Pored finih manira i uglađenosti, mladi zagrebački filmski producent i scenarist Fran Juraj, od svoje iznimno talentirane obitelji Prižmić zasigurno je nasljedio i neiscrpan radni elan i talent za umjetničkim stvaralaštvom. Miljenik Branka Lustiga za portal Objektivno.hr otvoreno govori o nadolazećim projektima, suradnji sa Kevinom Spaceyjem i Casparom Phillipsonom, uplovljavanju u bračnu luku i djevojčici koju on i supruga očekuju u siječnju.
Uskoro sa emitiranjem na Prvom programu HRT-a kreće nova sezona VELIKANA HRVATSKOG GLUMIŠTA, koji su iznimno gledani i hvaljeni od strane kritike. Kako ste došli na ideju raditi taj serijal?
Prije nekoliko godina došao sam do jedne pomalo nevjerojatne spoznaje – bila je negdje 2017. godina, i nigdje nisam mogao pronaći dokumentarni film o najvećim imenima hrvatskog glumišta koji više nisu bili s nama, ni o Fabijanu Šovagoviću, koji je preminuo početkom 2001., ni o Eni Begović koja je tragično stradala par mjeseci ranije, a niti o Borisu Dvorniku koji nas je napustio 2008., te sam shvatio da će se upravo dogodine napuniti okruglih deset godina kako on više nije sa nama i pomislio kako je to odličan povod za napraviti biografski dokumentarac o njemu. Sjeo sam i napisao scenarij prve epizode serijala kojeg sam nazvao VELIKANI HRVATSKOG GLUMIŠTA, koja je bila posvećena upravo Dvorniku, a kojeg sam preko svog oca Igora i privatno poznavao. Potom sam odradio i sav onaj ostali pomalo dosadni producentski dio pripreme jednog filmskog projekta – napravio financijski i operativni plan te projekt prijavio na natječaj HRT-a gdje je prošao tek iz trećeg pokušaja, što je još jedan dokaz svima onima koji ovo budu čitali kako nikad ne treba odustati, jer uspjeh uvijek čeka iza ugla ulice ili situacije u kojoj vam je puna kapa i želite dignuti ruke od svega. Ostalo je, što se kaže, povijest, gledatelji i kritika su serijal primili bolje negoli sam ikada mogao i sanjati te trenutno, eto, privodimo kraju treću sezonu.
Koliko je epizoda do sada snimljeno i sprema li se možda i četvrta sezona?
U prvoj sezoni VHG napravili smo četiri epizode – o Eni Begović, Fabijanu Šovagoviću, Borisu Dvorniku i Pređi Vušoviću, i uspjeh je zaista bio momentalan, a gledanost odlična, dok smo u drugoj sezoni obradili živote i karijere njih šestero – Borisa Buzančića, Tonka Lonze, Vanje Dracha, Ivice Vidovića, Zdravke Krstulović i Marije Kohn, dakle sveukupno deset epizoda. Pozitivne kritike smo dobili od manje više svih koji se bave tim poslom, puno mi je značila pohvala od inače vrlo strogog, ali pravednog Tomislava Čadeža koji je VELIKANE u magazinu Studio proglasio emisijom tjedna i primjerom dobrog dokumentarizma, posebice epizodu o njemu najdražem Šovagoviću, dok je legendarni TV voditelj i urednik Miro Lilić u svojoj kolumni u jednom magazinu napisao kako su upravo VELIKANI HRVATSKOG GLUMIŠTA vrsta programa kakav HRT mora češće i više raditi, dok nam je njegov nešto mlađi imenjak Miro Par dao svoju TV Ružu i napisao da VHG imaju samo jednu manu – nemaju više epizoda. Sve su to veliki komplimenti iznimnih ljudi i velikih znalaca koji mi uz činjenicu da je prva sezona reprizirana dosad čak 16 puta zaista puno znače.
Čija vas je životna priča i karijera navedenih velikana posebno impresionirala i zašto?
Svaka priča koju smo do sada u VELIKANIMA obradili je na neki svoj način fascinantna i gledateljima približava tko su bili njihovi najdraži glumci i glumice kad se svjetla reflektora ugase i kad kamera prestane snimati, a istovremeno ih podsjećamo na njihove najbolje i najpoznatije uloge, pritom vodeći računa da ih i educiramo te objasnimo zašto je možda neka široj javnosti toliko nepoznata uloga bila bitna i važna, u čemu veliku zaslugu imaju i naši sugovornici, njihovi kolege glumci, redatelji i eminentni stručnjaci, teatrolozi i filmolozi te sveučilišni profesori. Bilo je neke poetike u činjenici da sam u prošloj 2. sezoni VELIKANA napravio epizodu o Tonku Lonzi koji je bio bard hrvatskog glumišta i dugogodišnji profesor glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a između ostalog predavao je i mojoj majci Danieli koja je akademska glumica i koja je na zadnjoj godini studija zatrudnila. Tako da je profesor Lonza na neki način predavao i meni u trbuhu, i uvijek kad bi ga sreo na nekoj kazališnoj premijeri, to bi mi onako u šali rekao, a eto, tridesetak godina kasnije, kao autor i producent napravio sam dokumentarni film o njegovom životu i karijeri i to mi je zaista bilo jako emotivno iskustvo, kao neki krug koji se zatvorio. Potom ne mogu kao netko tko Split smatra svojim drugim domom i uz rodni Zagreb najdražim mistom na svitu, ne spomenuti velikog, najvećeg Borisa Dvornika koji je bio prijatelj mog oca Igora i sa kojim sam se u srednjoj školi, kad sam imao određene glumačke afinitete, nerijetko znao družiti i upijati sve što kaže, stoga mi je epizoda o njemu isto jako draga, a tu je naravno i Ena Begović, sa čijim sam mužem Dikanom i kćerkom Lanom i privatno jako dobar i zato mi je njihovo zadovoljstvo epizodom o njoj bilo iznimno važno.
Iz kakve vi obitelji dolazite?
Rođen sam u jednoj iznimno umjetničkoj obitelji, kao najstariji sin majke glumice i oca filmskog producenta. Od kad znam za sebe u našoj kući je najčešća tema razgovora uvijek bilo nešto vezano uz film i kazalište, ali i druge oblike umjetnosti, posebice slikarstva, jer je moj otac imao i nekoliko galerija umjetnina pa smo brat, sestre i ja odrastali družeći se sa njegovim prijateljima redateljima Jakovom Sedlarom i Lordanom Zafranovićem te slikarima Željkom Senečićem i Charlesom Billichem, koji su, kad sad gledam onako retrogradno, uvelike utjecali na moje poimanje umjetnosti i svijeta koji me okružuje. Majka je oduvijek bila kreativna snaga u obitelji, bivša balerina i apsolventica komparativne književnosti koja je iz prvog pokušaja upisala glumu na ADU i završila ju prva u klasi usprkos činjenici da sam ja već bio na putu i pomrsio planove za veoma perspektivnu i obećavajuću karijeru. Stalno je nešto crtala, pisala, neko vrijeme čak izrađivala i nakit, a kad smo mi djeca došla u njen život, počela je čak i dizajnirati drveni namještaj za naše dječje sobe, dok je tata, s druge strane, bio više racionalan, kao pravi producent, njemu je umjetnost bila važna, ali jednako je pozornosti i pažnje pridavao njezinom ekonomskom aspektu i isplativosti, nije stoga iznenađujuće da je producent najskupljeg igranog filma od hrvatske neovisnosti do danas, famozne GOSPE u kojoj su glumili hollywoodski glumci Martin Sheen i Michael York, koju je napravio sa Jakovom Sedlarom, a koja je do danas jedini hrvatski film koji je imao američku kino distribuciju i koji se pojavio na Variety-ovoj listi najgledanijih filmova tijekom jednog vikenda.
Iskazali ste se i kao producent igranih filmova, javnosti je posebice bio zanimljiv ”Bilo jednom u Hrvatskoj” sa Kevinom Spacyjem u glavnoj ulozi. Gdje ste ga upoznali i kakav je dojam ostavio na vas?
Kevina sam upoznao prošle godine preko mojih prijatelja i poslovnih partnera Jakova i Dominika Sedlara, s kojima imam jedan poseban odnos i kojima već godinama kao producent pomažem da svoje scenarističko-redateljske ideje i vizije pretvore u te magične 24 sličice u sekundi koje stvaraju svjetove kakve samo umjetnici umiju smisliti. Spacey je samo potvrdio jednu meni otprije poznatu tezu da što je čovjek veći, talentiraniji i poznatiji, to je skromniji, ljubazniji i pristupačniji. Kevin je jedna iznimno inteligentna i načitana osoba sa kojom se može razgovarati o mnogobrojnim temama, jako je radoznao, zanimaju ga mjesta na koja dolazi te ljudi koji ga okružuju i priče suradnika sa kojima surađuje, a našeg prvog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, je detaljno proučio prije negoli je uopće pristao da ga glumi u filmu BILO JEDNOM U HRVATSKOJ, i bio je oduševljen njegovom životnom pričom.
Jeste li se družili kad je prošle godine bio u Zagrebu? Imati li neku zanimljvu anegdotu s njim?
Sedlari i ja te naši prijatelji i kolege producenti Željko i Una Zima smo se cijelo vrijeme tijekom Spaceyjevog boravka u Zagrebu družili sa njim i njegovim menadžerom Evanom Lowensteinom, trudili smo se biti dobri domaćini i pokazati im što više od ljepota Zagreba i okolice, sa kojima su se oduševili, počevši od Esplanade gdje su bili smješteni do Medvednice i Hrvatskog instituta za povijest na Gornjem Gradu gdje smo snimali. Čak smo i Novu godinu dočekali zajedno u jednom zagrebačkom klubu gdje smo u dogovoru sa vlasnicima Kevinu priredili jedno malo iznenađenje – u jednom trenutku prije negoli je otkucala ponoć su se na velikom platnu iznad pozornice počeli vrtiti kadrovi iz kultnog filma VRTLOG ŽIVOTA za kojeg je Kevin nagrađen Oscarom kao najbolja muška uloga, i dok su se ti kadrovi prikazivali, sa stropa kluba, baš kao u filmu, su počele padati crvene ružine latice dok je svirala poznata glazbena tema iz te sekvence. Bio je to stvarno trenutak za pamćenje kojeg je izrežirao Dominik i Kevin je bio oduševljen, rekao je da će taj doček dugo pamtiti.
Kako je protekla suradnja s britanskim glumcima koji su u igranom filmu “Razgovor”, također u vašoj produkciji, odigrali glavne uloge?
Imao sam zaista sreću kao jedan od producenata filma RAZGOVOR o kardinalu Stepincu i Titu, a kojeg je napisao i režirao Dominik Sedlar, surađujem sa dva vrhunska i međunarodno priznata glumca kao što su Caspar Phillipson i Dylan Turner. Caspar je danski glumac sa hollywoodskom adresom kojeg smo imali prilike gledati kao američkog predsjednika Kenndeyja u filmu JACKIE sa Natali Portman, a recentno je također utjelovio lik JFK-a u filmu BLONDE o Marilyn Monroe u kojem ju je glumila prezgodna Ana de Armas. Ustvari, netom prije negoli je došao u Zagreb snimati RAZGOVOR, Caspar je taman snimio svoje kadrove u BLONDE pa nam je friških dojmova pričao kako mu je bilo snimati te pomalo eksplicitne scene sa Anom, na čemu sam mu pomalo i zavidio. Inače, taj film zauzima posebno mjesto u mom životu, jer osim što je prvi dugometražni igrani film kojeg sam producirao, tematizira jednu meni jako osobno važnu i blisku temu, od malena sam upoznat sa likom i djelom blaženog kardinala Alojzija Stepinca, a kao Hrvatu, katoliku i nekadašnjem ministrantu crkva mi je jako važna u životu i bilo mi je iznimno stalo da Dominik napravi film u kojem će se Stepinac prikazati onakvim kakav je i bio – neprikosnoven u svojim kršćanskim uvjerenjima, produhovljen i u najtežim trenucima te do kraja odan Bogu i Crkvi koju je u ime hrvatskog naroda predvodio u najolovnijim vremenima tijekom komunističkog režima. Dylan ga je utjelovio fenomenalno, potpuno se unio u njegov lik, kao i Caspar u lik Tita, te uz Dominikovu odličnu režiju ne čudi stoga što je film odlično prošao u kinima, a Dylan je ljetos čak nagrađen za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Aleksandriji. Sve u svemu, jedno zaista predivno iskustvo koje ću pamtiti do kraja života, tim više što smo ga snimali u jeku pandemije, noseći se sa stotinama izazova, koje smo kolege producenti i ja, Bogu hvala, uspjeli prevazići.
Kako je došlo do toga da postanete producent?
Ta odluka da postanem producent u meni je postepeno sazrijevala, odmalena sam znao da je sedma umjetnost ono što me najviše interesira, od najranije dobi sam gutao sve filmove do kojih sam se mogao dočepati, u osnovnoj školi sam čak napravio svoju kućnu videoteku, bilo je to vrijeme prije interneta, Netflixa i streaming platformi koje danas imamo i kako sam napamet znao kad je koji film na televiziji, snimao sam ih na prazne VHS kazete i kasnije iznajmljivao prijateljima iz ulice, već tad se ustvari pojavio taj producentski nerv u meni, samo što ga dugo nisam bio svjestan. Cijelu osnovnu i srednju školu sam išao na dramske grupe, kasnije i u ZKM i dugo je u meni živjela ambicija da jednog dana krenem majčinim putem i postanem glumac. Ali negdje u 3. srednje sam shvatio da glumac mora slušati redatelje i nema prevelike slobode u svojim kreacijama, a pošto imam određenog problema sa autoritetima i nemam taj gen bespogovornog kimanja glavom, odlučio sam da bi mi možda bilo bolje da onda upišem režiju. To me držalo negdje godinu dana dok nisam shvatio da na kazališnim ili filmskim projektima, a pogotovo filmskim koji su mene više zanimali, svi u ekipi moraju slušati redatelja, a redatelj samo jednu osobu – producenta. Otišao sam stoga više iz znatiželje na prijemni iz Produkcije na zagrebačkoj Akademiji, bez nekog prevelikog spremanja, upisao iz prve i nepovratno se inficirao tom najtežom od svih umjetničkih profesija jer kao što je moj pokojni mentor Branko Lustig nerijetko znao reći – dobar producent mora znati i glumiti i režirati, mora biti iznimno pismen i prije svega načitan, mora povijest imati u malom prstu, kao i znanje iz ekonomije i prava, jer produkcija je u nekim svojim segmentima čista računica i pravna konstrukcija, tako da kad se gleda iz tog rakursa, biti producent je zaista jedno sveobuhvatno zanimanje koje sublimira ono najbolje od raznih vrsta umjetnosti.
Za nekoga tko je relativno mlad mora se priznati da ste iznimno uspješni s obzirom na nedavno navršene 34 godine. Kako ste to postigli?
Da mi je netko prije desetak godina kad sam osnivao svoju umjetničku organizaciju MENORAH FILM rekao da ću u 34.-toj iza sebe imati više produciranih filmova negoli godina, teško bi mu povjerovao, ali eto samo prošle godine sam producirao devet dokumentarnih i jedan igrani, sveukupan broj, najiskrenije govoreći, ni ne znam, samo sam biografskih filmova o Velikanima glumišta šesnaest do sada napravio, tako da je ukupna brojka produciranih filmova već dobrano prešla četrdesetak naslova, a ne planiram skoro stati, tako da očekujte kroz koju godinu poziv i na jubilarnu stotu premijeru. Ne znam da li će to možda zvučati kao neka floskula, iako je u suštini potpuna istina, ali jedina tajna uspjeha je zaista samo i isključivo rad. Dok su moji kolege na prvim godinama studija u pauzama između predavanja odlazili na pive u kantini i okolnim kafićima, ja sam pisao produkcijske studije i smišljao projekte koje planiram realizirati u mjesecima i godinama koje su bile preda mnom. Nisam odmah ni postao producent, kao i u svemu ostalome u životu, i produkcija ima svoje razvojne stepenice, stoga mi je prvi plaćeni posao bio onaj asistenta produkcije na jednoj tada iznimno gledanoj telenoveli, pa sam potom radio kao operativni i izvršni producent na raznim filmovima i serijama, sve to još tijekom studija, da bi nakon diplome, a diplomirao sam sa rekordnim brojem ECTS bodova i magistrirao prvi u generaciji dobivši Rektorovu nagradu prema kriteriju izvrsnosti, postao producent filmova Jakova Sedlara i Željka Senečića koji su prvi u meni prepoznali tu enormnu radnu energiju te ljubav prema filmu i temama koje obrađuju.
Dugo vremena ste slovili za jednog od najpoželjnijih zagrebačkih neženja, kadrovi kako u savršeno skrojenim odijelima jurite centrom u crvenom oldtimer kabrioletu mnogim damama su upadali u oko. Što je dovelo do toga da ste ipak otišli pred oltar i tko je sretnica koja vas do njega dovela?
Napisao sam nedavno povodom vjenčanja status o mojoj Katarini koji možda najbolje opisuje našu ljubavnu priču i sve ono što mislim o njoj, pa ću ga sad tu ponoviti – Naše upoznavanje dogodilo se slučajno. Ali kao sa svim slučajnostima, i ova je na sebi imala otiske sudbine. Sudbine kojoj sam tako često znao prkositi. Sudbine kojoj očito nisam mogao pobjeći. Kažu da većina odnosa koji započnu burno na kraju završe mirno, a s obzirom da je naš započeo iznimno burno, odnosno sa svađom, svakim danom sve više i više sam uvjeren da će trajati u miru. Uostalom, takav je i karakter od One koja je osvojila ovo moje nemirno srce koje je ljubav nerijetko tražilo na pogrešnim mjestima, očekujući ju od krivih osoba. Nije čak problem u tome da su one bile toliko krive, koliko to što nisu bile prave, barem ne za mene. Nikad nisam bio od onih koji imaju problem sa izražavanjem, elokvencija mi je oduvijek bila jača strana, ali teško nalazim riječi kojima bi mogao opisati moje osjećaje i ljubav prema majci moje djevojčice i ženi mog života. Ako je istina da ljepota dolazi iznutra, onda je lako pretpostaviti zašto je Ona toliko prelijepa izvana. Mila, dobra, draga, empatična spram drugih, a najkritičnija prema samoj sebi, vazda na strani slabijih, nerijetko u manjini, uvijek sa fokusom na nečije vrline i dementna za njihove mane, sve to je moja Katarina, Vodolija koja je čarolijom ljubavi sastavila u milijun komadića razlomljeno srce jedne hiperaktivne i senzitivne Djevice. Malo tko nam je davao prevelike šanse na početku ove priče, mislili su da smo prerazličiti, dva svijeta miljama udaljeni, govorili da ćemo kad tad jedan drugoga ostaviti, ali zaboravili su da ono što nebo spoji, nijedan svijet ne može da razdvoji.
Katarina i ja smo na prvi pogled dosta različiti, ona je jako smirena osoba, dok sam ja kaos vazda rastegnut na deset strana, no uvijek govorim kako u tom naoko kaosu ima nekog kozmosa koji uvijek sjedne na svoje mjesto u pravom trenutku. Teško je riječima opisati čime me privukla, u početku svakako svojom nevjerojatnom ljepotom čija je tajna, shvatio sam nedugo nakon našeg upoznavanja, u iznimnoj dobroti koja izvire iz njenog srca i duše, no ono što mogu potvrditi jest ona priča koju sam godinama slušao od starijih, a to je da kad Ona prava naiđe, čovjek to naprosto osjeti i zna. Dijelimo strast prema otkrivanju novih spoznaja i svjetova, imamo isti, dosta specifičan ukus za glazbu i jako volimo putovati te smo do sada već prošli na tisuće i tisuće kilometara, a također smo oboje, što je meni jako važno, i veliki filmofili i satima možemo gledati neke dobre filmove i serije, iako oko ovog potonjeg imamo razilaženja, jer ona preferira korejske serije, dok sam ja više klasičniji u svom izboru i više volim američke i britanske. Svadba je, naravno, bila u Hotelu Esplanade koji meni i mom ocu dođe kao drugi dom, skoro svaki dan smo tamo i manje više sve poslovne sastanke i susrete odrađujemo u baru i lobbyju te devedesetogodišnje ljepotice koja ravnodušnim ne ostavlja ni najveće svjetske zvijezde. Sama ceremonija vjenčanja je održana na Oleandar terasi, gdje smo okupili sve drage prijatelje i članove obitelji, dok je svadbena večera bila u Smaragdnoj dvorani gdje su se prije 35 godina oženili i moji roditelji, tako da je to bio svojevrsni nastavak tradicije. Svirali su nam Magazin i Dino Petrić sa svojim bendom, a za prvi ples smo odabrali At Last od Ette James, jednu predivnu staru pjesmu, svojevrsni klasik koji i Katarina i ja obožavamo i čiji stihovi najbolje dočaravaju taj dan i trenutak našeg prvog plesa kao muža i žene – At last, my love has come along, my lonely days are over and life is like a song…zaista smo se tako osjećali i s obzirom da taj prvi ples niti jednom nismo probali uvježbati prije svadbe, ispao je odlično.
Primjetili smo na društvenim mrežama da je i Vlado Kalember nazočio svadbi. Otkud poveznica s njim?
Vlado je vjenčani kum od mog tate Igora i jedan od njegovih najboljih prijatelja kojeg znam doslovno od kad sam se rodio, sva moja pjevačka iskustva na neki način su povezana sa njim jer sam kao mali napamet znao sve njegove pjesme i kad bi nam došao u goste brat i ja bismo mu ih izvodili, tako da mi je bila velika čast što je došao na svadbu iako je taj dan imao koncert u Sloveniji, no nakon njega je sjeo u auto, došao u Esplanadu oko pola 1 u noći i napravio koncert koji se teško može prepričati riječima, pjevao je kao rijetko kada u životu, ne samo svoje najveće hitove poput Vina na usnama, nego i hitove od Bijelog Dugmeta, Novih Fosila te čak i meni najdražeg Olivera, a potom me kod izvođenja Oprosti mi pape uzeo pod ruku i skupa smo tu legendarnu Oliverovu pjesmu otpjevali mom papi i njegovom kumu Igoru, što su svi u sali snimali jer je bilo jako emotivno. Stvarno noć za pamćenje, a Vlado ju je priveo kraju na najljepši mogući način i na tome mu velika hvala.
Supruga i vi čekate curicu, kako ćete ju nazvati i kada je termin porođaja?
Draga i ja sa nestrpljenjem čekamo dolazak naše malene djevojčice koja, sudeći po količini micanja u trbuhu, jedva čeka izaći van. Termin je sredinom siječnja, tako da užurbanim tempom privodim sve svoje poslovne obaveze kraju ne bi li kad dođe početkom iduće godine mogao uzeti neko vrijeme slobodno i u potpunosti se zajedno sa Katarinom posvetio njoj u prvim tjednima i mjesecima života. Za ime smo se odlučili, no pošto moja draga misli da ne možemo biti 100% sigurni dok ju ne ugledamo, neću ga još otkrivati da ne bi nešto urekao, ali imati će ustvari dva imena koja su jako simbolična i imaju veze sa meni najdražim Oliverom i njegovim pjesmama.
Spomenuli ste Olivera koji je, kao i vi, rodom sa Korčule, poznato je da ne skrivate svoju veliku ljubav prema tom otoku. Što vam on pruža?
Moj pokojni dida Jure rođen je u Veloj Luci na Korčuli i obiteljski sam jako vezan za taj, po mom mišljenju, najljepši dalmatinski škoj i sva ta čarobna mjesta i uvale oko njega. Ljeta na Korčuli neizostavan su dio mog života i identiteta, to me uvelike determiniralo i na tu našu kuću kraj mora u uvali Počekovica preko puta mitskog otočića Ošjaka koja se nalazi u stoljetnom masliniku koji se poteže na desetak tisuća kvadrata prvi red do mora gledam kao na svoj svojevrsni Shangri La. To je inače pojam iz knjige Izgubljeni horizont Jamesa Hiltona koji je opisao Shangri La kao utopijsko vječno sretno mjesto, svojevrsni raj na zemlji, e pa taj raj moja obitelj i ja smo pronašli u Počekovici, i što sam stariji to više jedva čekam uhvatiti neke pauze u snimanjima i obavezama te otići tamo uživati u mirisu maslina i borova te šumu mora koje me smiruje kao rijetko što drugo na svijetu.
Što sve na poslovnom i privatnom planu planirate ostvariti u sljedećoj godini?
Nakon dvije godine zaista intenzivnog rada upravo privodim kraju produkciju vjerojatno najvećeg i najvažnijeg projekta u mojoj dosadašnjoj karijeri – osam epizoda dokumentarnog serijala DIPLOMATSKA OLUJA koji za HRT nastaje prema knjizi dr. Mate Granića, najdugovječnijeg hrvatskog ministra vanjskih poslova i uz Franju Tuđmana i Gojka Šuška najvažnijeg protagonista svih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća kad je naša domovina stekla neovisnost i međunarodno priznanje. Osim produkcije koju potpisujem sa ocem Igorom, za taj serijal sam napisao i scenarij, dok režiju potpisuje naš hvaljeni redatelj Kristijan Milić, a osim toga trenutno sam sa mojim dragim prijateljem i kolegom montažerom Costom Ipsom u postprodukciji treće sezone VELIKANA HRVATSKOG GLUMIŠTA gdje u novih šest epizoda obrađujemo živote i karijere Pere Kvrgića, Špire Guberine, Mustafe Nadarevića, Mie Oremović, Vere Zime i Nele Eržišnik. Nadam se da će i ova sezona biti odlično prihvaćena i gledana kao i prethodne dvije, a nakon toga pripremam jedan novi projekt o kojem je još prerano govoriti, ali budite uvjereni da će biti izuzetno zanimljiv i vrhunski napravljen.
