Dječja pravobraniteljica, Helenca Pirnat Dragičević za naš se portal osvrnula na brojne aktualne i goruće teme – od sveprisutnog vršnjačkog nasilja, slučaja ”Zambija” do svih pozitivnih koraka poduzetih u vrijeme njenog mandata u cilju najbolje i adekvatne zaštite prava djece.
Možete li nam u kratkim crtama usporediti Izvješće za 2021. godinu kojeg ste nedavno podnijeli zastupnicima Hrvatskog sabora, sa onim iz 2022. godine?
Svako izvješće o radu Ureda pravobranitelja za djecu koje se podnosi Hrvatskom saboru prilika je da upozorimo na stanje prava djece u Hrvatskoj koje je u obje navedene godine bilo obilježeno posljedicama dugotrajne pandemije i razornih potresa iz 2020. U obje godine aktualizirali su se svi ranije postojeći i uočeni problemi, a njih je mnogo. Možda bih posebno istaknula one koji se odnose na činjenicu da svako peto dijete u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, da izostaje podrška obiteljima u rješavanju obiteljskih problema, da je nedostatna briga o mentalnom zdravlju djece i mladih, da postoji porast svih oblika nasilja nad djecom -uključujući i vršnjačko nasilje koje se širi u školama i na društvenim mrežama. U ovom području bilježimo zabrinjavajuće trendove koji su u porastu, uz neučinkovitost društvenog odgovora na nasilje. Dakle, u 2022. se dodatno pojačavaju i naglašavaju problemi koji su se pojavili u 2021. godini kada bilježimo i problem različitih oblika diskrimanacije nad djecom, otežanog ostvarivanja prava djece s teškoćama u razvoju uz nedostatno osnaživanje skrbi u zajednici za djecu s teškoćama u razvoju i njihove obitelji, neodostatnu zaštitu djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, porast stradavanja djece u prometu, nedostatak odgovarajuće podrške žrtvama seksualnog nasilja, kršenje prava djece s problemima u ponašanju, nedostatnu zaštitu prava djece u digitalnom okruženju kao i zaštitu djece pripadnika manjinskim skupinama.
Želim naglasiti kako je u 2022. godini na inicijativu Ureda napravljen značajniji iskorak prema boljoj zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja te u podizanju svijesti o specifičnim temama kao što su: život djece na otocima, prevencija vršnjačkog nasilja, siromaštvo djece, prava djece u sportu te nekim drugim područjima zaštite prava djece. U 2022. započela je s radom radna skupina vezana uz donošenje novog Zakona o zaštiti djece od nasilja kojeg smo predložili radi cjelovite zaštite djece od seksualnog nasilja, a koji bi obuhvatio i osnivanje kuća za djecu – Barnahus. U sklopu tih kuća trebali bi djelovati eksperti iz različitih područja koji će razgovarati sa djecom žrtvama različitih oblika seksulanog zlostavljanja i iskorištavanja te im omogućiti da daju svoj iskaz samo jedanput.
Za što vam se u pretežitom dijelu djeca ili njihovi roditelji obraćaju za pomoć te u kojoj mjeri im uspijete pomoći?
Ukupno 1932 nove prijave koje smo primili u 2022. svjedoče o brojnim kršenjima prava djece u području obrazovanja, obiteljskih odnosa, nasilja i zanemarivanja djece, povrede zdravstvenih prava, pravosudnih prava i dr. Moram istaknuti da je Ured prepoznat kao mjesto kojemu se, za sada, najvećim djelom obraćaju odrasli – roditelji, bake, djedovi i ostali srodnici, ali jednako tako i odgojno-obrazovni djelatnici – ravnatelji škola te ostalih ustanova u kojima djeca borave. Obraćaju nam se s pritužbama i upitima za postupanja u konkretnim situacijama. Prema brojčanim podacima u 2022. godini u više od polovice slučajeva obratili su nam se roditelji (1048), potom slijede prijave institucija, najčešće obrazovnih – škola i dječjih vrtića koji traže savjet i preporuku za postupanje ili pak prijavljuju povredu prava djece primjećujući zanemarivanje skrbi o djetetu ili sumnjajući na nasilno ponašanje u obitelji. Škole nam prijavljuju slučajeve seksualnog nasilja nad djecom, na što ih i obvezuje protokol u postupanju u slučaju seksualnog nasilja, a u određenom broju slučajeva prijavitelji su ministarstva, agencije i inspekcije i to najčešće Državni inspektorat koji nam se obraća za savjet, pomoć i podršku zbog odbijanja obveznog cijepljenja djece i gospodarskog iskorištavanja djece. Također nam se obraćaju i centri za socijalnu skrb, domovi za djecu, udruge te predstavnici lokalne zajednice.
Djeca su nam se osobno u 2022. obratila u svega 18 slučajeva. Svakako bih voljela da se ta brojka poveća, te da djecu educiramo o postojanju Ureda koji se bavi zaštitom njihovih prava i interesa. Djeca su nam se prituživala uglavnom na neprimjereni odnos nastavnika, kao i na ponašanje udomitelja, odgajatelja i prestrogu disciplinu u ustanovama u kojima su smješteni. Također bilježimo i pritužbe djece čiji su roditelji u sporu po pitanju roditeljske skrbi, a odnose se na neuvažavanje njihovih mišljenja o susretima s roditeljima s kojima ne žive. Neka djeca traže pomoć u rješavanju problema svojih roditelja koji se odražavaju na obiteljske odnose, poput ostvarivanja prava na mirovinu, reguliranja boravka roditelja, razrješenje imovinsko pravnih odnosa u obitelji, nesuglasica i sukoba sa susjedima. U svim slučajevima obraćanja djece njihove pritužbe uzimamo prioritetno u rad, dajemo konkretne informacije te djecu ohrabrujemo na obraćanja Uredu i ostalim institucijama. Obraćali su nam se i bake i djedovi, susjedi, anonimni prijavitelji, a u stotinjak pojedinačnih slučajeva smo postupanje započeli na vlastitu inicijativu, najčešće povodom napisa u medijima.
Želim naglasiti da u ovoj godini Ured obilježava 20 godina svoga postojanja kao samostalne, neovisne institucija kojoj je osnovna misija pratiti kako RH izvršava obaveze prema Konvenciji o pravima djeteta te kako se ostvaruju prava djece u RH. Ured je u 20 godina svog postojanja potvrdio svoju ulogu i postao prepoznatljiv hrvatskoj javnosti i respektiran u međunarodnim krugovima. Veliki je uspjeh napravljen izlaskom ureda iz Zagreba te osnivanjem područnih ureda u Osijeku, Splitu i Rijeci. Ponosna sam na osnivanje Mreže mladih savjetnika kao stalnog savjetodavnog tijela ureda, a u prošloj godini i mreže Forum 16 plus s kojima smo omogućili izravno sudjelovanje djece u radu Ureda, odnosno u prepoznavanju tema koje su djeci važne i aktualne. Niz sudbina pojedine djece prolazi svakodnevno kroz rad Ureda i ponosna sam na sve što je učinjeno za djecu, na niz situacija u kojima smo uspjeli zaštititi prava pojedine djece, kao i na širenju koncepta o dječjim pravima koji proizlazi iz Konvencije o pravima djeteta. O tom konceptu nastojimo širiti znanje na sve koji rade s djecom i donose odluke vezane uz djecu, ali i samu djecu. Tijekom ove obljetničke godine planirana je pojačana aktivnost promocije prava djece među djecom i mladima. Do sada sam se u ovoj godini sastala sa oko 800 djece kod nas u uredima, u školama i dječjim domovima. Također želim naglasiti da smo u proteklih 20 godina djelovanja uputili oko 900 općih preporuka o zaštiti prava i interesa djece kojima nastojimo potaknuti ustanove i ministarstva, jedinice lokalne samouprave i sve one koji su odgovorni za djecu da poboljšaju njihovu zaštitu i spriječe kršenje njihovih prava. Jedna od naših zakonskih obveza je i obilazak ustanova u kojima borave djeca. Omogućen nam je pristup istima kako bismo se uvjerili u kakvim uvjetima su djeca smještena, jesu li zadovoljene njihove potrebe, pruža li im se odgovarajuća skrb i njega i slično. Pri tome posebnu pažnju posvećujemo djeci koja nemaju roditelje, žive odvojeno od svojih obitelji, u dječjim domovima i sl. Posjećujemo i dječje vrtiće, igraonice, osnovne i srednje škole, učeničke domove, bolnice, zatvore, odnosno sva mjesta u kojima djeca borave. U proteklim godinama obišli smo više od 870 ustanova u kojima borave djeca. Tokom proteklih 20 godina sudjelovali smo i u izmjenama oko 500 propisa. Naime, pravobraniteljica može predložiti izmjene ili donošenje novih zakona ili propisa kojim se štite prava djece u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta i upravo su na naš prijedlog unesene mnoge izmjene u Kazneni zakon, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Obiteljski zakon i sve druge značajnije i važnije propise koji se odnose na zaštitu prava djece.
Također bih istaknula da tijekom ove godine, po pitanju rada na promociji dječjih prava, posebnu pažnju posvećujemo i zaštiti prava djeteta koje je predviđeno člankom 12. Konvencije, a za kojeg smo ustanovili da je u nedovoljnoj mjeri prepoznato i razumljivo, a to je pravo na sudjelovanje djeteta u odlukama koje ga se tiču. Članak 12. Konvencije ističe da dijete ima pravo na slobodno izražavanje mišljenja o svim pitanjima koja se na njega odnose, a odrasli ga moraju ozbiljno razmotriti i uzeti u obzir prilikom donošenja odluka o djeci. Članovi Mreže mladih savjetnika pomogli su nam da osvijestimo brojne teškoće u ostvarivanju ovog dječjeg prava. Mreža mladih savjetnika osnovana je 2010. godine kao stalno savjetodavno tijelo Pravobraniteljice, a nju čini 25 djece i mladih iz cijele Hrvatske u dobi od 12-18 godina. Tijekom godina se ovaj oblik dječje participacije razvio u vrijedan primjer dobre prakse i do sada je već nekoliko generacija djece uspješno završilo svoj mandat. Trenutno je aktivna peta generacija Mreže mladih savjetnika kojoj mandat traje tri godine, odnosno do iduće, 2024. godine kada će se birati sljedeća generacija.
Tijekom pandemijskog vremena prepoznali smo nužnost uključivanja mladih u rad našeg Ureda, pa smo tada oformili još jednu grupu, a to je grupa mladih između 16 i 18 godina – Forum 16+ koji su također naši savjetnici i ambasadori.
Pružaju li vam resorna ministarstva punu podršku u svemu što unutar sustava nastojite unaprijediti?
Moram reći da ostvarujemo uspješnu suradnju sa svim resorima, pri čemu želim istaknuti i pohvaliti pojedine resore koji su u zadnjih nekoliko godina napravili značajne iskorake u zaštiti prava i interesa djece. Pritom prvenstveno mislim na Ministarstvo unutarnjih poslova, kao i Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike kao nadležno ministarstvo za brojna područja koja se odnose na djecu. Za vrijeme pandemije se pokazao i izuzetno kvalitetan doprinos Ministarstva znanosti i obrazovanja. Iako volim pohvaliti, mislim da istovremeno ima i mjesta za brojna dodatna poboljšanja jer bi djeca trebala svima biti u fokusu.
I sami ste svojedobno ukazivali na problem prekomjernog medijskog izvještavanja međuvršnjačkog nasilja što za posljedicu može imati i poticanje druge djece da učine isto. Tragični događaj u Beogradu upravo svjedoči tome ukoliko se pokaže točnim da se maloljetni ubojica raspitivao da li ga je počinjeni zločin ”proslavio”. Stojite li i dalje pri izrečenom stavu te vjerujete li da će mediji isto uzeti u obzir?
Na problem prekomjernog, odnosno neadekvatnog medijskog izvještavanja o vršnjačkom nasilju što za posljedicu može imati poticanje druge djece da učine isto, ukazivala sam u više navrata, a to sam ponovila i povodom nedavnog tragičnog događaja koji se dogodio u našem susjedstvu. Naime, nije svaka pojava djeteta u TV emisiji ili u novinama ugrožavajuća za dijete, ali prije konačnog objavljivanja treba promisliti o mogućoj štetnosti za dijete, kao što i prije predstavljanja konačnog medijskog sadržaja treba procijeniti može li ono ugroziti ili osramotiti neko dijete.
Mediji imaju izrazito važnu, pozitivnu i snažnu ulogu u promicanju prava djece, u otkrivanju ugrožavajućih situacija za djecu te obavještavanje javnosti. Mediji snažno utječu na društvene vrijednosti, na senzibilitet javnosti za izloženost djece različitim negativnim utjecajima. Također je uloga medija važna u pomaganju djeci i poticanju humanitarnog djelovanja, kao i prosocijalnog ponašanja građana. Osobito su korisne medijske kampanje vezane uz različite socijalne i zdravstvene projekte. Međutim, kada se izvještava o djeci potrebno je izvještavati sa velikim oprezom i pažnjom te voditi računa o maksimalnoj zaštiti djetetovog identiteta, što znači voditi računa i o zaštiti obiteljskih prilika ili okolnosti pomoću kojih bi se mogao otkriti identitet djeteta.
Ponovno apeliram, da treba posebnu pozornost obratiti na ranjive skupine djece koji su počinitelji prekršaja ili kaznenih djela, jer nedopustivo je objavljivanje njihovog imena i prezimena ili drugih podataka, kao i interpretacija ili tumačenje uzroka zbog kojih je došlo do nekog određenog negativnog ponašanja. I takav počinitelj je dijete koje ima svoja dječja prava.
Kakvom biste ocijenili ulogu medija u izvještavanju u gore navedenom slučaju?
Mislim da je u nedavnom tragičnom slučaju napravljeno puno pogrešaka koje se, nažalost u kontinuitetu i nastavljaju. U takvim i sličnim situacijama važno je da se izvještava o pojavi koja ugrožava, a ne o događaju kojeg je dijete dio. Treba biti svjestan činjenice da djeca, prate medije i međusobno razmjenjuju informacije koje dobivaju u medijima. Potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da djeca zrcale ponašanje nas odraslih te je stoga nužno da upravo svojim pozitivnim primjerom utječemo na njih. Važno je načinom na kojim se mi odnosimo prema nasilju dati djeci do znanja da se nasilje ne može tolerirati i da će počinitelji nasilja biti sankcionirani.
Mi smo kao društvo prepoznali važnost borbe protiv svih oblika nasilja, odnosno unaprijedili smo propise vezano uz problematiku nasilja i njegove prevencije. Međutim, nasilje je još uvijek nažalost široko prisutno i nažalost je ono u određenoj mjeri čak i svakodnevica velikog broja djece. Posebice pritom mislim na online nasilje, kao i psihičko nasilje koje još uvijek nije dovoljno prepoznato. Trebamo jačati prevencijsku kulturu i svijest da se nasilje može i mora spriječiti, a to je zajednička i dugotrajna zadaća svih nas.
Svako nasilje je neprihvatljivo i opasno te njegove posljedice mogu biti dugotrajne, ono se ne smije ignorirati, upravo zbog teških posljedica koje mogu ostaviti na dijete.
Treba li se slijedom tog događaja dobnu granicu korigirati u smjeru mogućnosti kažnjavanja i osoba mlađih od 14 godina na jednak ili sličan način kao i punoljetnih počinitelja kaznenih djela?
Nijedno nasilje nema opravdanje, a isto tako nijedno dječje nasilje ne nastaje preko noći, svako takvo nasilje ima određenu pozadinu. Agresivnim ili nasilnim načinom ponašanja dijete poziva i alarmira, tj. daje znak nama odraslima da mu nešto nedostaje. Važno je to na vrijeme prepoznati i dati stručnu podršku djetetu i osnažiti dijete, kao i razriješiti uzrok takvog ponašanja.
Svaki slučaj nasilja djece trebamo shvatiti kao alarm i kao obavezu da se svi odrasli, koji su u kontaktu s djecom, snažnije angažiraju. Kada dođe do bilo kakvog nasilja, potrebno je zaštititi i pomoći žrtvi nasilja, ali istovremeno raditi i sa počiniteljem nasilja, ali i sa svim drugima koji su prisustvovali nasilju. Sankcioniranje mladog počinitelja nije jedina mjera koja se može i treba poduzeti i mislim da s njom nećemo puno postići. Zakon o sudovima za mladež je kao propis koji regulira kaznenopravni položaj maloljetnih počinitelja kaznenih djela u konačnici preuzeo odgojni koncept – rad s počiniteljem nasilja radi preuzimanja odgovornosti za počinjeno djelo, učenje učinkovitijih obrazaca ponašanja i odgajanje počinitelja u drugom smjeru. Nisam za to da se smanji dobna granica za preuzimanje kaznene odgovornosti osoba mlađih od 14 godina. Ono na čemu kao društvo trebamo raditi je pravovremeno prepoznavanje prvih znakova mogućeg nasilnog ponašanja kod djeteta te provoditi kontinuirane preventivne programe, osnažiti djecu na prijavu nasilja, uz zauzimanje jasnog stava prema nasilju kao neprihvatljivoj pojavi. Još uvijek je među odraslima u javnom prostoru prisutna nasilna komunikacija, ona postaje nešto što i dalje često prolazi bez osude.
Prepoznjete li i sami zabrinutost roditelja radi primjene nove zakonske odredba prema kojoj prednost pri upisu u vrtiće ove godine imaju djeca starija od četiri godine? Je li taj proces prema vašem mišljenju preuranjen s obzirom na potkapacitiranost vrtićke infrastrukture?
Kvalitetan predškolski odgoj je pravo svakog djeteta. To je doba, kada je moguć najsnažniji kognitivni razvoj djeteta najbolje razdoblje za ostvarivanje svih preduvjeta za uspjeh i razvoj svih aspekata ličnosti. Nesporni su dugoročni i kratkoročni pozitivni učinci predškolskog odgoja, a uključenost djece u dječje vrtiće i u programe ranog predškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatska je ispod prosjeka Europske unije. Obuhvat djece predškolskim odgojem i obrazovanjem na razini opće populacije prema raspoloživim podacima iznosi 82% u Republici Hrvatskoj. Još uvijek ostaje nedostupan za određen broj djece, poput onih koja žive u siromaštvu, udaljenim ruralnim područjima, romsku djecu te djecu s teškoćama u razvoju. Potrebe djece i roditelja su veće od trenutnih kapaciteta gotovo u cijeloj Hrvatskoj, što je primijetio i UN-ov Odbor za prava djeteta koji je u prošloj godini, kada je dao zaključne primjedbe koje se odnose na rani odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj preporučio proširiti dostupnost obrazovanja u ranom djetinjstvu, posebno za nezaposlene roditelje, romsku djecu i djecu s teškoćama u razvoju te naglasio potrebu jačanja uloge središnje vlasti u smanjenju regionalnih nejednakosti u obrazovanju u ranom djetinjstvu, uključujući i uspostavljanje učinkovite organizacije mreže dječjih vrtića.
Pretežiti broj predškolskih ustanova u Republici Hrvatskoj financira se od strane jedinica lokalne samouprave, a razlike u njihovim financijskim mogućnostima dovode do razlika u ravnopravnoj dostupnosti vrtića za svu djecu. Postoje jedinice lokalne samouprave sa zavidnim kapacitetom znanja i smjerom razvoja politika u području predškolskog odgoja i obrazovanja, ali i one koje ne osiguravaju ni minimalne standarde za djecu na svom području. Upravo zbog toga je Ured inicirao održavanje tematske sjednice Hrvatskog sabora koja je održana uz prisutstvo članova Odbora za obitelj, mlade i sport te Obora za obrazovanje, znanost i kulturu. Želja nam je bila ukazati na nejednake uvjete odgoja i obrazovanja za svu djecu u Republici Hrvatskoj, ali i na netransparentne i diskriminatorne odredbe kriterija za upis djece u vrtić po pitanju prednosti pri upisu. Stoga smo naglasili nužnost propisivanja jednoznačnih kriterija na nacionalnoj razini.
Dobna granica ne može biti jedan od presudnih kriterija za ostvarivanje tog prava. Ono za što se zalažemo je da predškolski odgoj i obrazovanje budu dostupni na jednak način i pod jednakim kriterijima za svu djecu u Republici Hrvatskoj. Upoznati smo s time da Ministarstvo znanosti i obrazovanja u velikoj mjeri radi na pružanju te mogućnosti i u sklopu provedbe Nacionalnog plana za oporavak i otpornost.
Osim toga dijete neće moći ostvariti pravo na upis u vrtić ako mu oba roditelja nemaju prebivalište u istoj općini ili gradu, što može uzrokovati neopravdano razlikovanje djece i može predstavljati diskriminaciju po obiteljskom statusu. Nužno je isto tako revidirati i kriteriji zaposlenosti oba roditelja jer je djeci nezaposlenih roditelja često uskraćeno mjesto u vrtiću, a upravo svjesni ovog aktualnog trenutka gospodarske krize i situacija u kojima mnogi roditelji ne svojom voljom ostaju bez posla, apelirali smo na osjetljivost za ovakve situacije jer je za očekivati je da nezaposleni roditelji svojoj djeci ne mogu omogućiti upis na dodatne aktivnosti u slobodnom vremenu, niti im mogu omogućiti različite didaktičke igračke i materijale kojima se potiče kvalitetan socijalni razvoj djeteta, koji su im inače dostupni u vrtićima.
Možete li nam se završno kratko referirati na ishod slučaja ”Zambija”.
Moram istaknuti da sam zadovoljna i sretna s raspletom ovog dugotrajnog i zahtjevnog procesa kroz koji su prošli naši državljani u Zambiji vezano uz postupak međudržavnog posvojenja 4 djece iz DR Kongo. Sada je važno da se djeci i njihovim obiteljima nakon povratka u RH ostavi odgovarajući period za adaptaciju i da im se omogući potreban mir, a ujedno pruži adekvatna podrška od strane nadležnog ministarstva.
Iz ove situacije koja se prelomila preko leđa naših građana, naučili smo kako je neophodno dodatno urediti mehanizme koji će prije svega štititi najbolji interes djece u postupcima međunarodnih posvojenja, a koji će ujedno omogućiti da svi koraci u procesu međudržavnog posvojenja budu precizni, unaprijed propisani i kontrolirani.
Od samog početka aktivno smo se uključili u praćenje ovog slučaja te su upravo iz našeg Ureda potekle prve inicijalne preporuke na koji način urediti područje međudržavnog posvojenja, kako pratiti ispunjavanje uvjeta za posvojitelje kao i učinke posvojenja za djecu. Ukazivali smo na važnost regulacije ovog područja, te uključenost svih nadležnih tijela u RH. Isticali smo važnost kontrolne uloga države u postupcima međudržavnog posvojenja. Najavljene zakonodavne izmijene obećavaju da će ovo područje biti uređeno, a to je važno upravo kako se ovakve situacije ne bi ponovile.
Tijekom ovog dugotrajnog postupka također sam apelirala na sve koji su bili uključeni u slučaj, koji su ga pratili ili komentirali da se vodi računa o djeci koja su bila izravno uključena u ovaj slučaj, ali i svoj onoj djeci koja su ranijih godina posvojena i već su dio su našeg društva. Ukazivala sam na potrebu dodatne zaštitite te djece i njihovih roditelja, jer je ova situacija kod njih sigurno izazvala osjećaj nesigurnosti, neizvjesnosti i nemira. Nažalost bili smo svjedoci da su upravo kroz medijsko izvještavanje, a posebno kroz objave na društvenim mrežama djeca bila izložena brojnim negativnim reakcijama i propitivanjima okoline, iako sam od početka apelirala da se u svim situacijama kada se govori o posvojenoj djeci, treba posebno voditi računa o porukama koje tada šaljemo djeci.
