.

            – Tek tako, na neviđeno? Mislim – tek si ih snimio, nemaju pojma jesi li kvaliteta ili nisi…

Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.

            – Paul Baker me je preporučio i doveo, to je dovoljna garancija.  I, kad su pristali i kad smo nazdravili, zamolim ja Genu i Chucka još jednu stvar: da na pozivnicama za vjenčanje jasno bude napisano da na vjenčanje i kasniji party nije dopušteno unošenje bilo kakve fotografske opreme. I na to su pristali, pa je na kraju tako i bilo. To su bila ona vremena prije mobitela…

Fantastično vjenčanje, tristotinjak uzvanika, poveo sam i asistenta i tek tamo shvatio da sam trebao barem dvojicu, ali i ovako smo napravili sjajne fotke. To mi je, zapravo, bio i jedan od najboljih poslova, oko sto tisuća dolara ukupno! A sve od magazina iz Europe: iz Francuske, Španjolske i Engleske. Britanski časopis „Hello!“ objavio je tu reportažu, pazi ovo, na punih 14 stranica, uz možda samo tridesetak redaka teksta.

Chuck Noris s majkom Wilmom Knight, bratom Aaronom, kćeri Deana Diciully i sinovima Mikeom i Ericom

S Chuckom kasnije više nisam radio, ali drago mi je čuti svaki vic o njegovim super-moćima. Kao i njemu samom, uostalom. I sve čekam kad će se pojaviti neki u stilu – Chuck Norris sam je fotografirao svoje vjenčanje!

Chuck Norris i Gena O’Kelley s Jadranom Lazićem, Dallas, 1996.
Chuck Norris i Gena O’Kelley, Dallas, 1996.


Povezane vijesti

Kultura

Ususret večerašnjoj dodjeli Oscara, hvaljeni hrvatski filmski producent Fran Juraj Prižmić u razgovoru s Davorom Lugarićem za 24sata je reminisicirao sjećanja na velikog umjetnika...

Kultura

Priznati hrvatski producent mlađe generacije, Fran Juraj Prižmić osvrnuo se na kolumnu N1 Srbije i još jedan neslavan odabir srpskog kadidata za Oscar prisjećajući...

Kultura

HOROR The Exorcist: Believer, nastavak zloglasnog filma iz 1973. godine, trebao je stići u američka kina u petak, 13. listopada. “Prije točno 50 godina ove...

Kultura

Prvi film snimljen u režiji Iranke i Izraelca prikazan je na filmskom festivalu u Veneciji, plod suradnje sineasta iz zemalja zakletih neprijatelja. Tatami govori...

Kolačići nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje kolačića. Vidi više


Kolačići (COOKIES)
Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne.
Što je kolačić?
Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama.
Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično.
Kako onemogućiti kolačiće
Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, ovisi o internetskom pregledniku kojeg koristite.
Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta.
Što su privremeni kolačići?
Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju.
Što su stalni kolačići?
Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama.
Što su kolačići od prve strane?
Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu.
Što su kolačići treće strane?
Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe.
Da li objektivno.hr koristi kolačiće?
Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo.
Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto
Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika.
Da li na web-stranici ima kolačića treće strane?
Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out.
Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika.
Dodatne informacija oko isključivanja kolačića
Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise.
http://www.allaboutcookies.org/
http://www.youronlinechoices.eu/

Zatvori