Rođeni Zagrepčanin, diplomirani inženjer strojarstva po obrazovanju, fotografijom se intenzivno bavi od 1973., a od 1987. ima status samostalnog umjetnika. U prvim godinama rada specijalizirao se za arhitektonsku (graditeljsku kulturnu baštinu i suvremenu arhitekturu) i pejzažnu fotografiju, a poslije je realizirao brojne projekte u svim važnim područjima fotografije. Od 1989. do danas fotografskim radom neprestano prati Dubrovnik i okolicu, s posebnom pažnjom u dramatičnim ratnim vremenima (1991–92). Dugogodišnji je suradnik specijaliziranih institucija, domaćih i stranih časopisa, autor kataloga i monografija, autor brojnih samostalnih, grupnih i tematskih izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu (Europa, Južna Amerika). Za svoj rad dobio je važna stručna priznanja.
Ovog puta sugovorniku smo ispunili želju te prema sugestiji intervju nazvali dosadnim, pošto istim dominiraju „ozbiljne“ teme o fotografiji te stoga Fabijanić smatra da široku publiku skoro uopće ne zanimaju tekstovi bez daška glamura. No je li intervju doista dosadan – provjerite u nastavku.
Kako biste iz svoje perspektive ilustrirali trenutnu situaciju u fotografiji?
Već dugo godina nemam nikakvog problema ilustrirati situaciju u fotografiji (i šire, u kulturi) kroz vlastite primjere i iskustva, iako se to kod nas (površno) tumači – da govorim o sebi. Vlastiti primjeri su 100-tno vjerodostojni, nisu priče iz treće ruke, te je to vjerojatno razlog da (očito) pišem monologe, jer mi se javno nitko ne usudi suprotstaviti. Samo na našoj kulturnoj sceni je moguće da navedete bezbrojne šokantne i besprizorne primjere i onda, ne samo da nema nikakve reakcije, već vam se zatvaraju i dotadašnja, poluotvorena vrata.
Ilustrirajte nam navedeno s nekoliko primjera.
Ljubo Vidmajer bio je po zanimanju knjigovođa. U Fotoklub Zagreb dolazi 1932. godine. Kao vrsni izlagač bio je 1937. član žirija V. međunarodne izložbe fotografije u Zagrebu. Predstavnik je socijalne struje u hrvatskoj fotografiji. Ostali podaci o njemu nisu mi poznati.
Ovo je jedna od 345(!) biografija fotografa („fotografa“) iz knjige „Životopisi hrvatskih fotografa“ Vlatka Lozića, dugogodišnjeg tajnika Fotokluba Zagreb, koju je sam izdao 2020. godine. Među tih 345 fotografa („fotografa“) nema mog imena. Ako mislite da ne zna za mene, varate se. Prije nekoliko godina imao sam jednu interesantnu raspravu s njim, kad sam se usudio spomenuti da u svim materijalima iz povijesti Foto kluba Zagreb (koje je sve on napisao) nije nigdje spomenuta (moja) prva nagrada na 1. jugoslavenskoj izložbi dijapozitiva koju sam, kao član Fotokluba Zagreb, dobio kao 21-godišnjak. Zašto me nema u toj knjizi i zašto je njegova biografija u toj knjizi 60% duža od biografije Toše Dapca, morat ćete pitati njega. Kao i zašto nema biografije Klarice!
Morali bi pitati i Hrvatsku radio televiziju i urednicu emisije „Fotografija u Hrvatskoj“, kako to da je nakon toliko godina snimanja tog serijala, tek je zadnja emisije iz te serije (od ukupno 122 emisije!) snimljena o – meni (2017.!?). A puno prije, našlo se mjesta za npr. emisije o „fotografu“ Svenu Medvešeku (glumcu) ili Ljubi de Karini (kiparu), očito važnijim fotografima.
Kako je to moguće?
Ne znam. Zapravo stalno očekujem da će to novinari pitati druge koji šute o tome. Kad pročitam standardnu rečenicu iz biografija brojnih kolega: Autor je brojnih samostalnih izložbi fotografije u zemlji i inozemstvu, dobijem – proljev! Takva rečenica znači da je nečija izložba u našem zavičajnom klubu, na trećem katu neke zgrade u Frankfurtu, potpuno jednaka npr. mojoj samostalnoj izložbi u Centro cultural Recoleta u Buenos Airesu, jer su obje – izložbe u inozemstvu. Usput, ja vas pitam koji je hrvatski umjetnik imao samostalnu izložbu u jednom od najznačajnijih izlagačkih prostora Južne Amerike?
Onda u medijima, pa čak i na Culturenetu, newsletteru Ministarstva kulture, pročitate naslov: U Louvreu se otvara izložba Davora Rostuhara o Hrvatskoj. A u tekstu ispod piše: … u prostoru Carrousel du Louvre, u sklopu jednog od najposjećenijih svjetskih muzeja, Louvrea…
U stvarnosti, Carrousel du Louvre je podzemni shopping mall pred ulazom u muzej Louvre, što je valjda slučajno propušteno?!? I kog je briga za taj „nesporazum“?!
Kad Lupino objavi da je počeo njegov izložbeni pohod na Europu (2017.), na najposjećenijem portalu objavi se članak iz kojeg, zdravorazumskim razmišljanjem i uz 2-minutni utrošak vremena na internetu, možete saznati da je ta prva, velebna izložba zapravo održana u hodniku odvjetničke kancelarije na četvrtom katu neke zgrade u Grazu. Ali petparački novinari svojim diletantskim panegiričkim objavama zaglušuju stvarnost i objektivnost. I to nitko ne vidi!? Ili mu se ne da javno reagirati.
Obzirom da ste iz te branše, sad vi meni objasnite kako je to moguće?! 😊
Kako doskočiti takvoj situaciji?
Višegodišnja situacija s fotografijom je sljedeća: današnje izložbe tj. njihovi autori izbor su struke („struke“) koja je skoro 100% zaposlena u institucijama i kad odradi minimum zadataka u matičnoj kući, fušari u slobodno (ili radno) vrijeme, na projektima, izložbama i knjigama odabranih autora (svojih lieblinga) i nije im ni na kraj pameti javno i (jasno argumentirano!) obrazložiti takve svoje odluke. Saučesnici u takvom pristupu su im mediji (raznorazni) koji po jednakom kriteriju liebinga ili pak glamurozne aureole autora, zbog koje u startu, neovisno o kvaliteti radova, povećavaju broj klikova svojih članaka. Sve to profesionalno (jasno, uz naplatu) odrađuju PR agencije kojima je, naravno, svejedno kojeg autora predstavljaju – dobrog ili lošeg, jer svakog trebaju predstaviti kao – vrhunskog.
Takvim trostrukim pogonom, moguće je potpune autsajdere promovirati u velike autore, pa se događa da u ovoj zemlji imamo tobože stotine fotografa, suverenih vladara domaće scene, a potpuno beznačajnih u inozemstvu. I takvoj apsurdnoj situaciji – nema kraja.
No za tako nešto imam dobar prijedlog. Kad već imamo stotine tih odličnih fotografa, ajmo napraviti veliku izložbu u jednom od većih prostora koji izlažu fotografiju (zapravo…izlažu ju svi!). Posložimo žiri od tih istih kustosa i neka izaberu 100 fotografa i neka svatko od njih izloži po 100 fotografija (50 pojedinačnih i 50 u serijama). Zadajte format izložbenog prostora (i format fotografija), uz obaveznu kratku biografiju, tako da svi imaju iste uvjete. I dajte to na sud javnosti. Muzeji, pronađite tih 400 kvadratnih metara za takvu izložbu. Neka se zove: 100 autora, 100 fotografija, 100 pogleda. Pa neka publika sama procijeni, bez kunsthistoričarskih uputa. I da! Uvjet za starije fotografe je da ne budu zastupljeni samo radovi od prije 40 godina, već da se vidi cjeloživotni kontinuitet njihovog rada!
Što odlikuje fotografa u profesionalnom smislu?
Na mojim predavanjima proklamirao sam 2007. godine svoje prvo fotografsko sveto trojstvo (profesionalnog) fotografa: profesionalna realizacija naručene fotografije, širina autorskog opusa i sposobnost kritičke selekcije vlastitog materijala.
Ove godine (2022.) dodao sam još jedno fotografsko sveto trojstvo:vjerodostojna biografija, autorski stav kroz realizirane vlastite autorske projekte (izložbe, knjige, projekte,…) i kontinuirani rad (dokaziv, ozbiljan rad).
Po meni, autor koji ne zadovoljava ove uvjete nije osoba koja će se profesionalno i vjerodostojno moći nositi sa fotografskim zadaćama.
Objavljivali ste fotografije najrazličitije tematike u raznim medijima. Što biste nam posebno izdvojili?
Na mom webu www.fabijanic.com , u priloženim galerijama može se vidjeti širina fotografskih narudžbi i mojih interesa. Od arhitekture i pejzaža, do portreta i hrane, od socijalne do konceptualne fotografije, uz brojne vlastite projekte, širina je mog opusa. I veliko zadovoljstvo da mi je ta raznolikost bila izazovna. Nažalost, (pre)često samo kao moje zadovoljstvo.
Ponosan sam na svoj autorski rad na tri značajna časopisa na hrvatskoj sceni (a koji su imali izuzetan odjek i u inozemstvu).
Putni časopis CROATIA (AIRLINES) radio sam kao urednik fotografije i glavni fotograf pune 22 godine dok mi jedan direktorski genije nije uskratio suradnju. Danas ponovo surađujem, ali su i druga vremena.
Kao suosnivač, urednik fotografije i suosnivač ORIS-a, časopisa za arhitekturu i kulturu, u početnim godinama njegovog postojanja pomogao sam Andriji Rusanu, inicijatoru, motoru i financijeru projekta, u etabliranju časopisa na svjetskoj arhitektonskoj sceni. ORIS je dopunom ORIS kuće arhitekture i Dana ORISA-a uspio preko 2 desetljeća održati svjetski nivo.
Časopis Iće&piće, pokrenuo sam (inicijator, izdavač, glavni urednik, urednik fotografije, glavni fotograf i djevojka za sve) 2007. kad na našoj sceni nije postojao niti jedan časopis takve tematike na visokom sadržajno, grafičko i fotografskom standardu kakav je postojao u inozemstvu. U petoj godini projekta proglašen je 3. gourmet časopisom na svijetu! U njemu je objavljeno 14.078 mojih fotografija. Nakon 10 godina, ugašen je u trenutku kad mu je konkurencija imala 2,5 puta manju plasiranu nakladu.
Na sramotu ove naše iskompleksirane kulturne scene, o tim projektima NIKAD nije objavljena ikakva ozbiljna recenzija. Zavist? Prosudite sami…
CROATIA AIRLINES jedina je hrvatska državna kompanija koja više od 3 desetljeća odrađuje grafički dizajn i putni časopis inhouse ! Naravno da je zbog toga bila na meti brojnih predatora, a sjetimo se bacanja novaca na redizajnu brojnih državnih poduzeća.
Na čemu trenutno radite?
Unatoč tome što se oficijelni sustav i ja ne volimo javno, pa su mi uskraćena brojna financiranja relevantnih projekata, idem dalje. Trenutno je pri završetku radni materijal knjige i izložbe Trilogia (socijalizma): Brijuoni, Galeb, Haludovo. Kao i do sada, u potpunosti je moj autorski projekt, uz odličan tekst Ratka Cvetnića.
Uz to biram materijal za moju Talijansku trilogiju (Venecija/Firenca/ Rima i okolice) snimljenu od kraja sedamdesetih do polovine osamdesetih godina. Uz izložbu Unutrašnjosti/Interiors koja će biti na poseban način izložena, iščekujem da li će se možda neka institucija javiti da bi htjela nešto od toga izložiti. (Moj odgovor: neće.)
Kakvom vidite budućnost fotografije u Hrvatskoj?
Na Weekend media festivalu održao sam 2015. godine predavanje Budućnost profesionalne fotografije. Interesantno je da je to bilo iznuđena tema jer se do tada nikad nije govorilo o fotografiji, pa su mene zamolili da održim takvo predavanje.
Uz brojne ilustracije, izjavio sam da su pred nama godine u kojima će mobiteli tehnološki potisnuti korištenje fotoaparata, koji će u skupim inačicama ostati u segmentu profesionalne fotografije, a u svakodnevnom životu potpuno će prevladati mobiteli. No, hiperprodukcija fotografija posebno je potencirana situacijom da sada svi stalno imaju mobitel sa sobom i mogu snimati sve one situacije u kojima se nađu, za razliku od (povijesno) brojnih propuštenih prilika šteta da nemam(o) fotoaparat. Bilijuni fotografija koje se svakodnevno snimaju širom svijeta, dovode u nezgodnu situaciju baš struku („struku“): kako će od te količine procijeniti što je dobro, a što je loše? No očito, kod nas to nije problem, mi imamo naše kriterije. Kao i u drugim područjima…
Što biste za kraj poručili našim čitateljima?
Kao što sam vam na početku rekao, ovo je dosadan intervju. Sastoji se od puno začudnih podataka čija vjerodostojnost ne zanima nikog (osim mene), pa ću tako propustiti još jednu priliku da sa ispraznim doskočicama budem dopadljiv poput drugih protagonista na ovoj našoj truloj likovnoj sceni. Ali, osim što sam i prestar da bih se promijenio, ne vidim nikakvu svrhu da nadgradnja (mediji, PR) budu važniji od onog bitnog – vlastitog autorskog rada. Pa makar ga zato puno manje ljudi uočilo. Znao sam često čuti od nekih osoba: vi i tajitaj fotograf ste mi najdraži! Nekad sam na to odgovarao: to je nešto najgore što ste mi mogli reći. Ako vam se sviđaju njegovi radovi, onda mi nije jasno kako vam se sviđaju moji?!
Danas na takav komentar samo znakovito zašutim…
