Ministarstvu obrane u narednom periodu predstoji izrada Pravilnika o dodjeli činova vojnim osobama te se prema resornom ministru Banožiću od strane brigadnih generala počeo vršiti pritisak vezano uz propisani broj činova. Podržavate li njegov stav da se činovi trebaju racionalnije dodjeljivati te da ne bi smio dozvoliti njihovu „poplavu“ jer bi se između ostalog time banalizirala uloga onih koji su ih doista zaslužili?
Na saborskom Odboru za obranu ta tema nažalost još nije bila na dnevnom redu, ali je svakako dobra za raspravu. Kao što u svemu volimo pretjerivati tako je i u slučaju dodjeljivanja formacijskih ili počasnih mjesta u HV-u. Stava sam da ona trebaju biti vezana uz veličinu sastava i samom naobrazbom kadrova. Već sada imamo neprihvatljivo velik broj najviših generalskih činova u odnosu na one na nižim razinama, a koji ga sukladno njihovoj stručnosti itekako zaslužuju posebice u današnjem vremenu kada većina modernih vojnika i uporabitelja oružja i moraju imati najvišu fakultetsku naobrazbu kako bi mogli pravilno upravljati naprednim sustavima. Neprihvatljivo veliki broj počasnih brigadnih generalskih činova s obzirom na veličinu vojske između ostalog dovodi do apsurdne situacije i u pogledu toga što bi isti generirao i većim brojem mirovina čiji trošak bi bespotrebno dodatno opterećivao kako državni, tako i proračun ministarstva.
Koja je politika HSLS-a po pitanju cijepljenja protiv virusa SARS-CoV-2?
Mi liberali branimo pravo svakog hrvatskog građanina na osobni izbor hoće li se cijepiti ili neće – građanima snažno preporučamo da se cijepe, ali i branimo osobnu slobodu svake osobe koju uvijek mora pratiti i osobna odgovornost za njezine postupke. Ovim modelom građani su odgovorni za svoje postupke. Ako odaberu opciju ne cijepiti se, time postaju suglasni da i troškove liječenja snose sami. Zadaća države je osigurati svakom pojedincu mogućnost besplatnog cijepljenja kako bi se smanjila mogućnost veće zaraze i omogućilo funkcioniranje gospodarstva. Zato je ključna osobna odgovornost jer prisile potiču nepovjerenje građana, unose razdor u društvo i na kraju dana situaciju čine još težom.
Što se tiče samih troškova liječenja Republika Hrvatska nažalost već godinu dana trpi velike financijske gubitke zbog korona krize na koju zapravo mi značajno nismo mogli utjecati, ali možemo utjecati konkretno na veću procijepljenost kako bi opstalo hrvatsko gospodarstvo. Hrvatska Vlada je u okviru svojih mogućnosti maksimalno probala izaći ususret i privatnicima pokrivši im razlike u gubitku, ali s obzirom da se naše cjelokupno gospodarstvo bazira na sektoru ugostiteljstva i turizma te zavisimo o osobnoj potrošnji, uslijed covid krize su naročito do izražaja došle sve slabosti našeg gospodarstva te se dokazalo da isto u ovom slučaju ovisi o pomoći države. Zato nam je iznimno bitno da se što više smanji mogućnost širenja bolesti kako bi se usporio rast broja pacijenata i time dala šansa hrvatskom zdravstvu da može pravovremeno liječiti sve pacijente i spriječiti nastanak daljnjih neželjenih komplikacija.
Iznijeli ste podatak da su troškovi liječenja covid pacijenata premašili čak i budžet MORH-a?
Cijena liječenja Covid oboljelih u otprilike godinu dana premašila je iznos od gotovo tri milijarde kuna te ista obuhvaća samo one koji su bili hospitalizirani te troškove testiranja i cijepljenja. Navedeni iznos je u odnosu na neka druga ministarstva skoro ravan proračunu cijelog Ministarstva obrane ili tri proračuna Ministarstva kulture – što su izuzetno velike svote novaca te smatram da ćemo se u slučaju nastavka krize izgledno suočiti s velikim financijskim problemima. Zato se mi kao građani moramo odgovorno ponašati kako bismo ublažili negativni utjecaj Covida i na taj aspekt života. Odgovornost je na svakome od nas.
Pored neizvjesne jeseni u zdravstvenom i ekonomskom smislu i poteškoća oko obnove potresom pogođenih područja u javnosti se u posljednje vrijeme pokušava plasirati teza da su najveći problemi u resoru obrane. S obzirom na to da kao član Odbora za obranu imate detaljniji uvid u rad MORH-a možete li se složiti s takvim tezama?
Ne. U vremenu ove krize Ministarstvo obrane funkcionira dobro, kao i u posljednjih nekoliko godina kada su u svim ključnim trenucima i problemima uzrokovanih raznim nepogodama MORH i HV bili jedine institucije na koje se Hrvatska uvijek pouzdano mogla osloniti. Prilikom poplave u Gunji, kao i nakon razornih potresa u Zagrebu, Petrinji i Glini upravo je hrvatska vojska bila ta koja je prva stigla na teren i pomogla unesrećenim građanima.
Unatoč tome, vojska je danas nažalost brojčano potkapacitirana, što je između ostalog i posljedica pada broja stanovnika u Hrvatskoj, a s tim će se problemom, bojim se, u skoroj budućnosti suočiti i sve veći broj ostalih javnih službi. Iz tog razloga će se javnost danas ili sutra morati vrijednosno odrediti oko ukidanja ili zadržavanja postojeće ustavne odredbe o općoj vojnoj obvezi ili ići na varijantu povećanja kapaciteta i dodatne profesionalizacije Oružanih snaga, što je ujedno i skuplje. HSLS se zalaže za to da građani takvu odluku donesu putem referenduma. Obveza dobrovoljnog služenja vojnog roka nikada nije ukinuta, već je odlukom Sabora suspendirana 1. siječnja 2008. godine jer je tadašnja sigurnosna procjena pokazala da je okruženje stabilno te da Hrvatskoj ne prijeti opasnost od ikakve vanjske ugroze. Sada je ono između ostalog nužno radi kontroliranja granica i općenito funkcioniranja sustava. Prilikom proučavanja te problematike iznenadili su me podaci pojedinih europskih zemalja. Od njih petnaest obvezu služenja vojnog roka zadržale su nama najbliža Austrija, Švicarska, Švedska, Norveška i Danska. Estonija i Litva ih primjerice imaju između ostalog i radi potencijalne ugroze koja im prijeti sa Istoka. Kod navedenih zemalja samo se razlikuje model primjene istog te način kojim mlade potiču na odsluženje roka, pa tako primjerice uvode dodjeljivanje stipendija, kao i ostale slične beneficije. Mladi u Danskoj ili Norveškoj po odsluženju dobrovoljnog vojnog roka imaju prednost pri zapošljavanju u državnim službama pa norveške oružane snage u pravilu imaju dvostruko veći broj kandidata nego raspisanih mjesta. Ono što je također iznenađujuće je podatak da sve skandinavske zemlje za koje smo mislili da su daleko liberalnije u tom pogledu, imaju već dugi niz godina propisanu obvezu služenja vojnog roka, pretpostavljam i iz određenih ekonomskih razloga.
Ide li prema vašem mišljenju proces modernizacije vojske u pravom smjeru?
Snažan iskorak je napravljen, a na njega smo nakon dvadeset godina neulaganja i zapuštanja cijele infrastrukture Oružanih snaga bili i primorani. Trenutne financijske mogućnosti države uslijed covid krize su ograničene pa daleko više od učinjenog ni ne možemo, ali se mora zacrtati dugoročni plan prema kojem će se u narednih deset godina odrediti ciljevi sistemske obnove svih rodova HV-a. Pritom prvenstveno govorim o uspostavi novih elektroničkih sustava borbe koji su se danas pokazali daleko učinkovitijim i naprednijim od onoga što imamo priliku vidjeti kod nas, a u jednom djelu europskih zemalja su u primjeni posljednjih dvadesetak godina. Također bi bilo poželjno ulagati i u nove sustave koji će moći zamjenjivati ljude. To je sve nažalost poprilično skup proces no mogao bi biti dobra financijska prilika za hrvatsku znanstvenu zajednicu i industriju. Kao što je Rimac trenutno predvodnik hrvatske razvojne industrije, tako i u ovoj grani imamo tri respektabilna proizvođača obrambenih proizvoda kao što su Šestan-Busch, HS Produkt i DOK-ING. Razvoj Oružanih snaga trebao bi se bazirati na domaćoj pameti i domaćem razvoju uz pomoć sredstava iz Europske unije jer nikako ne smijemo dopustiti da se uslijed sustavnog neulaganja taj dio zapusti. Znanstvena zajednica i tvrtke trebaju biti prirodni partneri u razvoju i izvozu novih proizvoda. Po takvim proizvodima smo već neko vrijeme prepoznati i priznati u svijetu.
Kojim potezima ste ponovno zadobili veliko povjerenje Bjelovarčana na proteklim lokalnim izborima i što biste od svega toga primijenili i na razini Hrvatske?
Grad Bjelovar je najbolji primjer rješenja koja kao stranka nudimo hrvatskim građanima – transparentnost, maksimalno financijsko rasterećenje građana i poduzeća te osnaživanje domaće proizvodnje. Građani su nas ovaj put nagradili i na razini županije ako je sudeći po ostvarenom rezultatu na lokalnim izborima na koje smo samostalno izašli. Ugostiteljima smo omogućili da covid krizu lakše prebrode tako što su svi dobili poticaje u iznosu do 100.000 kuna. Ukinuli smo porez na potrošnju, prirez, sve su financije transparentno i javno objavljene na službenoj internetskoj stranici grada. Predloženom izmjenom Zakona o lokalnoj samoupravi borimo se da se isto primjeni i na razini cijele države jer ga na vlastitom primjeru u Bjelovaru smatramo konkretnim potezom s ciljem efikasne borbe protiv korupcije. Domaću proizvodnju potaknuli smo plasiranjem proizvoda lokalnih OPG-ova u javne ustanove poput škola i vrtića. Nadalje, liste prilikom upisa u navedene ustanove transparentno javno objavljujemo i time otklanjamo mogućnost da se itko progura preko reda. Tome bi Hrvatska trebala težiti i iskoristiti sve prednosti i mogućnosti koje nam digitalizacija pruža jer će isto biti najbolji korak naprijed s ciljem napretka cijelog društva. Jednako je važno redovito javno objavljivati na temelju kojih kriterija pojedinci dobivaju određene poticaje kako bi se smanjio prostor za moguće malverzacije. Sve će to u konačnici doprinijeti porastu povjerenja građana u institucije.
HSLS je pokrenuo inicijativu za ukidanjem plaćanja članarina Hrvatskoj gospodarskoj komori. Do koje faze je došao taj proces i koje su vam sljedeće slične inicijative?
Naš uvjet za suradnju s Vladom bio je da se krene u ozbiljnu transformaciju HGK ne samo po pitanju članarina, već i po pitanju dodjeljivanja nekolicine javnih ovlasti, točnije njih gotovo trideset. S obzirom da nisu jasno definirane, treba se odrediti tko će istima upravljati i što će biti s našim gospodarstvenicima u slučaju da se HGK jednom ukine. Intencija nam je također bila i da se značajno smanji broj zaposlenih, što već i je za otprilike dvjestotinjak ljudi te da se postepeno ukida broj županijskih i gradskih predstavništva te se u onom periodu brojka od 560 smanjila na 390 a sada nakon ove reforme očekujemo da broj zaposlenih u HGK u svim podružnicama ne bi trebao prelaziti brojku od 200 zaposlenika. Također čak 96% privrednika će time biti oslobođeno plaćanja članarine HGK-u, a oni koji nisu njeni članovi moći će također koristiti njene usluge, ali uz ekonomsku cijenu. Slična komora postoji i u Austriji i u ostalim zapadnim zemljama, a Slovenci su primjerice uveli to da se naplaćuje ekonomska cijena usluga njene komore.
Ovim potezima započeli smo prijeko potrebnu transformaciju HGK-a, daljnji koraci se također razvijaju u dobrom smjeru, a najesen krećemo i u reformu Hrvatske obrtničke komore koja je također opterećena nizom problema te bismo do listopada trebali dovršiti nacrt zakona o istoimenoj komori. Potrebno je ukinuti veći broj parafiskalnih nameta obrtnicima, ugostiteljima i svima ostalima koji ne koriste usluge obrtničke komore, a naknade su im svejedno dužni plaćati. Da izboru, ne prisili!
I to sve zaslugom HSLS-a kojeg često vole napadati da ste samo žetončići.
Navedeni ciljevi dio su triju ključnih točaka našeg programa radi kojih smo i u ušli u suradnju s Vladom RH te smo na temelju njih i osvojili mandate unaprijed jasno definirajući što nam je sve bitno ostvariti – od ekonomskih sloboda i rasterećenja poduzetnika preko transparentnosti rada javne uprave kako bi se smanjila korupcija te promicanje osobnih sloboda po pitanju cijepljenja. Vlada na čelu s premijerom Plenkovićem je već i prilikom usvajanja Istambulske konvencije, što nam je bilo izuzetno bitno, uspjela napraviti pozitivan iskorak u pogledu određenih pitanja jer su se odmaknuli od radikalnih desnih i lijevih struja. Pruživši mogućnost i nacionalnim manjinama da ugrade dio svog programa doprinijeli su tome da se odmaknemo od politike podjela i posvetimo borbi za rast životnog standarda hrvatskih građana. Nažalost većina rasprava u Hrvatskom saboru se i dalje svode na podjele i događaje od prije četrdesetak godina, a što medijima, javnosti i svima ostalima srećom postaje sve manje bitno.
Kako komentirate prve poteze Tomislava Tomaševića na čelu Zagreba i kako na to gledate iz perspektive predsjednika zagrebačkog HSLS-a?
Imamo priliku svjedočiti koliko kostura iz ormara ispada nakon smjene vlasti i shvaćamo da je novi gradonačelnik suočen s nizom problema kojima je Zagreb nažalost bio izložen proteklih dvadeset godina, ali svakako će morati obratiti pozornost na to za kojim će potezima posezati jer su oni prvi ispali nespretni i javnost ih je mogla svakako protumačiti. Od g. Tomaševića sam očekivao više, pogotovo u pogledu okupljanja šireg tima stručnjaka koji doista shvaćaju težinu svih gradskih problema, kao preduvjetom za to da budu spremni prerezati gordijski čvor koji je nastao uslijed dva desetljeća bujanja kriminala i interesnih skupina, s posljedicom ozbiljno narušene kvalitete života Zagrepčana. Ipak, g. Tomaševića nećemo unaprijed osuđivati. Treba pružiti poštenu šansu s obzirom na sve navedene okolnosti.
Na rješavanje kojih gradskih problema ćete staviti naglasak?
Tomaševiću, ali i svima nama ostalim sudionicima gradske politike sada se pruža idealna prilika da napravimo strukturnu reformu gradske i mjesne samouprave i sprovesti isto što je i država u 12. mjesecu prošle godine grad definitivno ne može financijski podnijeti veličinu trenutne mjesne samouprave. Kada istu pokušate usporediti s bilo kojim europskim ili svjetskim gradom – mi imamo daleko najveći broj vijećnika. Možda se to neće stići provesti za vrijeme ovog mandata, ali se gradskoj skupštini otvara mogućnost da bar osmisli i donese zakonski okvir kojim bi se smanjio bespotrebno veliki broj mjesnih odbora kojih u samom Gradu Zagrebu ima čak 218 sa približno 1800 vijećnika. To je sve daleko previše za gradski aparat ako se u obzir uzme i broj od 3000 zaposlenika Gradske uprave i k tome još priroda značajan broj službenika zagrebačkog Holdinga. Dok su s druge strane Zagrepčani sa 47 zastupnika gradske skupštine koja je ujedno i županijska te možda čak i zakinuti za broj predstavnika u odnosu na ostale jedinice lokalne samouprave kao primjerice Split, Rijeka ili sl. koji imaju i gradsko vijeće i županijsku skupštinu. Smanjenjem tog bespotrebnog troška bi se dugoročno moglo uštedjeti i do 80 milijuna kuna koji na godišnjoj razini predstavlja iznos koji se daleko kvalitetnije može upotrijebiti na dobrobit Zagrepčana.
