TRG ŽRTAVA HRVATSKIH IDIOTIZAMA: Oni koji dokidaju Tita zasigurno ne bi imali ništa protiv Anwara Jitousa

Ako ne dobije ime po žrtvama Ivice Todorića, ili velikog cyber kriminalca, Anwara Jitousa, protiv kojega se ovih dana u privatnim porukama na Facebooku vodi bespoštedni rat, Trg Maršala Tita treba nazvati Trgom žrtava hrvatskih idiotizama. Ne jednog, nego raznih, svih onih koje već godinama trpimo u hrvatskoj javnoj politici, kako bi se odala počast […]

Ako ne dobije ime po žrtvama Ivice Todorića, ili velikog cyber kriminalca, Anwara Jitousa, protiv kojega se ovih dana u privatnim porukama na Facebooku vodi bespoštedni rat, Trg Maršala Tita treba nazvati Trgom žrtava hrvatskih idiotizama. Ne jednog, nego raznih, svih onih koje već godinama trpimo u hrvatskoj javnoj politici, kako bi se odala počast onima koji unatoč tome još uspijevaju održati zrnce zdravog razuma. Sve ih je manje, doduše, a sve je više onih koji – čak i uz relativno dobar posao i plaću – odlaze iz ove zemlje s prvenstvenim ciljem da ostanu normalni i omoguće vlastitoj djeci da žive u normalnim uvjetima, jer to ovdje, čini se, više nikad neće biti moguće.

U vrijeme kad imamo više od 330.000 blokiranih građana, u zemlji u kojoj čak 66 posto zaposlenih zarađuje manje od prosječne plaće na državnoj razini, i u situaciji u kojoj tek javna i  medijska akcija dovede do toga da djeca dobiju potreban lijek, naša se državna i lokalna izvršna politika bavi – Titom. Točnije, promjenom imena trga Maršala Tita u neko drugo, pri čemu je mnogima zapravo posve svejedno kako bi se taj trg trebao zvati, samo da se ne zove po Maršalu. Da netko predloži da se plac ispred Hrvatskog narodnog kazališta posveti žrtvama spomenutog Anwara Jitousa, pronositelja cyber virusa, mnogi vjerojatno ne bi imali ništa protiv, jer im uopće nije važno kojim ćemo trgom prolaziti dok dolazimo na baletnu predstavu, nego samo to da zatremo ono što Tito simbolizira.

Nekima je, eto, i danas glavni kamen spoticanja lik koji je mrtav već 37 godina. I država kojom je vladao, a koja se raspala prije više od četvrt stoljeća, s tim da se bavimo njegovom ulogom u razdoblju prije 50, 60, pa i 70 godina.

Svakako se možemo složiti oko toga da je ta uloga bila kontroverzna, no pritom nipošto ne bismo smjeli zanemarivati ono što je Tito bez sumnje bio i danas jest: Simbol antifašističke borbe na ovim prostorima, koja je bila temelj za uspostavu ne samo socijalističke, nego i današnje Hrvatske. Kako je to lijepo rečeno u jednome od duhovitih prijedloga novog imena trga na Facebooku: Ako mu oduzmemo Titovo ime, a prihvatimo Trg Republike Hrvatske, trebalo bi dodati: koje bez Tita ne bi bilo. Kao što moderne hrvatske države, ma što netko od nas mislio o njemu, ne bi bilo bez prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, koji je bio i ostao prvenstveno simbol težnje naroda za osamostaljenjem i simbol hrvatske pobjede u Domovinskom ratu. I uz njega se vezuju brojne kontroverze, neki njegovi stavovi nisu bili u korist svih građana (ponovimo opet onu priču o 200 bogatih obitelji kojom je udario temelje za pljačku), pa opet nikom normalnom ne pada na pamet zatirati njegovu ulogu u povijesti tako da trgu koji nosi njegovo ime mijenjamo naziv.

Da apsurd bude još veći, sam Tuđman o Titu je govorio prilično benevolentno. Tako internetom ovih dana kruži snimka iz dokumentarca o Tuđmanu, u kojemu 1997. godine doslovno kaže: „Tito je bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika Europe razdoblja Drugog svjetskog rata. Bio je komunist, marksist, ali je bio veoma pragmatičan političar i želio je ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u sklopu Jugoslavije, a želio je isto tako da i ta Jugoslavija, ta njegova socijalistička Jugoslavija, bude ravnopravna u odnosu na Sovjetski savez odnosno na Staljina. Zasluge Tita su, što se hrvatskog naroda tiče, u tome što je on s antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih, demokratskih sila, antifašističke koalicije, što je omogućilo da se stvori federalna država Hrvatska i po Ustavu, od prvog Ustava 1945 do Ustava iz 1974., što je omogućilo da imamo i pravne osnove za samoodređenje i proglašenje samostalne Hrvatske. To su mu zasluge što se tiče unutarnje politike. Zasluge u međunarodnoj politici su u tome da je pružio takav otpor Staljinu kad su zapadne sile bile bile gotovo bespomoćne u odnosu na taj komunistički blok, sovjetski blok, a i u odnosu na širenje komunizma u čitavome svijetu”. Tuđman Titu u negativne osobine pripisuje to što je bio komunist, odgovoran za uvođenje komunističkog režima, pa i za sve one zločine koje je taj komunistički režim činio, ne samo u ratno vrijeme nego i poslije rata. Opet, benevolentno.

„Što se tiče hrvatskog naroda, bez obzira je li naredio, ili nije osobno naredio, a vjerojatno nije, ali snosi odgovornost i za tragediju hrvatskog naroda u Bleiburgu, zatim poslije rata za progone i Hrvata i nacionalno demokratskih elemenata u drugim zemljama. On je bio čovjek koji je, i kao komunist, uvijek ostao Hrvat, dokaz je da je u Zagrebu prijateljevao s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom, s kojim sam i ja bio prijatelj i koji je na kraju spasio mene od progona svog komunističkog režima“, rekao je tada Tuđman, koji je, još jednom naglasiti – jedan od svjedoka Titove politike iz redova nekadašnje JNA. Ili jedan od Titovih generala.

Ukratko, ako i postoji jedan od boljih simbola na kojima bismo mogli temeljiti povijesnu pomirbu svih Hrvata, onda je to upravo ta igra sudbine, u kojoj i Maršalu i generalu možemo pripisati svašta, ali im moramo priznati da su zaslužni za osamostaljenje i stvaranje moderne hrvatske države. I obojica su (Tuđman možda i deklarativno, ali ipak jest), bili antifašisti, što jest i mora ostati glavna odrednica hrvatske politike i opstojnosti.

Naime, problem nije samo u uklanjanju Titovog imena s jednoga od zagrebačkih trgova, zbog toga neće propasti svijet ili ideje koje on simbolizira. Problem je u tome tko i zašto se za to zalaže, toga moramo biti svjesni, i upravo zbog toga to bi ime moralo ostati tamo gdje jest. I zato je puka politička trgovina u kojoj Milan Bandić pokušava zadobiti većinu oduran politički čin, koji bi trebala prozreti i osuditi većina građana.

Omogući li taj čin Bandiću politički mir, odgovor bi trebao biti građanski nemir i borba da se suprostavimo činjenici da nekima za održanje guzice u fotelji baš ništa nije sveto.

POPULARNE KATEGORIJE