Nakon svečanog otvorenja izložbe slavnog Jadrana Lazića, koja će za sve ljubitelje vrhunske fotografije biti dostupna u prostoru galerije ‘’Dalia’’ u zagrebačkoj Praškoj ulici 6 do kraja siječnja 2023., kojom prilikom je nazočio značajan broj poznatih lica umjetničke i poslovne scene – nastavljamo s prenošenjem najintrigantnijih dijelova luksuzne monografije koju možete naručiti putem web stranice Hrvatske autorske agencije.
ROBERT DE NIRO
Intervju bez riječi
Zima. Pariz se uspavljuje. Sve su top-ličnosti po nekim zimovalištima. Odlazim i ja. Splićanin Lazić na skijama! Ne forsiram, trebaju mi još i noge i ruke, a gips ne podnosim. Toga sam se, kao klinac, dosta nanosio. Barem dvaput godišnje nešto bih uspio slomiti.
Pocrnio sam kao usred ljeta, ali to crnilo kako naglo dođe, tako i ode.
Kad sam se vratio, u agenciji sam našao novoga šefa za informacije. Doima se simpatično, mlađi je čovjek, veoma aktivna, energična priroda. Kaže mi da je o meni čuo sve najbolje i da mora sa mnom razgovarati, ali u kafiću preko puta agencije, koji, usput rečeno, već nazivaju Lazićevom rezidencijom. Ako nisam u agenciji, ondje mi već i poruke ostavljaju.
Novi šef za informacije, François Mazure, povjerava mi da je u Parizu Robert De Niro, sasvim privatno, pomalo inkognito, i ne želi nikakve kontakte s novinarima.
– Dobro je što mi to nisi rekao u agenciji. Nekim kanalima informacije od nas otječu drugim agencijama. Pripazi i dalje na to.
Zahvaljujem na povjerenju i odlazim pred hotel “Hotel” u Rue de Beaux-Arts. Nakon sat-dva čekanja, odlazim do obližnjeg kafića da popijem voćni sok, jer sam previše pušio. Za šankom su neki Jugovići koje poznajem. Smrknutih lica, govore ispod glasa, kao da su na sprovodu.
– Što je, zemljaci, ja ću veselo. – Što ste mrke objesili brke?
– Zar nisi čuo da se Mile ubio?
Naglo sam se ohladio, iako sam tog mladog Riječanina poznavao samo površno. Bio je zgodan dečko, dobivao je neke sitnije uloge na filmu. Pričalo se da je ljubavnik nekog poznatog pariškog producenta koji ga je uporno zvao Pariz, s nepunom 21 godinom. Obećavao mu je godinama ulogu života u svome sljedećem filmu i nemilice ga iskorištavao kao ljubavnika, osobnog tajnika i kao potrkala. Pravio mu je ljubomorne scene kad bi ga zatekao s nekom ženskom. Godine su prolazile, a od njegove uloge ništa, čak su i one sitne postajale sve rjeđe. A onda se jednog dana, kažu oni koji su ga identificirali, prefiksao drogom, ostavivši pismo koje u Francuskoj nitko nije pročitao. Barem ne netko od naših.
Nije prvi put da čujem takvu priču. Pariz je okrutan. Metropola stranaca ne mazi svoje podanike, ubire danak u najvrednijoj moneti.
Podmirim račun za posljednju rundu pića, uzimam još dva soka i odlazim u kola. Pepeljara je prepuna i gledam gdje bih je, bez globe, mogao isprazniti. U blizini ugledam vreće za smeće. Odlazim onamo s pepeljarom, i baš tada izlazi De Niro. Trčim natrag u kola i, dok se on ogledao uokolo, već je zasut bljeskovima mojega fleša. On se ne snalazi, izlazi i njegova žena, a ja snimam dalje.
De Niro se uskoro sabere, hladna izraza lica kao u “Kumu II”, prilazi mi, i bez imalo ljutnje kaže da je inkognito, sasvim privatno u Parizu, i da bi htio malo mira. Iznenadio me taj miran ton, ali ipak ne toliko da ne zamolim da ga snimim još nekoliko puta sa suprugom. Nakon toga odlaze u šetnju, a ja ih nagradim daljnjim neometanjem, ali ne zadugo.
Drugi dan sam u “Hotelu” i uvaljujem sto franaka konobaru – povisio sam standard pa sad i sitne usluge bolje honoriram.
U poruci prodajem stari štos o tome kako sam specijalno zbog njega došao čak iz Zagreba, ali dodajem novi štos. Muljam kako je upravo on u anketi našeg najvažnijeg filmskog časopisa u Jugoslaviji “Film” proglašen glumcem godine, i to ispred Ala Pacina i Dustina Hoffmana. Dakako, od mene se očekuje da od njega donesem ne samo snimke ispred hotela nego i ekskluzivni intervju u povodu spomenutog proglašenja.
De Niro je progutao štos. Galeb jedan! Doći će za pola sata u predvorje da se o svemu dogovorimo.
– Dobro jutro, gospodine De Niro. Ja sam novinar Jadran Lazić. Odmah vam moram reći da sam vrlo zadovoljan što ste pristali na intervju.
– Tko kaže da sam pristao? Došao sam samo reći da sad možete slikati koliko god hoćete jer to kratko traje, ali svoju privatnost nikome ne dam. Neću da nasilu budem pametan. Ne volim intervjue. Nemojte se ljutiti. Napišite što god hoćete, samo nemojte pretjerivati u izmišljanju, ali me ništa nemojte pitati. Ako baš hoćete znati, nisam se još privikno na to da sam zvijezda, da postajem glumac godine, da moram biti šarmantan i mudar kad se nekome to svidi. Snimajte, a onda odlazim. Možemo razgovarati, ali neformalno, dok snimate.
Snimam ga. Obilazim oko hotela. Još razgovaramo, ali ništa o poslu, glumi, filmovima. Kod takvih razgovora, odmah bježi. Primjećujem da u “Hotel” dolazi Gerard Depardieu. Pod rukom ima “France Soir” sa slikom De Nira na prvoj stranici. Onu koju sam ja jučer snimio. Postaje mi vruće. Zahvaljujem De Niru. I on meni, na razumijevanju.
– Znate što, Roberte. Evo vam prijatelja, a ja moram poći.
Zapravo, dobio sam što sam htio.
– Ne trebate se više ispričavati što niste raspoloženi za intervju. Ja sam ionako slagao da ste vi kod nas proglašeni glumcem godine, ali, da znate, vrlo ste popularni kod nas. Priča se, a to možda niste ni čuli, da ćete biti angažirani da glumite našeg najvećeg znanstvenika, Nikolu Teslu. Da ste mi i dali intervju, ja bih vam priznao tu laž. Ali, nekako sam vas morao privoljeti da uopće stupite sa mnom u kontakt.
Gledao me i dalje, ali bez trunke ljutnje.
– Imao sam neki osjećaj da vam ne trebam dati intervju. Ovo mi je sad dobro umirilo savjest. Četitam, kolega. Dobro ste se sjetili.
FARAH FAWCETT
Opet se ništa ne događa što bi uzbudilo Pariz, ili barem ništa što bi meni bilo zanimljivo. Takvo je mrtvilo da ću morati otići do svoje šampanjske prijateljice Maggy Nolan. Razmišljam o tome koliko se isplati ta investicija jer nisam baš pri novcu. Ali ako ne budem radio, bit ću još tanji. A sve se čini da ovaj put ne ide bez Maggy Nolan, tj. bez šampanjca. Ona barem zna što će se događati.
Danas zacijelo priprema svoj Celebrity-bilten, koji će izaći za dva dana. Idem.
– Osjećam da je velika kriza kad si kupio tako kvalitetan šampanjac. No, moram ti reći da u ovom broju biltena neće biti ništa posebno. Ali, Maggy Nolan ipak ima nešto za tebe, Jadrane Laziću. Dolazi jedna velika američka zvijezda sa suprugom, koji je također televizijski glumac. Ni on ni ona još nisu poznati kod nas, ali čim stigne TV-serija, bit će na samom vrhu popularnosti.
– Reci, Maggy, svome starom Laziću tko je to? Gdje je, već me svrbi kažiprst ili prstookidač.
– To ti je Farah Fawcett, velika američka TV-zvijezda, novi američki seks-simbol, pojam ženske ljepote. Dolazi sutra u hotel “Georges V” s mužem, Leejem Majorsom, poznatim iz serije “Čovjek koji vrijedi milijarde”. Ali, odmah da ti kažem da baš nisu ljubazni prema foto-reporterima. Inače, ne moraš strahovati ni kad o njoj izađe malena vijest u Celebrity-biltenu. Ovdje njezino ime nikoga neće privući.
Sutradan sam se parkirao sat vremena prije nego što se očekivalo da će doći gošća Farah Fawcett sa suprugom. Primjećujem da previše pušim, a već mi se čini i da bih morao odbiti poneki ponuđeni viski. Sve to, Jadrane, stvara loše navike. Nekoć si mogao igrati dvije četvrtine vaterpolo utakmice zaredom da se pošteno ne umoriš. Sumnjam da bi sad mogao preplivati pedeset metara bez problema. Nikotiziran si, Jadrane, do kraja. Čvrsto odlučim smanjiti broj cigareta, a piće potpuno ukinuti, barem na neko vrijeme.
Tog trenutka sjetio sam se sudbine jednog Jugovića kojemu je u Parizu dobro krenulo. Bio je mlad, naočit, spretan menadžer, inženjer strojarstva iz Zagreba, koji je iz nekog našeg predstavništva prešao u neku američku firmu. Posao mu je bio da kontaktira s mušterijama, a piti mu, čini se, nije bilo mrsko.
Kad sam došao u Pariz, njega su isticali kao primjer uspješnog poslovnog čovjeka. Kad sam bio u financijskim krizama, govorili su mi da se njemu obratim za neki posao. No, za dvije godine, koliko sam ovdje, on je došao dotle da je završio u sanatoriju. Nedavno je po njega došao brat iz Zagreba i odveo ga u veoma teškom, zakočenom stanju. Gotovo nikoga nije poznavao.
Osim toga, njegov konto u banci bio je takav da nije imao dovoljno ni za povratnu kartu, a svi se sjećaju da je vozio bijeli “ferrari”. Znalo se da u kaputu uvijek ima specijalnu pljosku “Chivasa”, a toga je uvijek bilo i u prtljažniku. Vjerojatno je počeo piti zbog toga što su mu nudili pića u svakoj poslovnoj prilici, a prilika je, očito, bilo previše. E, Lojzek, Lojzek, jesu li te kod kuće spasili?
– Jadrane – trgne me neki glas – što čekaš?
Samo mi je on trebao! Laszlo Veresz. Mađar s granice prema Jugoslaviji, koji je dobro govorio naš jezik, ali paparazzo najnižeg ranga jer, molim lijepo, i među nama ima raznih nivoa.
– Ništa, šarmirao sam neku mačku. Sad je otišla u hotel da se presvuče, pa ću je odvesti da razgleda Pariz.
Nije mi povjerovao, jer je vidio pripremljene aparate na sjedalu pored mene.
– Znači, ne želiš mi reći?
– Rekao sam ti, a sad me oslobodi pritiska.
– Dobro, kad je tako. Oslobađam te.
Sijed, šepav na desnu nogu, sa svojom prastarom “Jawom” (čini mi se i da je nekoć s tom “Jawom” i došao iz Mađarske), okrene se na ulici i parkira preko puta. Zatim sjedne postrance na motor i čeka.
Njega nikako ne podnosim. Ima užasan stil rada. Kruži tim motorom po Parizu, obilazi punktove, i kad vidi da su foto-reporteri negdje u zasjedi, prilazi im, pa kad se pojavi osoba koju čekaju, on snima zajedno s njima. Nikad nije sam iskamčio ni jednu informaciju. Inače, paparazzi u Parizu međusobno razmjenjuju informacije, kad im to odgovara. Svaka informacija ima svoju cijenu. Neka važnija, primjerice, vrijedi kao tri manje.
On nikad nikome nije dao ni jednu informaciju, vjerojatno nije ni sposoban da je dobije. Tako je dugo u Parizu da nitko i ne pamti kad je došao, a francuski govori – budi bog s nama! Strašno. Čini mi se da je jedini strani jezik koji zna zapravo moj materinski, pa sa mnom ponekad može razmijeniti nekoliko rečenica. A s tim, u Parizu, osim kod Jugovića, ne može bogzna što učiniti. Kako, do vraga, da ga se sad riješim?
No, tog trenutka stignu neki veliki američki automobil. Crni “cadilac”, očito unajmljen kod Hertza. U kolima zgodna plavuša s naočalama i neki tipičan Amerikanac sportskoga looka. To su, očito, oni. Snimam ih kako izlaze iz kola. Pritrčao je i Laszlo Veresz pa i on snima, a uvjeren sam da i ne zna o kome je riječ.
Na licu Leeja Majorsa neki zločesti, ljutit izraz. Žurno mi prilazi, ali, kad mi s Marlonom Brandom nije bilo ništa, valjda neće ni s njim. On ide prema meni, a ja natraške, i stalno ga snimam. On gotovo oslijepi od blica, a ja, odjednom, povlačeći se, udarim zatiljkom o vrata hotela, zapravo u brid rotirajućih vrata, koja me odmah pokupe i ubace u predvorje hotela. On mi prilazi sasvim blizu, dok ja provjeravam da li mi glava krvari. Viče na mene zbog fotografiranja. Ja s olakšanjem gledam svoju ruku na kojoj nema tragova krvi, i mrštim se, jer mi odmah raste čvoruga.
– Što se derete? Možda kod vas u Americi to nije običaj, ali u Parizu se tako radi. Svatko ima svoj posao. Vaš je posao da glumite i da se krijete od nas, ako vam se slučajno ne sviđa to što vas slikamo. Naše je da snimamo, za novine, za javnost. Pritom ne moramo dobivati čvoruge, kao ja sad.
On stane, zamisli se malo, a onda, pomislivši valjda da je ispao nekulturni Amerikanac, povlači se i počne nešto u smislu kao da bih ipak trebao pitati je li snimanje dopušteno. Gospođa, primjerice, nije spremna za snimanje.
– A kad će biti spremna? – pitam ga odmah. – Može li sutra? U tom slučaju neću objaviti ovo što sam sad snimio. Učinit ćemo to kako i priliči takvoj ljepoti.
On se malo zamisli i kaže mi da ga nazovem. Ja odmah odbacim taj prijedlog i kažem mu kako je bolje da se odmah dogovorimo, jer ja – gle foru – moram na vrijeme prijaviti svojoj agenciji takve specijalne reportaže. On pristane za sutra u deset sati i kaže da će Farah imati svoju uobičajenu frizuru, a ne ovu kakvu sad ima.
Na polasku, pokazujem mu uzdignut palac, kao u smislu O.K. Zapravo, to radim zbog Laszla. Njemu ću, naime, u skladu s tim, reći da smo se dogovorili za jedan sat poslije podne, jer on i tako razumije engleski kao ja staroiranski, otprilike. Povjerovao je, jer je vidio samo jedan prst u zraku, pa je to protumačio kao jedan poslije podne.
– Tko su oni? – pita me, jer mu je sve što je snimio bezvrijedno, budući da kao freelance, a on je sebe takvim predstavljao, mora znati koga ima kad listovima i agenciji nudi fotografije.
– Ne znam ni ja sada točno imena, ali oni su najjači proizvođači kikirikija na svijetu. Imaju toga više od Carterovih.
Nisam siguran da mi je povjerovao, ali bio je uvjeren da je dobro shvatio, na engleskom, da smo se dogovorili za jedan sat poslije podne. I to sve zbog onog jednog prsta. Podignutog palca.
Još sam mu rekao da sam taj dogovor iznudio na temelju obećanja da ih do sutra nećemo slijediti ni bilo kako ometati.
– Pazi sad da ti nešto ne pokvariš – jer on, osim svega, voli i da se tuče. Nekoć je, naime, bio boksač.
Sutradan, u deset, bio sam točan. Zbog Laszla sam parkirao malo dalje, ali njega, dakako, nije bilo. Pozirali su mi kako god sam htio. Kad smo bili gotovi, Majors je, kao pravi Amerikanac, još dao svoju naljepnicu za pisma da mu na tu adresu pošaljem fotografije i račun, a da cijenu odredim sam.
Jedino mi je žao što nisam vidio facu Laszla Veresza kad se pojavio 55 minuta poslije dvanaest.
