Nakon ekskluzivne objave uvodnog dijela luksuzne monografije Jadrana Lazića, u nastavcima ćemo objavljivati najzanimljivija poglavlja prvog dijela knjige koju možete naručiti putem web stranice Hrvatske autorske agencije.
Ovu interesantnu avanturu započinjemo pričom koja je tada mlađahnom Laziću otvorila mnoga vrata, kako se kasnije ubrzo pokazalo, iznimno uspješne karijere.
CHARLOTTE RAMPLING
Prva prava tema
Ubrzo me prošla euforija od toga što mi je prvi zadatak uspješno obavljen. U Pariz je stigao egipatski predsjednik Anvar El Sadat i svi su se reporteri rastrčali oko njega. Nisam baš osjetio neku naročitu potrebu da i ja budem još jedan od njih. Sjedim u reporterskoj sobi i zurim kroz prozor. Vidim splitsku Rivu, vedro je, prijatelji plaze Marmontovom, netko od mojih žuri se u dopisništvo, baš ga briga. Već će mu urednik reći koga treba snimiti, intervjuirati. Ali, neka im. Sad će nešto valjda i meni pasti na um – pa ja sam ipak u Parizu.
– Laziću, što radiš, prenu me gazda iz razmišljanja.
– Mislim, otpovrnem kao iz topa.
– Lijepo, lijepo – kaže on – a bi li ti prešao s misli na djela, spremaš li nešto?
– Pa, ovaj, mislim, mislim…
– Ništa, za sada, ne misli. Evo, Charlotte Rampling je doputovala. odsjela je u hotelu “Lancaster”, tu preko puta. Nad njom je embargo, ali zato si ti tu.
Koliko sam razumio, trebalo je napraviti nekakvu foto-reportažu o njoj, i to kao nije lako. No, dižem se i polazim. Što sada? Najbolje će valjda biti da je nazovem telefonom. Tražim na svom najboljem mogućem engleskom, gospođicu Rampling, i to tonom kao da je svaki dan nazivam.
Muški glas kaže da je on njezin agent za tisak i da njemu mogu reći što želim. No, baš lijepo, mislim ja, tebe i trebam.
– Znate, ja sam iz Sipa Pressa – uzdam se ja u snagu firme – htio bih snimiti…
Spuštena slušalica. Čini se da ga to ne bi zanimalo. Odem do šanka i koncentriram se.
Prisjetim se Davora Štambuka, Splićanina, jednog od poznatijih karikaturista u Francuskoj, koji radi za tiražni francuski tjednik “Ici Paris”. Bio sam nedavno kod njega na večeri, kad je kod njega bio pozvan i njegov direktor.
Štambuk me htio uvaliti kod njega za fotoreportera, ali nije uspjelo. No, to ipak ne znači da nisam upoznao gospodina direktora utjecajnog “Ici Paris”. Ponovno nazovem i preko slušalice stavim šal, kao što sam vidio u krimićima, promijenim glas i, za onog Engleza, odverglam savršeni francuski tekst u ovom smislu: Ovdje foto-reporter tjednika “Ici Paris” i, kao da im javljam radosnu vijest, pitam kad bih mogao doći snimiti Charlotte za naslovnu stranicu “našeg popularnog tjednika”.
Nedoumica s druge strane žice. Ali, glavno da nije prekinuo vezu.
– Nazovite, molim vas, sutra oko jedanaest sati za precizan dogovor.
Sutra nagovorim jednu od tajnica, postariju gospođu, da ona nazove u moje ime i da, kad nema nikoga blizu nje, kaže da je ona tajnica “Ici Parisa”, da je zadužena da mi prenese poruku od gospođe Rampling. Čini se da ih se to dojmilo. Rekli su da dođem u šesnaest sati u apartman broj 36 u hotelu “Lancaster”.
Prizor koji sam ugledao kad sam ušao u sobu neću zaboraviti dok sam živ. Charlotte Rampling sjedila je u raskošnoj starinskoj fotelji, očito sva spremna za snimanje. U desnom kutu sjedi neki macan širokih ramena sa čelom od dva prsta, maksimum. Zaključujem, njezin gorila. U lijevom kutu, uz telefon, neki postariji čovjek, pretpostavljam njezin press attaché, onaj s kojim sam razgovarao telefonom. Meni s desne strane sjedio je njezin muž i još neka vremešnija dama. Poslije sam doznao da je to bila Olga Horstik, iz Jugoslavije, koja je radila kao press attaché kod mnogih poznatih filmskih zvijezda. Nakon Bon jour ne progovaram ni riječi. Tako je najbolje.
Spuštam torbu, primičem se Charlottte i počinjem snimati. Ona me gleda pomalo u čudu. Onda počinje pozirati. Okreće profile, smije se, lice joj počinje zračiti i gasiti se kao svjetiljka na finu regulaciju. Iako znam da joj je to posao, pomalo se čudim kako to tako lako može raditi. Inače ne znam, zapravo, zašto je svijet poludio za njom. Tako 36 snimaka bez prestanka. Dok mijenjam film, onaj kod telefona nešto pita o “Ici Paris”. Ja mu tako isto nešto ukratko i neodređeno odgovaram i snimam. On očito čega da završim još taj film da nastavi razgovor. Blic puca bez prestanka. Dok ubacujem treći film, on još nešto pita, a ja mu govorim da sad ubacujem kolor-film koji je potreban za naslovnu stranicu. Pri kraju trećeg filma, Charlotte diže ruke na lice, zaklanja oči, primjećujem da ima ispucane nokte, neke plavičaste nenjegovane ruke uglavnom.
– Dosta uništit ćete mi oči. Glas joj je hladan, lice bezizražajno, pomalo ljutito, ugašeno kao svjetionik u zoru.
Spremam aparate, blic, objektive, i mislim kako je sad najvažnije što prije i što sigurnije otići. Ali ne da se onaj pokraj telefona. Vrti neki broj i pita me kako se zove moj direktor, čovjek koji me poslao. Normalno da ime ne znam, ali odmah kažem da je posrijedi gospodin Jean Louis, blefiram jer znam da i on blefira. Odakle bi on sam znao broj redakcije “Ici Paris” napamet.
– O, fino, onda svakako pozdravite gospodina Jeana Louisa. On je moj stari prijatelj. I odustaje od telefona, kao uspjela mu je provjera. Nije smio, jadan, pred Charlotte priznati da ne poznaje direktora popularnog tjednika “Ici Paris”. Isplatilo se povjerenje, pogotovo meni.
Vraćam se u agenciju. U hodniku susrećem gazdu Gokšina.
– Selam, gazda!
– Jesi li što snimio, Laziću?
– Pa, jesam nešto, hladno ću ja i pokazujem tri filma.
– Sve si to na nju ispucao? Gdje si je uhvatio, na izlazu iz hotela?
– Ne, u apartmanu. Pozirala mi je dok nije oslijepila.
– Daj to što prije u laboratorij.
Iste je večeri ekskluzivna reportaža krenula u svijet. U 26 zemalja stigle su moje slike i slajdovi sa sljedećim tekstom: “CHARLOTTE RAMPLING U PARIZU, na premijeri svog posljednjeg filma “La cher des orchides”. EKSKLUZIVNO – EKSKLUZIVNO…
Očito, to će ići. Vidim po agencijskim najavama. Draga Charlotte, mora da si neka važna mačka kad te tako nude. Doduše, ja sam tek jučer prvi put čuo za tebe. Tek godinu poslije shvatit ću u Cannesu, razgovarajući potpuno drukčije sa Charlotte, kakva je krupna lovina upala paparazzu početniku. U Jugoslaviji je slike Charlotte Rampling otkupio samo “Start”. Tada je tamo tek počelo neko pisanje o fenomenalnoj Charlottinoj ulozi u filmu Lilliane Cavanni “Noćni portir”. Prije mene, Charlotte je genijalno snimio veliki Helmut Newton. Samo on ništa nije trebao lagati i imao je nekoga da mu puni aparate, namješta reflektore i posprema atelje.
