U trećem dijelu ekskluzivno nastavljamo objavljivati najzanimljivije ulomke iz monografije Jadrana Lazića koju možete naručiti putem web stranice Hrvatske autorske agencije. Ovog puta prenosimo Lazićeva prisjećanja na fotografiranje francuskih ikona iz svijeta visoke politike i visoke mode.
Jacques Chirac jedan je od najznačanijih političara koji je u bogatoj karijeri obnašao funkcije predsjednika Vlade, predsjednika Republike, u dva navrata bio je ministar u francuskoj Vladi, a obnašao je i funkciju gradonačelnika Pariza. Život je obilježio i filantropskim djelovanjem s ciljem sprječavanja sukoba, osiguravanja pristupa vodi i odvodnji, lijekovima i kvalitetnom zdravstvu te očuvanja kulturne raznolikosti.
Pierre Cardin, naturalizirani francuski modni dizajner talijanskog porijekla svojom je neobičnom životnom pričom te prepoznatljivim futurističkim kreacijama žarkih boja i elegantnih modnih dodataka zauvijek promijenio i obilježio svijet mode 20. stoljeća, a istančanim smislom za poduzetništvom u kombinaciji sa neumornim radom stvorio je pravo poslovno carstvo.
JACQUES CHIRAC
Razodjeveni prvi ministar
Odmah nakon dolaska u Pariz, upoznao sam našu novinarku Silviju Luks. S njom sam se našao, po dogovoru s urednikom “Studija”, da bismo zajednički napravili neke reportaže. Prvi put mi se javila nakon događaja sa Charlottom Rampling, dok sam još bio pun sebe.
– Jadrane, imam nešto zanimljivo. Sutra u trinaest sati prvi ministar francuske vlade, Jacques Chirac, daje ekskluzivni intervju za francusku televiziju. Svim ostalim novinarima i foto-reporterima pristup je zabranjen. Ja ću se nekako uvući s ekipom francuske televizije da bih, nakon njihova razgovora, pokušala napraviti nešto za našu televiziju. Ako te zanima dođi, ali uđi kako znaš i mene nikome ne spominji. Dakle, sutra u trinaest, u Palais de Matingnon.
Idem ravno na ulaz pa što bude. Dva se policajca odmah upute prema meni. Ja im nekako, kao da obavljam formalnost, tutnem svoju staru novinarsku internu legitimaciju “Večernjeg lista”. Legitimacija je mala, crvena, s mojom fotografijom, i ne važi za sve ni u Jugoslaviji, a kamoli u Francuskoj. No kod flicova je prošla jer se meni kao jako žurilo. No, odmah natrapam na još dvojicu i postaje mi odmah jasna popustljivost prethodnika. Njima izgovaram napamet naučenu sljedeću rečenicu: – Ja sam jugoslavenski novinar, žurim se, Jacques Chirac daje intervju za jugoslavensku televiziju i – prolazim ja.
Stižem do još jednog u uniformi i s očito važnim epoletama. S ovim moram prijeći na engleski. Čini se da uvažava moju legitimaciju, ali kao da me previše ne razumije. Traži, naivčina, moje ime u popisu akreditiranih novinara. Ja sam, naravno, užurban, pokazujem mu brojku devet na svojem satu i mašem rukama imitirajući televizijsko snimanje, spominjem da sam doletio specijalno iz Zagreba zbog te emisije, i sve tako.
Na kraju uniforma odluči da me povede hodnikom do nekog civila, elegantno odjevenog mlađeg čovjeka koji ostavlja dojam kao da vidi nešto što mu nikako ne paše u kontekst njegove uredne organizacije, a to sam ja.
Počinjem istu priču, ali već vadim foto-aparat, jednim okom vidim na monitoru da su pripreme za intervju već počele, čak vidim i Silviju, ali to ne otkrivam. On me pita gdje je taj novinar iz Jugoslavije, a ja kažem da vjerojatno kasni zbog prometa, ali da će svakako doći jer je intervju s prvim ministrom sasvim precizno uglavljen i neopoziv. Njega to sve pomalo čudi jer bi, s obzirom na to da je on glavom Chiracov press-attache, ipak nešto morao znati o svemu tome.
Ne ostavljam mu mnogo vremena da još nešto pita i počinjem snimati. On me još neko vrijeme prati pogledom, a ja ga onda potpuno zaboravljam jer se pristojno ponaša. Snimao sam što sam htio. Posebice mi se dopalo kada je ministar morao skinuti jaknu da namjesti mikrofon. To sam, dakako, snimio motorom da imam cijelu sekvencu. Silvija je dobila intervju, koliko mogu vidjeti sa svojega položaja, iako se Chirac morao još jednom razodijevati da namjesti mikrofon. Kad je Silvija završila, tako sam se temeljito umiješao u televizijsku ekipu da nisam više ni ja mogao vidjeti Chiracova šefa za štampu, a kamoli on mene.
– Takve slike, kako se ministar svlači pred jednom damom, ne prave se baš svaki dan – zadovoljno je mrmljao sebi u brk gazda Gokšin Sipahoglu dok je pregledavao snimke. Ni dan-danas nije mu jasno kako sam ušao u Palais de Matignon bez službenih akreditiva. Ali, meni je bilo jasno da mu to ne smijem previše ni objašnjavati. Malo misterija oko mene neće mu škoditi.
PIERRE CARDIN
Čovjek finih manira
Čini se da postajem netko i nešto; dobivam pozivnicu od Jugoslavenskog kulturnog centra za modnu reviju Mirjane Marić i “Jugoexporta”, koja će se održati u L’Espace Pierre Cardin. To me veseli, jer tamo će sigurno biti meni poznate manekenke. Tako je i bilo. Obradovale su se kad su me ugledale, prošetali smo gradom i navečer smo bili na reviji.
U toku revije tražio sam pogledom Cardina, ali nikako da ga ugledam, a bio sam siguran da i on prati reviju. Pregledao sam sve, i na kraju ga primijetim na balkonu, u nekom kutu, sasvim samog, kako pozorno gleda. Snimam ga u seriji, a on ni okom da trepne, kao da uopće nije primijetio blicanje. Poslije revije, Cardin je pripremio koktel za uzvanike. Revija je uspjela, a očito je i on bio zadovoljan.
Čini mi se da je to prava prilika da ga zamolim za intervju za jugoslavenske čitatelje. No, sad treba polako, iako je on očito dobre volje. Pozivam sve svoje znanice manekenke i molim ih da ostanu na jednom mjestu kako bih među njih doveo velikog maga mode. One stoje sa čašama šampanjca, a njemu se ideja da ga snimim s njima dopala i uvaljuje se u sredinu, među ljepotice.
E, tek sad je to prava prilika:
– Gospodine Cardin, želio bih, ako je ikako moguće, da s vama napravim intervju za jugoslavenske listove!
Stari lisac očito ima interesa za tako nešto jer me ljubazno hvata ispod ruke, vodi me do stola s pićem, razmjenjujemo vizit-karte, on se iznenađuje kad shvati da ja, zapravo, radim za parišku agenciju i da nisam taj dan došao s ekipom iz Beograda. Što se tiče intervjua – sve u redu. No, sad počinju problemi. Što, dovraga, pitati Cardina o modi.
Intervju koji sam predvidio za “Start” mora biti dugačak barem dvanaest kartica. No, već ću se nekako snaći. Prebirem po glavi moguće pisce kadli odjednom:
– Laziću, zdravo, kako si, što radiš dobroga?
Bio je to Davor Šošić, stalni dopisnik “Vjesnika” iz Pariza. Došao je kao naručen. Odmah se dogovaramo da on vodi intervju i da mu javim čim točno doznam kad će nas Cardin primiti.
Našli smo se u dogovoreno vrijeme i krenuli polako šećući do ulice Faubourg Saint-Honoré. Nekoliko minuta prije 16 sati bili smo kod Cardinove sekretarice. Ona kaže da malo pričekamo, a mene upozorava da le chef ne voli slikanje pa da aparat mora ostati kod nje. Uvjerim je da će to biti njegov i moj problem.
Već je prošlo dvadeset minuta od dogovorenog vremena. Davor Šošić postaje polako nervozan, a ja mislim da se uvijek nešto mora zakomplicirati i kad najbolje ide. No, ipak se pojavi njegov attaché za štampu i reče da nas monsieur Cardin očekuje.
Davor se za taj razgovor fantastično spremio. Vidjelo se da je Piere Cardin upravo iznenađen koliko Davor Šošić zna o njegovu radu. Stari novinarski vuk sve više impresionira modnog lisca. Nakon završena intervjua, Cardin izjavljuje da nije odavno imao takav razgovor za novine i pun je komplimenata za način vođenja intervjua.
Sad sam ja na redu. On je tako anesteziran Šošićem da ga lako nagovaram na sve što hoću. Snimam ga do mile volje i nagovaram ga za još jedno snimanje za sutra s njegovim manekenkama. Njega sam čak nagovorio da sjedne na neki moped i da se proveze jedan đir. Tako sam snimio velmožu mode na najskromnijem vozilu s dva kotača. Znao sam odmah da sam obavio odličan posao i da s plasmanom neće biti nikakvih problema. Barem on ide svuda po svijetu. Od Pariza do Pekinga.
Nakon što je reportaža krenula na put oko svijeta, dogodilo se još nešto zanimljivo. Gazda me pozvao u svoju kancelariju i rekao da ima pošte za mene. Ostajem iznenađen, jer nitko mi ne piše na agenciju. Uzimam pismo i izlazim iz njegove sobe. Primijetio sam da je pismo već otvoreno. Taj stari medvjed morao je sve znati i kontrolirati sve što je u bilo kakvoj vezi s njegovom agencijom. No, taj put nije mi bilo žao što je otvorio poštu i pročitao. Naime, pismo je bilo osobno od Cardina koji mi najljepše zahvaljuje za reportažu i izjavljuje da je odlično napravljena.
Fina gesta, nešto takvo nisam očekivao, iako bi to trebalo shvatiti kao nešto normalno. Moram reći da mi je to prvi put otkad radim za novine, da je netko nešto rekao o mojem radu. Zahvalio mi je čovjek kojemu zbilja nije problem, ako treba, da sam sebi napravi novine, i to po mjeri. Vraćam se u Gokšinovu kancelariju i pružam mu pismo praveći se da nisam primijetio da je bilo otvarano.
– Što je to?
– Pročitaj.
I otvara on kao da nikad nije vidio što je u toj kuverti, čita i odjednom će:
– Bravo, Laziću. To mi se još nije dogodilo. Otkad deset godina imam agenciju, nijednom mojem fotografu nitko se nije zahvalio.
Diže se i pruža mi ruku da još jednom čestita. A, on je, neka se zna, inače škrt, čak i na priznanjima.
