Pola stoljeća svoje zvjezdane karijere svjetski priznati paparazzo, reporter i studijski fotograf Jadran Lazić, zabilježio je u luksuznom izdanju monografije kakvo na ovim prostorima još nije viđeno sa gotovo devet stotina fotografija filmskih i glazbenih zvijezda, slavnih modela i političkih lidera. U nastavku saznajte gdje to luksuzno izdanje možete naručiti.
Mali, di ti je aparat? Jesam ti reka da danas imam intervju s onim drugom iz Općine? Ajde, mali, skoči doma, javi da ideš sa mnom tri dana na put u Vlašku… Mali, snimi to odavlen… Snimi tako da se iza Druga vidi cilo misto, zaliv i zgrada… Sada snimi nas zajedno, a posli ćeš poć snimit Drugu i dicu. Ajde, ajde, nije ti to valjda teško… Šta si se inkanta ka drvena Marija, snimi to kad stvar počne, nisi ti ovdi glavni… To ti možeš po svome kad ti budeš urednik a ja foto-reporter…
Split, 1973/74.
Neprekidno sam razmišljao kamo sve to vodi. Foto-reporter u dopisništvu. Domet bi mi bio da, pred mirovinu, poslije desetljeća trčkaranja, postanem nekakav urednik fotografije koji cijele dane nešto prtlja s arhivskim omotnicama i služi ne previše skrivenoj sprdačini svojih mladih potčinjenika. A ja sam ipak tek dvadesetogodišnjak. A ja sam ipak tek dvadesetogodišnjak. Imam ipak malo veće ambicije. Kakve – to još ne znam precizno, ali siguran sam da ne želim život provesti na pravocrtnom putu od potrčka do arhivskog štakora. Tko uopće može priželjkivati takav život, pogotovo s 20 godina. Fotografska tehnologija otišla je tako daleko da je, zaista, dovoljno pritisnuti okidač. Greške više nema. Tu su svjetlomjeri, bljeskalice, automatski objektivi, i svatko tko iole poznaje te naprave može postići karijeru kakva se sinemaskopski otvarala preda mnom. Sjediti u redakciji i čekati cijeli život da te urednik nekamo pošalje, snimati uvijek nekakve iste odgovorne drugove, a ja sam sanjao o velikim reportažama, o svjetski poznatim facama, o temama koje će uzbuđivati svijet. I tako, sve je postajalo jasnije da je to tako mislim i – da ne bih bio bijela vrana, a u Splitu se to veoma lako postane – odlučio sam otići. Kamo? Zašto ne u Pariz?
Split, ljeto 1974.
Split je ipak najpodnošljiviji ljeti. Dođu nekakvi ljudi koje se inače može vidjeti samo na televiziji ili čuti na radiju. Neki od njih moje su gore list. Neke i poznajem – telefonski. Susrećem neke ljude iz “Vjesnika” koji me znaju po potpisu u njihovim izdanjima i po glasu preko telefona. Ubrzo se bolje upoznajem s nekima i prvi put, u nekoj omiškoj konobi, kažem naglas svoj naum: ja bih u bijeli svijet, u Pariz, može li netko od njih dati neku pismenu preporuku za neki fotografski posao u Parizu. Jedan od njih mi obeća i, vjerojatno, zaboravi to istog trena. Ali, nisam ja zaboravio. Ljeto prođe, a ja na telefon u dopisništvu kažem da je došlo vrijeme i da idem. Čovjek kaže da će odmah napisati preporuku i da će mi poslati kopiju. Tako i biva. Dolazim u Zagreb, zahvaljujem se Zdravku Židovcu za posredovanje i obilazim po “Vjesnikovoj” kući. U “Startu” mi daju još neke adrese.
Split, studeni 1974.
Kako sada najbližima reći što sam nakanio? Majci, djevojci? Sve mi se čini da se to pred ocem još ne smije reći. Redovit sam student na Fakultetu ekonomskih nauka, djevojka očekuje nešto ozbiljno od mene, majka će plakati noćima. Ipak, odlučio sam. Mater je, htjela ne htjela, shvatila da moram poći. Otac je samo rekao da, ako tako zaista mislim, onda neka to i uradim. Djevojka je to shvatila kao moj hir koji će me proći, čak se počela veseliti kad sam rekao da ćemo zajednički, s našim društvom, dočekati Novu godinu u Parizu i da ja tek onda ostajem. Krenuli smo 29. prosinca. ACI (Atlas Club International) imao je veoma povoljan aranžman. Sretno ispratismo Staru i dočekasmo Novu.
Pariz, 4. siječnja 1975.
Objavljen je zadnji poziv za let u Split. Izpozdravljasmo se i oni požure kroz carinsku kontrolu. Zapravo, već sam ostao sam; moje društvo formalno je napustilo teritoriju Francuske. Mahali smo još malo na pozdrav. Ne bih mogao reći da se nije nešto stislo u meni. Onda je “Caravella” nestala u magli. Okrenuo sam se i suočio se s prostorom od betona i čelika, utrobom aerodroma Le Bourget.
Ta praznina u meni teško je primala vrevu ljudi oko mene, koji su, zapravo dosta logično, tečno govorili francuski. Ja sam taj veliki jezik znao koliko bi stalo, krupnim pismom, na poleđinu poštanske marke. Bien! Sjetio sam se odmah svojih Splićana koji su mi ovako govorili kad su čuli što sam naumio: “Neš ti, samo tebe tamo čekaju. Na svakom kantunu stoje neki i pitaju prolaznike: Oprostite, jeste li vi taj veliki fotograf kojega čekamo.” Osjećao sam se kao onaj Balzacov Rastignac iz srednjoškolske lektire. Stoji provincijalac na groblju Père la Chaise i prijeti se Parizu. Kaže mu da će zapamtiti tko je on. Ja stojim ispred aerodroma Le Bourget i hladno mi je. Ipak, nitko me ne pita jesam li ja taj veliki fotograf Jadran Lazić.
Pariz, 2. siječnja 1975.
Prvi radni dan godine 1975. Pariz se uhodava, vri, nešto je posebno u zraku ili se to meni samo tako čini. Uzimam taksi i pobožno gledam u taksimetar, a ta prokleta naprava otkucava kao pakleni stroj. No, pješke mi je nemoguće. Gradski promet totalna mi je nepoznanica, a stanujem negdje daleko. Kod prijatelja Stanka Mandalinića u predgrađu. Dremljivi taksist dovezao me pred zgradurinu u Rue de Berri 24. Agencija Sipa-Press na drugom je katu. U ruci je preporuka za vrhovnog šefa, ako se to pisamce uopće može nazvati preporukom, što ću shvatiti tek malo poslije. Taj papir poslužio mi je, zaprvo, kao vizit-karta da bih uopće ušao u prostorije i mogao reći dobar dan. Na francuskom. Tajnica me sumnjičavo mjeri od glave do pete, a ja zadivljeno zurim u njen torzo jer ona sjedi. Pričekam još malo i onda će ona, na kraju, kad sam već počeo pomalo gubiti strpljenje:
– Izvolite. Monsieur Sipahoglu vas očekuje.
Pružam mu kopiju pisma. Moju preporuku. Promatram ga. Doima se kao Turčin iz Kosovske bitke. Ipak, nekako mi je prekrupan. Znam da su Turci bili poznati jahači kratkih krivih nogu, a ovaj – sve mi se čini pedesetogodišnjak – orlovskog nosa, duge prosijede kose, tvrda pogleda, barem je dvije glave (svoje) viši od mene, a ja baš nisam kepec. Ustaje, prošeta se od kraja do kraja svog velikog bijelog stola, pretrpanog svim i svačim, nekim obračunima očito, jer imao je i kalkulator na stolu, kao čita onu moju preporuku i onda je iz visine spusti na stol.
– Žao mi je, mladi gospodine, ali sva je prilika da vi nemate ni isprave za rad ni za duži boravak u Parizu. Osim svega, ne govorite francuski, pa kako da vas primim na posao? Odmah ja zaprtljam na svom srednjoškolskom engleskom:
– Oprostite, ali ja sam tek stigao. Tu kartu za boravak lako ću srediti. A mi iz Jugoslavije učimo strane jezike od danas na sutra.
On me opet pokušava krstiti, ili možda islamizirati, s obzirom na podrijetlo mu, ali ja se ne dam. Na kraju, vjerovatno da me se što prije riješi, pristaje da se još jednom sastanemo. Tu, kod njega.
4. siječnja 1975.
Jučer sam proveo dan skitajući i tražeći nekakav posao. Imam neki trag. Novac koji sam donio iz Splita kao da mi curi između prstiju. Izigravam gospodina s taksijem i restoranima à la “Closerie des Lilas” (dolazi Hemingway) ili “La Coupole” na Montparnasseu (sve umjetnici), a svakim otkucajem taksimetra sve sam bivao bliži klošarima. Već sam ih proučavao i razgovarao s jednim na zajedničkom nam materinjem jeziku. On često kaže “Auh, merde”. Mislim što li znači ta prekrasna poštapalica. Prijatelj kod kojega stanujem kaže mi da znači – sranje. Zbilja: Auh, merde. Jadrane, Jadrane, blefira li te to Pariz? No, imam i ja neke adute u rukavu. Ili, bolje reći, negdje u genima. Ne da se Jadran. U tim mislima odlazim u kafić “Georges V”, pijem kavicu. Plaćam sitnišem. Konobar zadrigli som jedan, gleda me s nekim blagim izrazom gađenja na licu. U ogledalu na izlazu ugledao sam to lice koje se zgadilo konobaru. Pogledali smo se u oči, moj odraz i ja. A onda sam namignuo toj slavenskoj protuhi u Parizu… Ili ona meni. Nisam više siguran. Take it easy, Jadrane! Pariz hoće da te izblefira, izvuci adute inače si odjebo karijeru, mesje Žadran!
* * *
Eto i snijega. A cipele su mi splitske. Eventualno za buru. Odlazim do križanja Rue de Berri Les Champs-Elysées. Što sada? Već sam pet puta bio u Sipa-Pressu. Kod Turčina sam postigao samo to da me sve pristojnije i pristojnije – odbija. Da odem još jedanput? Posao koji sam počeo kod čuvenog modnog fotografa Jeane-Daniela Luroxa sastojao se od punjenja kamera, namještanja reflektora i pospremanja atelijera. Teško da je to nešto pri čemu bih ostao. Ljudski sam pribor mogao biti i u Splitu. Tamo sam ipak imao aparat u ruci, a ne metlu. A, jok. Idem još jednom Turčinu, pa što bude – bude. No, ovaj put idem zadnji put ili počinjem raditi. Ulazim mu ravno u sobu, a sekretarica samo gleda za mnom osupnuta. On me, pak gleda s nekim čudnim izražajem na licu, kao s nekom mješavinom ljutnje i navike. Sjednem pred njega i pitam ga ima li što novo u vezi sa mnom. Mokra mi je kosa, valjda imam neki dešperatan izraz na licu.
– Bien, što ti hoćeš od mene? Sve sam ti već rekao. Što još očekuješ?
– Čekam na vašu konačnu, jasnu, razumljivu odluku. Ili – ili. Uostalom dajte mi šansu pa ćete vidjeti s kim imate posla. Nemate što izgubiti. Svi su jednom počeli, a vi meni ne date ni da pokušam.
Čini se da sam ga tim, odjednom, trefio u srce. Pa, vjerojatno je i on nekoć tako došao iz neke vukojebinske Anadolije u veliki Pariz. To mu nisam rekao, ali tako sam nekako intonirao rečenicu. Tek on iznebuha uzdahne i reče u sasvim drukčijem tonu:
– Gdje su ti aparati?
– Nisu ovdje. Kod kuće su mi – odgovorim brzo. Ama, što kod kuće, kakva kuća, stanujem kod prijatelja Stanka Mandalinića bez kojega ništa ne bi bilo od moje pariške epizode. Sve mi je dao, novac, klopu, podnosio moje krize, tješio me. Ponekad mislim da mi je zapravo on namignuo iz onog ogledala u kafiću kad je trebalo shvatiti ono: ne daj se, Jadrane! Da nije bilo njegove kuće u Mairie des Lilass, bio bih prije natrag nego li u Pariz.
– Bien, bien, dođi sutra s aparatima (ama, kakvi aparati, valjda moja polovna “Minolta”) i imaš zadatak. Snimat ćeš modnu reviju u turskoj ambasadi.
Hrlim natrag, a zapravo ne znam kamo idem. Ulijećem u “Georges V”. Nacerim se onome u zrcalu. Čini se da je i on sada bolje volje. Dreknem konobaru na visokom francuskom:
– Garcon, un café.
Som se navali na automat.
* * *
Tko zna koliko sam prije vremena došao pred tursku ambasadu. Revija počela, moja ofucana “Minolta” sva je navlažena od znojnih ruku. Sve je provjereno tri puta: ekspozicija, blenda, fleš. I, navlažena od znojnih ruku kod tri snimke, fleš otkaže. Kao splitski tovar. Neće magarac ni ćuš ni buš. U aparatu film od 22 dina, nedovoljno osjetljiv na snimanje u takvim uvjetima. Što da radim, uopće ne prtljam oko blica; sve mi je jasno – treba blefirati. Prilazim turskoj kreatorki, nekoj otmjenoj punjenoj ptici, i ljubazno joj objašnjavam: – Gospođo, vaši su modeli divni i prava je šteta fotografirati ih bljeskalicom; gubi se mnogo nijansi, sitnih detalja. Nego, ako biste zamolili vaše manekenke da svaki put nakon defilea dođu do ovog prozora pa da ih snimim na dnevnom svjetlu, to bi tek bilo ono pravo. Spremno je pristala i još mi se zahvalila na profesionalnosti. Legao sam na pod u novom crnom plišanom odijelu, od ruku napravio stativ, otvorio blendu do maksimuma i odredio ekspoziciju od 1/30 sekunde. Nisam uopće disao. Do agencije sam vjerojatno oborio rekord u brzom pješačenju Parizom. Nakon pola sata bile su gotove kontakt-kopije. Ja oduševljen, a gazda promrmlja da su korektne. I on ima pravo. To nije nikakav uspjeh. Fotograf sam. Podrazumijeva se da znam snimati. Ali, čini se da sam primljen. Sve mi se više to čini. Sljedeće dane cunjam po agenciji, upoznajem se, gledam kako radi jedna od tri najjače takve novinske firme u Francuskoj.
Svima postaje normalno što sam tu, ali ne čini se da su svi baš oduševljeni mojom pojavom. Ali, tko im kosti klacka!
Naručite svoj primjerak na linku
