Pravu buru u javnosti podignuli ste Vašim performansom vježbanja u crkvi. Kakve su bile reakcije Vaše okoline i kolega sportaša?
Reakcije su bile različite: od toga da sam „narodni heroj“ do toga da sam dobio na desetine prijetnji, a nekoliko i smrću, najviše putem facebooka i to – vrlo transparentno, što znači da se ljudi danas ne libe reći „ubit ćemo te“ i to sa – imenom i prezimenom. Sportaši, rekreativci i svi koji su u sportu su shvatili moju protestnu poruku i od njih sam većinom imao potporu, a osim nekoliko „čvrsto deklariranih vjernika-sportaša“, koji ovo jednostavno nisu razumjeli. Ili nisu htjeli razumjeti. U njihovim glavama to je bio „napad na crkvu i vjernike“. A o čemu, naravno, nema niti govora. Niti smo provalili u crkvu, niti nekome smetali, niti ukrali ili prevarili – ništa od toga.
Vidite li se kao hrvatski odgovor na Colina Kaepernicka i američke sportaše koji su bili važan dio pokreta Black Lives Matter?
Ne. Naše je društvo vrlo podijeljeno, od potpune indiferentnosti i toga da ljude uopće nije briga pa sve do toga da su ljudi toliko ekstremni da su spremni drugome nanijeti zlo. Stoga, i oko ovog mog protesta sportaši nisu ujedinjeni, jer sportaša ima iz različitih slojeva društva i ne bi se mogao složiti da su sportaši – najpametniji sloj društva. To su jednostavno ljudi koji brinu više za svoje zdravlje nego drugi ljudi i od života traže „ono nešto više“, no to se nikako ne odražava i na intelektualnom planu. Dapače, sportaši znaju biti i vrlo limitirani, no to i nije iznenađujuće, jer da bi u nečemu bio dobar i mogao se istome posvetiti 100%, ostala polja, pogotovo intelektualna, mogu trpjeti zbog toga. Masa sportaša, a kada se prestane baviti ozbiljno sportom, više ne radi na sebi, što fizički, što intelektualno – dan kada završe karijeru u ranim tridesetima je kao da su – umrli. Osobno, ne mogu nabrojati pet sportaša čijim sam intelektom impresioniran. A znam ih na stotine.
Sportaši su po pravilu religiozni i svoj uspjeh često povezuju s vjerom. Jeste li i Vi bili takvi u nekoj fazi svojega razvoja?
„Po pravilu“ je ono što gledamo na nogometnim utakmicama, a posebno reprezentacije, ta sve te izjave ala „Bog će dati, dao bog, bog nije htio, bog je htio…“. Da, ako gledamo nogomet i hrvatsku reprezentaciju, neke stvari su dovedene do apsurda, kao pohod i pripreme u Međugorje i slično. Odlično, ako sportaši misle da će im vjera pomoći i da je „njihov Bog“ jači od „protivničkog Boga“ – ja sa time nemam problema. No, recimo situacija: što bi se desilo da sam vrhunski nogometaš u hrvatskoj reprezentaciji, no eto, ne vjerujem u tu priču i ne želim se pridružiti u hodočašću reprezentacije u Međugorje? Da li dobivam otkaz iz repke? Da li će me javnost kamenovati? Vjerojatno, i jedno i drugo. Eto, to je taj apsurd. No, niti jedna vjera ne može zamijeniti rad niti vam podariti talent. To je nezamjenjivo. No, ovdje je problem da je vjera dignuta na nivo službene državne religije i ako nisi na toj liniji – mora da sa tobom nešto nije u redu. Vjera bi trebala biti osobna stvar svakog čovjeka. Kao, primjerice, seksualni život. Javno forsiranje vjere do te mjere da je to postalo „normalno“ je za sekularno društvo – nenormalno. Djeca koja danas ne idu na vjeronauk su doslovno izopačena iz društva njihovih vršnjaka. Osobno znam nekoliko primjera mojih bližih prijatelja čija djeca ne idu na vjeronauk i o njima se priča „da nešto nije u redu“. Djeco, sa vama je sve u redu, samo živite u podosta nezdravom društvu i nažalost, dok ne stasate, mnogo ćete morati propatiti.
Mislite li da će Crkva biti sljedeća meta socijalnih protesta?
Neće. A ako u međuvremenu ne napravi neku glupost pa razjari građane, a što bi se moglo dogoditi, jer prateći situaciju, mnogo se tih stvari oko crkve otelo kontroli, posebice sada u vrijeme društvenih mreža, a gdje su svećenici postali super-stars. Primjerice, neki dan sam se zapanjio kakve sam sve gluposti našao na stranici izvjesnog svećenika imena Ivan Dominik Iličić. To što taj čovjek priča i koliko ga ljudi prati je doslovno stravično. Ukratko, bez pardona čovjek propagira da se od abortusa radi cjepivo za Covid. Njega tamo prate preko 50.000 ljudi, a na tisuće ljudi je taj status lajkalo, šeralo, odobrilo. To je jednostavno – stravično. I crkva bi tome nekako trebala stati na kraj, jer to su ljudi koji rade veliku štetu društvu. Crkva sada daje zaštitu mnogim ekstremnim dijelovima društva, sljedbenicima koji su zaista društveni ekstrem i koji se kriju iza crkve. To je za crkvu sada i najveći problem jer zbog njih normalni ljudi crkvu napuštaju, a oni ekstremni postaju još ekstremniji. Ne znam kada je to sve počelo i kako se dogodilo, ali 1998. godine nisam zamišljao da će budućnost u 2020. godini izgledati kao neko 18. stoljeće. Zaista, ako prosurfate malo po internetu i pogledate te sve komentare ljudi, dođe vam jasno kako je u ovom „pitomom narodu“ mogao biti moguć neki Jasenovac, Bleiburg ili Srebrenica. Pod „mi“ mislim na ovaj Balkan, jer pratim prilike i „preko granice“ i situacija je identična: vjerske zajednice produciraju mržnju i ekstremiste, vjeronauk služi za učenje alternativne povijesti. Primjerice, profil ljudi koji su mi prijetili je sljedeći: muškarci, između 28 i 36 godina, puni Boga, Hrvatske, kršćanstva, HOS-a, Dinama ili Torcide, opterećeni ratom i Jugoslavijom. Hej, alo, pa oni se tada još nisu niti rodili? Kako je do toga došlo?
Gledano s današnje točke gledišta biste li, s obzirom na govor mržnje i prijetnje kojima ste bili izloženi Vi osobno i članovi Vaše obitelji, opet sve ponovili te planirate li poduzeti slične akcije?
Ako bi trebalo, za neki viši društveni cilj – da, bih. Smatram da moramo biti sekularno društvo i da u takvom društvu jedni ne mogu biti jednakiji od drugih i da su sve demokratske metode, od protesta do građanskog neposluha prihvatljive. Crkva je prerasla u vrlo moćnu organizaciju i „drma“ Hrvatskom. No, za to je kriva Država, koja je to dopustila. Crkva je izašla iz okvira svojeg djelovanja. Dan kada sam čuo da se sa oltara ljudima govori za koga da glasaju – bio je dan kada sam prestao ići u crkvu i kada je crkva prestala biti crkva već se pretvorila u društveno-političku organizaciju. Tako je i sa mjerama: crkva je toliko moćna da može biti izuzeta od mjera. Državu je strah bilo što prigovoriti istoj jer se svaka vlast boji gubitka glasova. Lako se Državi namjeriti na male poduzetnike, klubove, teretane, frizere i automehaničare – no, sa crkvom se ne žele petljati i tu ista imam povlašteni status. Naravno, crkvi odgovara taj status, ona će uvijek uzeti koliko god može i neće stati iza nejednakosti u društvu niti se obračunati sa ekstremnim krilom. Nažalost, moralo bi se desiti nešto katastrofično da se crkva vrati nazad u svoj tok i da počne raditi svoj posao. A to je stvarati bolje ljude. Ovog časa, crkva ne radi svoj posao. Po prvi puta došlo je do toga da se stvorila podosta velika grupacija ljudi, svojevrsni Ku Klux Klan HR. I to je porazno.
U nedavnoj Facebook objavi upućenoj premijeru Vlade Plenkoviću, naveli ste i svoj kratki sportski CV u kojem, između ostalog, spominjete i treking & trail pokret čiji ste osnivač, a koji broji preko 30.000 članova. Opištite nam ukratko o čemu je riječ.
Prije 20 godina u Hrvatsku sam „donio“ sport pod nazivom „pustolovne utrke“, a nakon što sam se 3x kao član prvog hrvatskog tima natjecao na najtežim pustolovnim utrkama na svijetu, u Maroku, Patagoniji i Vijetnamu. Godine 2000 počeo sam sa Terrom Incognitom, petodnevnom pustolovnom utrkom na području Hrvatske, a koja je postala jedna od najprestižnijih svjetskih pustolovni utrka. Iz tog projekta se „izrodio“ trking, te je 2003. osnovana Treking liga, a koja je do sada okupila oko 30.000 ljudi u 17 godina, na više od 200 utrka na 40 različitih lokacija u Hrvatskoj. Svojevrsni „undergraund“ danas je postao mainstream. Primjerice, prije 10-tak godina kada bi došli na Jarun, nasip, Maksimir ili Sljeme sreli bi tu i tamo nekoga. Sada ne možete naći parking na tim lokacijama: svi trče, trkaju, trailaju, planinare, voze bicikl. I to je fantastično. To je nešto najbolje što se Hrvatskoj desilo u ovih 30 godina. Jedna mala šačica nas entuzijasta napravila je pokret koji sada broji i preko 100.000 ljudi. I to sve bez plana države, lokalne uprave, nacionalne strategije i sličnih boostanja od strane institucija. Ovo što smo mi napravili u tom segmentu je svojevrsni „Kostelić model“, a gdje smo zemlju od potpunih „kaučara“ pokrenuli u vrlo aktivnu zajednicu. No, to je daleko od uspješne nacije, jer za sada smo treća najpretilija nacija u Europi i to je porazno. Za sada smo načeli samo vrhove sante, no vjerujem da će to uskoro biti i cijeli ledenjak. I to je nešto najpozitivnije što se hrvatskom društvu dogodilo od 1990-te. Niti jedna nova izgrađena crkva, spomenik ili fontana ne može nadmašiti ovakav društveni doprinos.
