Da Hrvatska demokratska zajednica ozbiljno pretendira ostvariti povijesni rezultat i osvojiti dosad najveći broj mandata na izborima za Europski parmalnet, svjedoči i ponovno uvrštavanje na listu Davora Ivu Stiera – eurozastupnika u dva mandata, koji pored spomenutog kao rijetko koji hrvatski političar ima toliko bogato iskustvo u vanjskoj politici. Po povratku u Hrvatsku, radni vijek započeo je u Ministarstvu vanjskih poslova, potom hrvatskim veleposlanstvima u Washingtonu i Bruxellesu, u dva navrata bio je i savjetnik bivšeg predsjednika i predsjednice Vlade Republike Hrvatske za vanjsku politiku. Kasnije stupa na funkciju potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih i europskih poslova, a u četiri navrata je izabran i u Hrvatski sabor gdje je aktivno participirao u radu vanjskopolitici srodnih odbora. Trenutno je i predsjednik kluba Europske pučke stranke u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.
Birači, članovi i simpatizeri HDZ-a drže ga iskonskim predstavnikom demokršćanskih politika te će mu nesumnjivo i ovoga puta pokloniti veliko povjerenje. U sadržajnom razgovoru, Stier otkriva plan aktivnosti u novom mandatu u Europskom parlamentu, kako u perspektivi vidi ulogu Hrvatske i Europe te donosi svoje viđenje zašto su ljudi sve više razočarani u demokraciju.
Primjećujete li svojevrsnu promjenu smjera u provođenju politika u Europskom parlamentu otkako ste posljednji put bili eurozastupnik? S čime ste zadovoljni, a čime eventualno niste?
Svijet se jako promijenio u zadnjih osam godina, pa je normalno da se i Europa promijenila. S pandemijom su preko noći prekinuti neki opskrbni lanci i porasla je svijest da se Europa mora vratiti proizvodnji te smanjiti ovisnosti koje su nastale za vrijeme globalizacije. To je vrijeme prošlo i Europa mora redefinirati svoje odnose s drugim međunarodnim čimbenicima, prvenstveno s Kinom. Nadalje, Putinova agresija na Ukrajinu je srušila razvojnu paradigmu temeljenu na jeftinim ruskim energentima, a istovremeno ukazala na potrebu za većem ulaganjem u obrambene kapacitete. To će biti velika tema u novom Europskom parlamentu. Bilo bi bolje da je EU anticipirala i više utjecala na razvoj tih strukturnih promjena, ali je dobro da ih se sada bolje shvaća.
S obzirom na zapažen broj osvojenih preferencijalnih glasova na proteklim parlamentarnim izborima i ovacijama koje dobivate na stranačkim skupovima, posebice onom nedavno održanog u Splitu, očekujete li još veću podršku hrvatskih birača na predstojećima EU izborima?
Očekujem u prvom redu pobjedu liste Hrvatske demokratske zajednice. Bit ću zadovoljan ako svojim angažmanom doprinesem uvjerljivoj pobjedi HDZ-a.
Koji će biti vaši ciljevi u novom mandatu te kroz djelovanja u kojim odborima imate namjeru to ostvariti?
Zalagat ću se za demokršćansku Europu, to jest Europu solidarnosti kakvu su zamišljali njeni utemeljitelji, Adenauer, Schuman, De Gasperi, i kakvu je zagovarao sv. Ivan Pavao II. Nadalje, uz moju užu specijalizaciju u vanjskim poslovima i međunarodnim odnosima, volio bih dati svoj doprinos na području koji mi se čini strateškim za budući razvoj Hrvatske. A to su na primjer prometni koridori i velike investicije koje predstoje u modernizaciji željeznica, jer će to presudno utjecati na sve prioritetne politike, od demografije, ravnomjernog razvoja i upravljanja s teritorijem, do našeg pozicioniranja na trgovinskim rutama u novom međunarodnom poretku koji se trenutno stvara.
Ako se odmaknemo od stranačkog suparništva, smatrate li da rezultati parlamentarnih izbora dokazuju da je hrvatsko društvo ipak većinski nacionalno osviješteno i demokršćansko? Možemo li reći da kolektivno birači HDZ-a, DP-a i MOST-a imaju iste domoljubne i kršćanske vrijednosti?
Rezultati parlamentarnih izbora su pokazali da su preko 60 posto zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru osvojili kandidati i stranke koje bismo mogli ideološki smjestiti od centra prema desnom. Na tom prostoru je svakako naglašena i demokršćanska politika.
Koja bi prema vama trebala biti hrvatska nacionalna ideja? Koju biste ulogu i svrhu u Europi i svijetu voljeli dati Hrvatskoj?
U prvom redu bih naglasio kako je Hrvatska ostvarila strateške ciljeve neovisnosti, pobjede u Domovinskom ratu i geopolitičkog pozicioniranja na Zapadu. Kako bismo bili snažniji i sigurniji, iz pozicije članice NATO i Europske unije moramo utjecati na prilike u našem susjedstvu, prvenstveno na jugoistoku Europe koji još nije uređen kako treba.
Vide li hrvatske političke elite još uvijek uzor u Njemačkoj ili je razočaranost ostavštinom Angele Merkel stvorila svjetonazorski vakuum? Koja zemlja može biti uzor Hrvatskoj?
Merkel je bila jak lider i u toj ulozi je nije dosad nitko zamijenio. Međutim, ne bih je istaknuo kao uzor jer mi se čini da je ona bila vrlo uspješna u dobivanju taktičkih bitaka, ali je zakazala na strateškom planu. Na primjer, odluka o zatvaranju nuklearnih centrala joj je možda taktički donijela političke bodove i povećala popularnost, čak i kod birača lijevog centra, ali je zato povećala ovisnost Njemačke o ruskom plinu. Zato se iz hrvatske perspektive ne bih previše oduševljavao s liderima koji su u nekom trenutku u modi ili na vrhuncu europske ili svjetske moći. Imamo mi naše velikane i naš put koji je trasiran od Starčevića, preko Radića do Tuđmana.
Razna istraživanja javnog mišljenja, poput onog Centra Pew Research, pokazuju da su ljudi sve više razočarani u demokraciju i način na koji ona funkcionira. Slažete li se s time, i ako da – koji su faktori za to krivi?
Te su tendencije prisutne već neko vrijeme. Ima više faktora, ali ovom prilikom ću se osvrnuti samo na jedan koji mi se čini vrlo važnim. Globalizacijom je dobar dio proizvodnje preseljen sa Zapada na daleki Istok. Treba biti intelektualno pošten i reći da nije sve u globalizaciji bilo loše, kao što neki danas populistički predstavljaju. Međutim, taj proces prebacivanja proizvodnje, prvenstveno na Aziju, značajno je utjecao na slabljenje onog djela srednjeg sloja američkog i europskog društva koji se nisu mogli brzo prilagoditi novoj digitalnoj ekonomiji i koji su možda izgubili bivša radna mjesta ili su zadržali lošije plaćene poslove. Slabljenjem srednjeg sloja je oslabljen socio-ekonomski temelj liberalne demokracije, odnosno povećalo se nepovjerenje ljudi u demokratske institucije. U tim okolnostima se onda pojavljuju osobe i pokreti koji nude brza „rješenja“, nerijetko u kombinaciji s autoritarnim tendencijama.
Kako vidite položaj i budućnost europskog demokršćanstva? Jesu li tzv. ekstremne desne opcije poput AfD ili Marine Le Pen u svojoj naravi demokršćanske ili koriste slabosti postojećih sustava i nacionalnih osjećaja kako bi profitirale? Što će kao posljedicu prouzročiti njihovo najavljeno razilaženje tik pred održavanje izbora za Europski parlament?
Kršćanska demokracija ima upravo te dvije komponente: kršćanski socijalni nauk i demokratsko shvaćanje da se politička moć ne smije koncentrirati u rukama jednog čovjeka ili pokreta već biti ograničena trodiobom vlasti, neovisnim sudstvom, slobodnim društvom i slobodnim medijima. To je dakako daleko od političkih pozicija i prakse AfD-a ili gospođe Le Pen, iako se ona u posljednje vrijeme pokušava malo približiti takvim stajalištima. No, bez obzira na njihovo razilaženje, ni AfD ni Le Pen sebe ne vide niti se nazivaju demokršćanskim opcijama. U tome su u pravu, jer doista nisu demokršćani.
S obzirom na vaše bogato vanjskopolitičko iskustvo, koje su po vašem mišljenju najveće opasnosti s kojima se Europa danas suočava? Koje su najveće prilike? Koji vanjskopolitički aspekti Europe su najjači, a koji najslabiji?
EU je okružena ratovima i autokratskim režimima u svom istočnom i južnom susjedstvu. Tu je i Zapadni Balkan, okružen članicama EU-a, ali koji je u političkom smislu još uvijek trusno i nestabilno područje. Ideološki i geopolitički suparnici Europe često ga i pokušavaju dodatno destabilizirati. Pri svemu tome EU ima jako ozbiljan demografski problem, koji onda ima svoje društvene i gospodarske posljedice. Te unutarnje i vanjske izazove Europa neće moći savladati ako se odrekne svojih korijena i identiteta. No, unatoč svim problemima, Europa ostaje najbolje mjesto za život, i dalje je prostor slobode koji uz demokršćansku politiku može ponovno biti snažna snaga za dobro u ovome svijetu.
Mislite li da bi potencijalno pristupanje BiH NATO savezu pomoglo njenoj stabilizaciji, bez obzira na postojeće probleme?
Iako još nije članica, NATO je već sada prisutan u BiH. Pod utjecajem Beograda i Moskve, Dodik otežava koliko mu je god moguće približavanje NATO savezu. Međutim, potrebno je da BiH nastavi putem euroatlantskih integracija do punopravnog članstva u NATO i EU. Naš je strateški interes da se BiH pridruži Republici Hrvatskoj u tim asocijacijama. Za to su potrebne promjene kojima će BiH profunkcionirati kao država triju jednakopravnih konstitutivnih naroda. Pristupni pregovori koje je BiH sada otvorila s EU važan su alat za postizanje tog cilja.
Hoće li Srbija ikada ući u EU ili je taj proces Vučićeva igra zavaravanja Zapada?
Pred nama su izbori i najlakše bi mi bilo ići s oštrim porukama i pokupiti po koji politički poen. Međutim, za hrvatsku državu bi bilo najbolje kada bi se Srbija uistinu europeizirala i demokratizirala, što bi onda omogućilo brže proširenje EU i nama mirnije i stabilnije susjedstvo. Nažalost, to danas nije slučaj niti se može gledati s optimizmom na tu situaciju. Realnost je ta da u Beogradu nisu donijeli odluku da postanu dio Zapada, a ne može se ući u EU ako se sjedi na dvije ili više stolica. Nesvrstani ne mogu u EU. Opasne igre sa tzv. „srpskim svijetom“, koji je balkanska imitacija „ruskog svijeta“, predstavljaju remetilački faktor na jugoistoku kontinenta. Ta priča može samo loše završiti. Po tom pitanju se EU mora postaviti puno čvršće.
