Nezavisna zastupnica Karolina Vidović Krišto podijelila je tekst svojega govora u Hrvatskome saboru u kojemu se osvrće na javnu nabavu kao jednu od polazišnih točaka za korupciju. Vidović Krišto je podijelila kako ni NP Plitvička jezera nije imun na nepravilnosti u poslovanju, kao što nisu bili ni Hrvatske šume, Hrvatske vode, HEP-a, Janaf, zagrebački Holding… Sve informacije koje je prikupila, proslijedit će DORH-u, najavila je. U nastavku slijedi tekst njezina izglaganja.
[quote_box name=””]
Dame i gospodo,
Kada bi profesor za „public administration“ s Harvarda analizirao hrvatsku državnu upravu, agencije, nadzorna tijela, pravobraniteljstva za sva moguća životna područja, onda bi vjerojatno stekao dojam da je Hrvatska raj na zemlji, jer je kod nas sve regulirano, predviđeno. Jedno od tih tijela, kojemu zakon daje ogromne ovlasti, je tijelo koje je predmet ove točke dnevnog reda.
Javna nabava je u svakoj državi, pa i u Hrvatskoj, izrazito osjetljivo područje: država troši novac svojih građana, te je pri tome vrlo česta situacija koju narod naziva – svačije je ničije.
Zakon o javnoj nabavi u Hrvatskoj znatno je rigorozniji od, primjerice, onog u Njemačkoj. Tako se kod nas, na primjer, za sve iznad 200 tisuća kuna mora tobože raspisati javni natječaj. Međutim, što je stvarno stanje u Hrvatskoj kad su u pitanju javne nabave? Sve suprotno od onoga što je zakonom predviđeno.
Javne nabave, dame i gospodo, u Hrvatskoj su glavna platforma korupcije, ili reći ću jako plastično, glavna platforma krađe novaca hrvatskih poreznih obveznika. Doista, ovo je teška kvalifikacija, ali je nažalost istinita.
Potvrdit će vam je ljudi koji rade u računovodstvima Hrvatskih šuma, voda, HEP-a, Janafa, zagrebačkog Holdinga, itd. Naime, već gotovo na dnevnoj bazi dobivam informacije, i to dokumentirane, i to baš u segmentu javnih nabava.
Tako sam prije nekoliko dana dobila sveobuhvatnu dokumentaciju o nepravilnostima u poslovanju nacionalnog parka „Plitvička jezera“. Sve ću, naravno, proslijediti DORH-u, ali evo jedna informacija iz iste:
U 2019. i 2020. godini NP Plitvička jezera je platio 641 tisuću kuna jednoj agenciji, a glavni nositelj ugovorene usluge je supruga ravnatelja Kovačevića. Pa kad vidite zbroj tih ugovora, u kojima je predmet „povećanje kvalitete destinacije“ ili „kontrola kvalitete destinacije“, ili, pak, „edukacija zaposlenih“, a svi ti ugovori su do 200 tisuća kuna kako se ne bi morali javno raspisati, onda je to izrazito suspektno i nelogično. A kad se usto doda da je po toj dokumentaciji cjelokupno uređenje privatnih stanova ravnatelja i njegove savjetnice navodno platio Nacionalni park, onda se postavlja pitanje čemu služe sve te nadzorne institucije? Što one rade? Čime se bave? Za što primaju plaću?
Sagledajmo, pak, model na kojemu se recimo u Gradu Zagrebu odvija koruptivna javna nabava. A taj model je: izabere se najpovoljniji ponuđač, međutim od prvotne cijene, a na temelju naknadnih narudžbi, ili tzv. “izvan-troškovničkih” radova, cijena poraste 10, 20, 30 a nekada i 50%, a nekada i više, od prvotno ugovorene cijene.
Jer, kad se uvjeti natječaja odrede, k tomu pripada naravno i iznos koji je ponuđač dao pri javnom natječaju, oni moraju biti obvezujući kriterij za cijeli postupak. Promjene uvjeta koje sam navela mogući su samo u izvanrednim okolnostima i pod izrazito strogom kontrolom. A upravo te promjene uvjeta natječaja i cijene ugovorene na početku su model po kojima se provodi pljačka poreznih obveznika u Hrvatskoj. O tim promjenama uvjeta natječaja, i šteti za hrvatsku državu mogao bi govoriti naš kolega Hajdaš Dončić u svezi zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu.
Svaki zakon, ako se ne provodi u duhu u kojem je napisan, već ga se izigrava, postaje mrtvo slovo na papiru. Svi mi znamo da je u Cestogradnji bilo kriminala epskih razmjera, svi mi znamo da je spojna cesta Zadar 2 – luka Gaženica u Zadru toliko plaćena da su mogle biti napravljene dvije takve ceste. I to je temeljni problem.
Ja sam protiv ovih izmjena zakona, jer državna komisija za kontrolu javne nabave, baš kao i naše pravosuđe, služi samo sebi i ispraznom zadovoljavanju forme jer javnu nabavu ne kontroliraju, već služe tom koruptivnom sustavu koji osiromašuje hrvatske građane.
Kada bi ova komisija radila svoj posao onda bi u hrvatskom državnom proračunu, kažu analitičari, bilo suficita između 20 i 30 milijardi kuna. Jer korupcija u javnoj nabavi čini dva zla: iznos koji se otuđi od građana je prvo zlo, a drugo zlo je, oni koji to čine moraju onesposobiti institucije koje su plaćene da suzbijaju korupciju da ih ne spriječe u toj krađi. Jedna od tih institucija koja ne radi svoj posao jest predmetna komisija za kontrolu javne nabave. Svi mi imamo izbor – država vladavine prava, reda, rada i blagostanja, ili korupcije, nereda i siromaštva.
[/quote_box]
