Kad bi Hrvatska imala Borata koji bi se u filmu dobro izrugao pravilima koja vrijede u nekoj razvijenijoj demokratskoj zemlji, to bi barem značilo da smo na simpatičan način razvili pristojnu dozu kritičnosti i da razumijemo što u ovoj „lijepoj našoj“ ne vrijedi i na čemu kao članovi zajednice trebamo raditi. Ovako, trebali bismo učiti na stvarnome životu i onome što se oko nas događa, a oni su ponekad takvi da im mnogi među nama ni izbliza nisu dorasli. Tako se ovih dana Hrvatska digla na noge zbog okrutnog ubojstva trogodišnjeg dječaka, koje je monstruozno prvenstveno zbog činjenice da ga je ubila rođena mati, vlastitim rukama, što je jedini zagrljaj na ovom svijetu u kojemu se trebao osjećati potpuno sigurno i zaštićeno. I svi su se digli na noge.
Danima se po medijima seciraju stravični detalji, smjenjuju se susjedi koji su svi odreda „nešto sumnjali“, pa onda stručnjaci koji nas podsjećaju da smo svi dužni prijaviti sumnje, čekaju se izvješća koja će (d)okazati da su nadležne institucije napravile propust, nešto se malo pobrljavi o tome na konferenciji za novinare, pa kao mnogo puta do sada zaključujemo: Svi smo mi odgovorni zbog toga što nam je društvo takvo da se takve stvari mogu dogoditi i svi ćemo mi malog Denisa nositi na duši. Još ćemo koji dan pratiti hoće li se nemajka braniti neubrojivošću, što joj je karta za prisilno liječenje (primjer ili umjesto izdržavanja neke kazne), ili će – pošteno! – dobiti 35 godina, što je maksimalna kazna koju propisuje zakon. A onda će se strasti stišati. Tu i tamo netko će joj na Facebooku objaviti fotografiju dječakovih okica i napisati malom anđelu da počiva u miru, ako uopće može od količine rakije i straha koji je beštija od matere ulila u njega.
S obzirom da vam, kao građaninu Hrvatske, ovo nije prvi slučaj za koji biste kolektivno, kao građanin, trebali snositi određenu odgovornost, čisto da se zapitamo: Znate li, možda, koliko je školaraca na smrt ili do teških tjelesnih ozljeda pretuklo svoje kolege školarce, otkad smo, nakon preružne smrti Luke Ritza, po školama počeli vješati table s oznakom „nulta tolerancija za nasilje“?! I tada smo svi bili odgovorni, no sjećamo li se uopće da je Luka Ritz pretučen baš na današnji dan, 1. lipnja 2008. godine? Znate li da je jedan od njegovih napadača samo godinu kasnije ponovo sudjelovao u premlaćivanju drugog mladića, opet uz vrlo sličan povod – zato što nije imao cigarete i sitnog, kad su ga divljaci tražili? Niste znali, naravno, ili ste negdje i pročitali, ali vam nije bilo važno zapamtiti, osim na razini petminutnog zgražanja.
Znate li onda koliki su rastrojeni muževi poubijali supruge nakon što je ubojica Mato Oraškić 22. rujna 1999. pištoljem u sudnici ‘potpisao’ brakorazvodnu parnicu, ubivši neposredno nakon njenog završetka sutkinju i svoju tad već bivšu suprugu? Ne znate, a i to vam je ubojstvo isparilo, sad vam se čini da baš gnjavimo podsjećanjem. Dobro, možda je svježiji osjećaj kolektivne odgovornosti za Tina Šunjergu, koji je nedavno nevjerojatno okrutno za jednog mladića ubio svoje roditelje? Ne? Dobro, ajmo na lakša pitanja: Smatrate li se imalo odgovornima za brojna traumatična dječja iskustva zbog oduzimanja djece od roditelja i smještanje u dom, ili kod udomitelja, zato što su siromašni i ne mogu im priuštiti osnovne životne uvjete, dok se istodobno u situacijama u kojima roditelji djecu zanemaruju, pa čak i zlostavljaju, čeka da se steknu tko zna kakvi uvjeti? Kao što je bilo i u slučaju malog Denisa, čija je baka upozoravala na to da joj kći ima tešku psihičku bolest i iskazivala zabrinutost za unuka u Centru za socijalnu skrb, u kojem je, kao i mnogi drugi omalovaženi građani do sada, čula običnu laž: „Mi ne možemo ništa, dok zbog nečega na teren ne izađe Policija“.
Opet, baš i ne osjećate odgovornost?
Ne, jer takve stvari se događaju nekom drugom i većina nas, realno, to ne osjeća duboko u srcu, osim što nas znatiželja ponekad tjera da pratimo sve detalje do kojih se u medijima može doći i zgražamo se uz kavu u kafiću ili pišemo oproštajne poruke na Facebooku, brojeći lajkove. Problem je, zapravo, u tome što su stvari dovedene do apsurda i što se sada kao nacija bavimo tugovanjem za Denisom, što je znak empatije, ali ne i stvarne građanske svijesti o tome da jesmo odgovorni. Većina nas, zapravo, uopće ne razumije koliko je veliki teret odgovornosti na našim leđima za sve te slučajeve, jer smo odavno digli ruke od toga da se educiramo i djelujemo kao odgovorni ljudi i građani, već takve situacije svodimo na festival kolektivne odgovornosti i patetične statuse na Facebooku da bismo zanemarili svoju stvarnu odgovornost.
Da nije tako, zar bi ozbiljnim i odgovornim građanima promaklo to da je jedan od najčešćih odgovora Centra za socijalnu skrb to da „oni ne mogu ništa, dok policija ne izađe“, pa je zapravo krajnje upitno zašto uopće plaćamo te ljude u socijali? Zar bi ozbiljnim i odgovornim građanima promaklo to da se po odgovornosti najodgovornija ministrica socijale Nada Murganić danima nakon Denisove smrti pravi blesava, pa na konferenciji za novinare nonšalantno javlja kako će se istraživati odgovornost ravnatelja i djelatnika Centra za socijalnu skrb Pula, a da ni jednom riječju ne spomene vlastitu odgovornost za to što je sustav tako zapušten?! (Naravno, to ide i sve ministre prije nje). Zar bi ozbiljnim i odgovornim građanima promaklo to da nakon dječakove smrti, nitko iz Centra, ali ni iz Ministarstva (?!) nije poslao psihologe i socijalne radnike do bake i unuke kojoj je mater ubila brata! Glumatamo nekakve istrage, a nitko ni ne trepne zbog toga što stručni rad i podrška žrtvama (što majka i kći ubojice u ovom slučaju jesu, potpuno jednako kao i mali Denis!) i dalje ostaje po strani?!
Da ne govorimo o tome da su ovakvi slučajevi i puno ranije trebali biti prigoda da se jedan materijalno i stručno davno zapušteni sustav – sustav socijalne skrbi – počne stručno i materijalno podupirati, kako bismo od njega imali neke koristi. Umjesto toga, nešto što se naziva sustavom, sveli smo na rijetke pojedince koji od jednog do drugog donošenja zakona sami ratuju kako im netko ne bi umanjio i ono malo ovlasti i mogućnosti koje imaju, ili da ih svaka promjena vlasti ne bi pomela s funkcije na kojoj se trude, kao što se ovih dana opet događa s Ivanom Milas Klarić, pravobraniteljicom za djecu. Ili, kao što se to događalo nedavno, s voditeljem projekta kurikularne reforme, Borisom Jokićem. Punih 2,5 desetljeća mi šutimo na činjenicu da se svako malo smjenjuju i gaze rijetki stručnjaci koji nastoje obavljati svoju zadaću savjesno, e da bi ih zamijenili podobni i s vlašću slizani, kako bi politika imala što manje problema s nametanjem besmislenih i nestručnih rješenja u zakonima. I što manje odgovarala za bilo što. Nije dio priče o sustavu socijalne skrbi, ali kako drugačije objasniti činjenicu da Državno odvjetništvo nema novca da pročešlja poslovanje jednog koncerna, bez da mu država prethodno za to prebaci novac iz proračuna, čime smo se doveli do toga da svaka ozbiljna istraga, zapravo, ovisi o tome hoće li ju država odobriti?
E, za to već jesmo odgovorni, osobno, svatko od nas. To je nešto što nam na čelu piše: Da se ponašamo i živimo manje svjesno i manje odgovorno od jedne karikature, kao što je filmski junak Borat. I mrtvi hladni dopuštamo da nam o rebrendiranju države govori dama u crvenom čije rođendanske partije organizira lik kojeg tamburaši prate dok se u javnosti skida u gaće, ili psuje i vrijeđa gore od kočijaša, a da u drugi krug za gradonačelnika uđe tip poznat po tome da kad se izbezumi od alkohola lijepi fete pršuta po čelu. Kakva je pritom suštinska razlika između Borata i njegovog producenta Azamata Bagatova, koji se u hotelskoj sobi goli hrvaju oko fotografije Pamele Anderson?
U takvoj zemlji, pripremite se, još ćemo dugo lijepiti srčeka na slikice malih Denisa na Facebooku. I tako nam i treba.
