Jutro nakon drugog kruga lokalnih izbora uljepšao mi je voditeljski dvojac Narodnog radija. Nisu autori genijalne doskočice, ali su je podijelili s nama. Naime, netko od slušatelja je napisao na Instagram da su izbori poput pušenja: ako ideš glasovati onda si aktivni pušač, ako ne ideš – onda pasivni. Mislim da se situaciju ne može bolje opisati ako uzmemo u obzir da je na izbore izašlo cca 30 posto upisanih glasača. Sjećam se i vlastite dogodovštine. Nakon što je bilo zabranjeno pušenje u svim kafićima, s prijateljima smo svratili na piće. Prema zakonskoj odredbi prostorije za pušače i nepušače su bile strogo odvojene, ALI dijelilo ih je tek dvadesetak centimetara otvorenog prostora pa su posjetitelji „pušili“ zajedno. Bez obzira na to u prostoru za pušače nije bilo nijednog slobodnog stolca, dok je prostor za nepušače bio potpuno prazan. Kako je bilo kasno navečer, pretpostavila sam da posjetitelji bez štetnih navika neće ostaviti svoje tele-sapunice da bi nama zagorčali život te sam upitala konobara da li smijemo ovdje pušiti. Umorni konobar koji je dotad već sigurno proveo desetak sati na nogama, tužno me pogleda i reče: gospođo, cijela je država popušila, pa možete i vi.
Ipak, pasivni su u boljem položaju (barem otkad su zabranili pušiti na radnom mjestu) jer se mogu maknuti iz zadimljene prostorije. Koliko vidim, pruženu mogućnost je već iskoristio povelik broj mladih i dobro obrazovanih, te se „maknuo“ iz pušionice negdje u Njemačku, Austriju, Irsku ili još dalje – Australiju ili Novi Zeland. Aktivni pušači sigurno imaju razloga da ostanu i idu na glasovanje.
Zanimljivo je da se u zadnje vrijeme na svim izborima glasovi vrlo često dijele pola-pola s tako malom razlikom da to navodi na razmišljanja. Ako izostavimo „povijesnu“ podjelu na ustaše i partizane na nacionalnim izborima, slika na lokalnim svakako zaslužuje dublju analizu. Ako u prvom krugu glasuju „ZA“ svog kandidata, u drugom oni čiji kandidat je ispao, glasuju uglavnom „PROTIV“. I uopće nije bitno „ZA“ što, bitno je da „PROTIV“, odnosno „mi ili on“.
U tom smislu Zagreb je doista fenomen. Recimo, ja i moji prijatelji uopće ne skrivamo da smo navijali za Bandića iz prostog razloga što se nacionalne manjine u gradu pod njegovim vodstvom osjećaju vrlo komforno i zaštićeno. Daj bože da u svakoj županiji i u svakom gradu vijeća i predstavnici nacionalnih manjina mogu isto toliko napraviti za svoje pripadnike koliko mi to možemo u Zagrebu. Ne zaboravlja prijestolnica i druge sredine. Kako to i priliči Big bratu, pomaže u organizaciji manifestacija, smotra i festivala u drugim gradovima i županijama diljem Hrvatske. Preko kruha, kako je poznato Hrvatima, pogača se ne traži, a Rusi imaju poslovicu „svoja košulja bliže je tijelu“. Tko bi od nas dao glas za gospođu Mrak? A da ona sutra smisli još jednu legalizaciju ili odluči da nacionalne manjine nisu više „bogatstvo“ nego za grad je suvišan trošak? Nismo baš bedasti da pilimo granu na kojoj sjedimo.
Uglavnom, s lokalnim izborima sve je jasno. Pobijedili su kandidati koji su otprije stekli povjerenje svojih sugrađana (a kao u slučaju Zagreba, bez obzira na masovnu hajku i histeriju) ili oni koji su zbog katastrofalnosti prijašnjih čelnika dobili od građana kredit povjerenja.
Međutim, dok smo pratili izbore, u sapunici Agrokor, Todorić je opet izvukao asa iz rukava, čime je stavio u glupi položaj vladajuću stranku.
Hrvatske novine i portali su u više navrata prenosili odgovore izvanrednog povjerenika na pitanja novinara. Neki biseri su zaista izvanredni.
Izvanredni povjerenik Ante Ramljak kazao je u ponedjeljak, nakon skupštine dioničara Konzuma, da predstavnici dioničara nisu glasali za opoziv Ivice Todorića s mjesta predsjednika Nadzornog odbora te upozorio da se time prolongira restrukturiranje kompanije.
Kako je Ramljak istaknuo, Ivica Todorić “nažalost nije sam dao ostavku kao ostala dva člana NO – Ivan Crnjac i Hrvoje Kraljević”.
Na upit je li Ivica Todorić još vuče konce, Ramljak je novinarima odgovorio da bi zaključak trebao biti njihov (novinara). “Mislim da je sve jasno, polako se stvari počinju razotkrivati”, ocijenio je Ramljak.
Na pitanje novinara ima li saznanja da iz Agrokora curi novac, Ramljak je odgovorio da u ovome trenutku ne može reći gdje novac curi ali je uvjeren “… da curi puno manje nego svi mislimo“.
Eto, nije sve tako crno. Stvari se ipak POLAKO razotkrivaju, a novaca CURI PUNO MANJE što mi mislimo. I daj ti sada ne vjeruj onome tko tvrdi da je politika i državni vrh samo servis za veliki kapital.
U međuvremenu Todorić, kojem je očigledno dosadilo prepucavanja oko Agrokora dao je ostavku, što opet ništa ne znači dok za to ne glasa većina dioničara.
Štoviše, nakon propalog dogovora o sastavljanju većinske vlade s HNS-om, dok mačke pokušavaju zalizati rane, miševi u Agrokoru mogu voditi povjerenika okolo naokolo.
Francuzi u ovom slučaju preporučuju „cherchez la femme“, ali u bivšim socijalističkim državama, za razliku od razvijenih koje su već prošle put od divljeg kapitalizma do socijalno osjetljivog društva, prije treba tražiti novac, odnosno taj džep u kojem bi on trebao završiti. U „razvijenim“ u politiku idu da bi ostvarili ambicije jer novaca imaju napretek (u rijetkim slučajevima jer žele nešto napraviti za narod ali to su zaista iznimke), u „postsocijalističkim“ – da bi taj novac zgrnuli te osigurali egzistenciju djeci i unucima do sedmog koljena koji onda mogu već krenuti u politiku po ambicije.
Pitam se zar je baš neophodno da u tako malenoj zemlji postoji tako veliki koncern koji u svakom trenu može blokirati cijelo gospodarstvo? Zar je baš tako strašno da Rusi postanu vlasnici udjela u Agrokoru u zamjenu za potraživanja da bi se situacija mogla riješiti na sveopće zadovoljstvo?
Znam da je pitanje ne samo retoričko, ali i poprilično naivno. Tko će nama reći čiji su zapravo interesi u pozadini kad od Vlade odabrani povjerenik preporučuje novinarima da sami stvaraju zaključke i koga uopće ti naši zaključci zanimaju.
O tome sam razmišljala dok sam neki dan iznenađeno gledala auto-taksi sa zapečaćenim crvenim plombama na vratima, haubi i prtljažniku. Pitala sam se što je napravio taj nesretnik kad nadležni organi s takvom operativnošću praktički nasred ceste sproveli zakon i što još treba napraviti hrvatski tajkuni da bi nadležni organi s istom učinkovitošću odradili svoj posao i napokon „zapečatili“ njihov bezobrazluk, bahatost i prijezir prema državi i radnicima.
foto: Katarina Todorcev Hlača
