EKSKLUZIVNI INTERVJU IVANA PANDŽIĆA, novinara 24sata, dobitnika nagrade za istraživačkog novinara i novinara godine: “Kao što su i meni na početku karijere pomogli dobri ljudi – divan osjećaj mi pruža to što ću najmanje godinu dana budućem kolegi ili kolegici barem malo olakšati studiranje!”

Predstavlja li Vam, gledajući s vremenskim odmakom, osvajanje prestižnih nagrada HND-a  svojevrsno opterećenje, s obzirom da s njima dolaze i veća očekivanja ili ih doživljavate kao poticaj da i dalje jednako odlučno nastavite istraživati? Jedna nagrada je bila možda malo očekivana, dvije su bile iznenađenje. Došle su u 20-toj godini karijere, mnogi bi mi znali reći […]

Predstavlja li Vam, gledajući s vremenskim odmakom, osvajanje prestižnih nagrada HND-a  svojevrsno opterećenje, s obzirom da s njima dolaze i veća očekivanja ili ih doživljavate kao poticaj da i dalje jednako odlučno nastavite istraživati?

Jedna nagrada je bila možda malo očekivana, dvije su bile iznenađenje. Došle su u 20-toj godini karijere, mnogi bi mi znali reći u u šali da mi je već vrijeme za neko priznanje. Iz tog razloga nisam možda očekivao da će mi obje pripasti – ona za istraživačkog i za novinara godine. Bio sam nevjerojatno sretan radi toga i normalno je da mi je to s jedne strane ogroman poticaj, a s druge osjetim da sam više pod povećalom. Nekad se čak mogu i izvući od priča koje mi netko pokuša plasirati jer im kažem da takve stvari ne mogu raditi jer sada moram jako paziti (malo se zezam). Uvijek sam se smatrao novinarom i nisam volio da me potpisuju kao istraživački novinar. Svako pravo novinarstvo je donekle istraživačko. Jer ako netko želi biti dobar novinar mora imati kritički odmak i pokušati ući dublje u temu. Ako se pretvorimo u diktafone koji će samo prenositi ono što političari govore – onda je to kraj i polako ćemo ”odumirati”. Prolazivši nedavno kroz zdravstvene poteškoće sam i sam vidio da kad jedan važan živac samo neko vrijeme nije funkcionalan, mišići brzo atrofiraju. Isto tako je i s novinarima – ako ne rade i ne trude se, ne guraju naprijed i ne propituju se, s vremenom će im  novinarski nerv atrofirati, a to je zadnje što bih volio da mi se dogodi.

S obzirom kako Vam je krenulo i u 2021., na dobrom ste putu da ih ponovo osvojite. Je li već ranije zabilježeno da je netko od kolega u istoj godini osvojio obje nagrade te je li netko bio novinar godine dvije godine zaredom?

Ne nije, ali zaista ne razmišljam o tome, niti sam razmišljao o nagradama kada sam radio sve ove prošlogodišnje tekstove – jednostavno radim ono što volim, a priznanja su samo još dodatni podstrek.

Kome ste dodijelili tada dobivena novčana sredstva – koja ste kao pomoć najavili donirati studentima novinarstva?

Nisam još stigao to obaviti – dodjela nagrade je bila u svibnju, a ja sam moramo odmah nastaviti s liječenjem. Kad sam se vratio, bila je završnica lokalnih izbora, a zatim i kraj akademske godine. Pričekat ću početak listopada i onda ću raspisati pošten i transparentan natječaj (smijeh). Poslat ću ga na Fakultet političkih znanosti na kolegij Istraživačkog novinarstva i na njega se može javiti svatko. Prednost će imati oni koji ne dolaze iz imućnih obitelji. Nije u pitanju neka velika stipendija, ali znam da svaka kuna studentu dobro dođe. Najmanje godinu dana ću jednom budućem kolegi ili kolegici barem malo olašati studiranje i tome se istinski veselim.

U radijskoj emisiji Yammat FM-a rekli se da je i Vama netko pomogao na samom početku karijere. O kome je riječ?

Ne bih danas vjerojatno bio u ovoj poziciji da nije bilo dobrih ljudi. Otac mi je rano preminuo, u godinama u kojima sam ja danas. Majka je ostala na minimalnoj mirovini, nas je bilo troje djece. Pomogao mi je jedan stariji bračni par iz Njemačke koji su u meni očito nešto prepoznali kada sam ih upoznao. Brat ih je od ranije poznavao i odlučili su mi pomoći. I na početku studija sam živio skromno, u studentskom domu i imao onoliko koliko mi je nužno bilo potrebno. Sam sam sa svojih deset prstiju nešto još dodatno morao zaraditi, boriti se i to mi je puno pomoglo što se tiče stjecanja radnih navika. Da nije bilo tih dobrih ljudi koji mi nisu bili nikakva rodbina, teško bih mogao studirati u Zagrebu, a samim time i s vama danas razgovarati o nagradama. Tijekom studija mi je dodatan motiv bio i da ne iznevjerim te ljude koji su mi pomogli. Zato sam se nastojao dodatno potruditi i dokazati da su zaista napravili dobru odluku. Njihova dobrota me gurala čitavo to vrijeme i zato mi sada divan osjećaj pruža to što na jednak način ja mogu pomoći nekome.

Imate li podršku obitelji te jesu li zabrinuti za Vašu sigurnost s obzirom da ste se zamjerili mnogim moćnicima s one strane zakona?

Pokojna mama je bila u najvećem strahu, pogotovo dok je živjela na selu pa bi joj susjede znale komentirati:”Kako on to smije i može?”. Ja bih mamu tada podučavao kako smo nešto otkrili, pa bi ponosno to dalje prenosila tim susjedima – navodila bi im zakone, kako sam u dobroj redakciji, da ne treba nitko brinuti. Bilo mi je to užasno zabavno i simpatično za slušati. S vremenom se naviknula na sve, kao u konačnici i svi ostali. Supruga je sa mnom od početka…od perioda kada se nisam ni počeo baviti novinarstvom. Iz prve ruke je gledala moj razvojni put i sve što mi novinarstvo znači u životu, iako je u drugoj struci. Ona je prošla sa mnom sve uspone i padove – od toga da nismo imali kao studenti novaca za sjesti na piće u kafiću, preko neisplaćenih plaća i propalih tvrtki – do toga da danas gleda supruga na dnevnicima (smijeh). Ona zna i da kada kući dođem snužden, nisam ništa pisao. Neke priče su propale i osjećam se loše. Kada pak dođem dobro raspoložen, zna i da sam se naradio i da imamo dobru priču, pa zna pitati: ”Koga ste danas razvalili?”(smijeh).

Opišite nam kako je bilo pratiti Milana Bandića, što Vam je uostalom i obilježilo karijeru.

Tako je ispalo (smijeh). Napisao sam i knjigu o njemu, pratio sam njegov rad 20 godina – on je moj početak, ali na svu sreću nije kraj. Prvi naš susret je bio kada me urednik kao mladog novinara u 21. godini poslao na zadatak da pratim sjednicu Odbora za Statut, Poslovnik i propise. Raspravljalo se o Bandićevoj ostavci nakon pijanstva i izazivanja prometne nesreće. Ja sam mjesec i pol dana radio u redakciji. Došao sam u Skupštinu sav uplašen, od nervoze sam popušio kutiju cigareta. Sjedio sam tamo šest sati i sve bilježio iako nisam znao ni tko je tko – tko pripada HNS-u, tko SDP-u, tko je oporba. No nekako sam se ipak snašao u svemu tome i rekli su mi da sam dobro to napisao, pa su me nastavili slati da pratim slične sjednice. Dane i dane sam proveo u Skupštini grijući klupe po odborima, a neke sam vjerojatno i izlizao (smijeh). Tako sam malo po malo upoznavao Bandića i njegove ljude, ali i intenzivnije počeo pratiti Zagreb. Paralelno sam promatrao i kako Bandić koji je na vlast došao kao spasitelj Zagreba od HDZ-a, okretan političar sa socijalnom osjetljivošću, polako degenerirao u korupciju. Iako su me mnogi kasnije znali pitati zašto ne volim Bandića, ja u biti nikad nisam pisao o Milanu Bandiću kao osobi, već o njegovim djelima – i u tome je bila razlika koju mnogi ponekad nisu shvaćali. Nisam se ismijavao njegovom “kaj”, podrijetlu ili slično jer je to u konačnici i nevažno. Pobrojao bih njegove sporne odluke, namještene natječaje, sporne zamjene zemljišta, kupovinu vijećnika…Ima jedna anegdota iz vremena kad je masovno tužio novinare. Pitao sam ga direktno u neformalnom razgovoru i bez kamera,  kako to da mene nikad nije tužio iako sam najviše kritički pisao o njemu. Odgovorio je: ”Ti nikad nisi prešao crtu!”. Znao je da ću ga pratiti i pitati za sve pogrešne odluke koje je donosio i prenijet ih na papir. I znao je da su one pogrešne i nije to zamjerao. Moram priznati, tu je bio i ostao poseban, a to govori i o njegovoj političkoj inteligenciji. Prateći Zagreb naučio sam pravilno isčitavati proračun. Kroz Bandića i njegovu ekipu sam naučio kakvim se trikovima za malvezracije služe, od skrivanja vlasništva tvrtki, pa do namještanja natječaja. I to iskustvo mi je pomoglo da razotkrijem kako su i na nacionalnoj razini političari radili slične nepodopštine. Naučio sam kako se iza naizgled dobrih odluka krio nečiji interes i djelio veliki novac kroz razna pogodovanja. Tada sam shvatio da se ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo i pomoglo mi je kada sam počeo pratiti rad Vlade i sektor gospodarstva. Bandić je doista ostao trajno urezan u moju karijeru i kada je otišao – nisam likovao, volio bih više da je to završilo pravomoćnim sudskim odlukama. Žalim za time što ljudi nisu na vrijeme reagirali kada se počelo pisati o korupciji u gradu, već su odmahivali rukom govoreći da je to sitnica i da su njegova djela veća od toga. Na kraju se ispostavilo da je uzimao gdje je stigao. Da je poživio, volio bih da mu je ovo društvo i na izborima i na sudu pokazalo da je s takvim politikama gotovo. Volio bih da sam s njim napravio veliki intervju kada je sve gotovo, pa bilo to u njegovoj vikendici ili Remetincu. Uvjerujen sam da bi me primio na taj razgovor, a u dubini duše se nadam da bi tada proradio onaj stari Bandić koji bi ipak priznao: ”Pogriješio sam i žao mi je – nisam trebao toliko krasti.” Čak i ako griješim, žao mi je što s nisam s njim napravio razgovor s odmakom od svega, kada više nije na vlasti.

Mislite li da postoji mogućnost da će se takva stvar ponoviti kod “Možemo!” i gradonačelnika Tomislava Tomaševića? Da će ih vlast iskvariti?

Što se tiče Tomaševičeve ekipe – oni su drugi svijet s drukčijim obrascem ponašanja. Jednom sam u polušali rekao da je Tomaševiću najveći zadatak i izazov da postane dosadan gradonačelnik. Onaj koji neće iz tjedna u tjedan proizvoditi afere, koji se neće pojavljivati na svakom događaju kako bi stvarao famu da radi, koji neće svaki tjedan izazivati sablazan nekom neprimjerenom izjavom i koji neće probleme građana riješavat na način da se mora njemu osobno požaliti, a onda će on kao mesija nazvati pročelnika ili direktora gradske tvrtke.  Već da bude onaj tko će stvoriti “dosadni” sustav koji funkcionira, koji riješava probleme, radi posao, a da onaj službenik na šalteru ili na cesti ne mora ni znati tko je gradonačelnik. Da se dogodi situacija da Tomaševića sutra nema na poslu jer je slomio nogu ili u slučaju da bude smijenjen – da ima tko sve preuzeti i da se njegov izostanak ne osjeti. To se čini tako jednostavnim, no to je poprilično komplicirano i radi se o zahtjevnom zadatku koji predstoji pred novom gradskom upravom. Imaju dobre temelje – nisu korumpirani, nisu klijentelistički nastrojeni, zaista žele uvesti red, uštedjeti i javne nabave provoditi na transparentan način – to se vidi i nadam se da neće otići u sasvim drugu krajnost ako se zadrže na vlasti. Sa svime što sam vidio, mogu samo potvrditi krilaticu “povjerenje je dobro, kontrola još bolja” jer sam gledao kako ljudi propadaju kada ih obuzme moć i kako gube doticaj sa realnošću i svime što su nekoć zastupali. Nadam se da se to neće dogoditi i zbog Zagreba u kojem sam “dotepenec” koji ga ja zavolio i s kojim je neraskidivo vezan poslovno i privatno. Zaslužili smo pošteniju i bolju vlast. Ali sve ćemo pratiti i nećemo se libiti pisati kad naprave nešto loše.

Koje su Vas otkrivene afere tijekom karijere najviše zaprepastile?

Dan danas mi znaju reć:”Pa kako te još uvijek nešto zna iznenaditi – bar si od političara već sve doživio?”. Smatram da je ta moja reakcija normalna, jer da me ne iznenadi, mislio bih da nešto nije uredu sa mnom. Uvijek me iznenadi dokle ide ljudska pohlepa, pokvarenost i korumpiranost. I ovdje se vraćam na Bandićev primjer i u kojoj je mjeri on sve u gradu držao pod kontrolom – čak je odlučivo i kome će pripasti štand za prodaju jagoda. Iznenadilo me i to kako se jedna mlada perspektivna načelnica kao Anita Nosić koja živi u obiteljskoj vili s bazenom, drzne iskoristiti državne subvencije i kupiti stan u Zagrebu i to smatrati potpuno normalnim. Iznenadili su me i poneki direktori lokalnih tvrtki koji su očekivali da bi im u ugovorima trebalo stajati da im se do kraja života isplaćuje direktorska plaća. Znali bi me iznenaditi i oni koji su se sami voljeli predstavljati kao veliki borci protiv korupcije, a paralelno bi si namještali poslove kada ih u prevelikoj mjeri obuzme moć. Kod nekih ministara mi je nevjerojatna bila količina arogantnosti i bahatosti, i kako su bez problema bili spremni lagati u oči – tvrdeći da za nešto nisu krivi i da su pošteni.

Iznenađujuća je i lakoća laganja političara u lice onima koji su ih birali. U nekoliko slučajeva smo imali snimke razgovora, ali to im nismo rekli, nego smo ih pitali je li to istina. Najfrapantniji je bio primjer HDZ-ova zastupnika Žarka Tušeka. Da kojim slučajem nisam već preslušao snimke Tušeka kada sam ga pitao da li je nudio funkcije, moguće je da bi se i pokolebao objaviti priču. Jer je uvjeravao da mu nikada takvo nešto ne bi palo na pamet i da sigurno nije. Ipak ne očekuješ da jedan saborski zastupnik, izabrani predstavnik cijelog Zagorja i predsjednik tamošnje županijske organizacije – može tako glatko reći neistinu u lice i još u sve uvući i svoju obitelj kuneći se u njih. Slično je bilo i s još nekim gradonačelnicima. Lakoća laganja građanima koji ih plaćaju mi je i dan danas neshvatljiva.

Mislite li da je istup Viktora Šimunića bio okidač i poticaj ostalima da prijave kaznena djela i pokušaje raznih oblika pritisaka od strane političkih moćnika?

Šimunić je svakako jedan od njih, a ne trebamo zaboraviti ni da je ove godine g. Josip Vitez iz Požege hrabro javno istupio i prije toga napravio snimke koje su kompromitirale HDZ-ovog gradonačelnika. Time je žrtvovao svoju direktorsku poziciju u komunalnoj tvrtci. Sve je prijavio USKOK-u puno prije, ali u tih osam mjeseci institucije nisu poduzele ništa. Samo je htio voditi gradsku tvrtku na način da uštedi novac Požežanima, nije htio namještati natječaje – i uspio je uštedit, a ”nagrada” mu je bila smjena. Ta snimka je došla do mene, ali se nakon istupa našao u teškoj situaciji – mala je to sredina, ostao je bez posla, nitko ga u strahu od političke odmazde nije htio zaposliti, ali je na kraju gradonačelnik pao. Šimunić je bio drugi koji je snimio visokog dužnosnika HDZ-a. Njihovi istupi i način na koji su 24sata odradila te priče bili su direktan podstrek Adrijani Cvrtili iz Kutine da također izađe u javnost sa dokazima i snimkama. Nadam se da će se i ta situacija istjerati na čistac. Njeni dokazi pokazali su da je bilo kupovine vijećnika i političkog uhljebljavanja – da nije važna tvrtka i koliko će građane koštati njeni gubici, nego se ne smije dati otkaz jednoj HDZ-ovo šefici mjesnog odbora – makar ne imala što raditi. Razotkrila je i kupovinu vijećnika. Cvrtila je prikazala svu bijedu hrvatske politike – tko dosad ne zna o čemu se radi, neka kronološki pogleda sve te tekstove. Ali treba imati dobar želudac.

Ipak vjerujem da birači sve više ne žele korumpirane političare, a dokaz za optimizam je da skoro nitko od onih o kojima smo pisali više nije na funkciji i nije biran na lokalnim izborima u svibnju.

Jeste li dobili kaznenu prijavu Tušeka jer ste objavili snimke koje je načinio Šimunić? On je to najavljivao. Koliko puta su u prosjeku Vaši tekstovi bili utuženi i kako je to na sudu završilo?

Što se tiče najave Tušeka i njegova odvjetnika Vladimira Terešaka, volio bih dobiti tu kaznenu prijavu. Pa da čovjek koji je snimio i novinar koji je objavio to da visoki dužnosnik HDZ-a nudi nezakonito financiranje kampanje, funkcije i političku trgovinu budu kazneno gonjeni – dok je dužnosnik na slobodi i funkciji. Baš me zanima kao bi se to odrazilo i na imidž HDZ-a. Vjerujem da su ipak prevelike kukavice i da ju neće podići jer shvaćaju da su u krivu, te da bi nanijeli štetu stranci.

Na kraju, mi imamo direktno uporište u odluci Vrhovnog suda u slučaju Sabo. Oni su odlučili da je javni interes iznad zakonske zabrane snimanja bez najave. Na osnovu toga je tada SDP-ov Željko Sabo završio u zatvoru. Možete misliti kako bi se podiglo provjerenje u pravosuđe da u identičnom slučaju, ali protiv HDZ-ovca, snimka ne bude dokaz ili zauzmu drugačiji stav.

Što se ostalih tužitelja tiče – nisam se prečesto tokom karijere s njima susretao, a one s kojima jesam – u velikoj većini sam dobio. Onda je krenuo val SLAPP tužbi koja imaju za cilj obeshrabriti novinare i nakladnike, zatrpavaju se sudovi zbog svakog teksta i traže enormne odštete. Vlada se pod hitno mora pozabaviti izmjenom zakona koji bi to spriječio. U mom slučaju je s takvim tužbama prednjačio Milijan Brkić koji je tužio i niz ostalih kolega. Slao bi iste šprance tužbi u kojima je uvijek navedeno da ga nisam pokušao ni kontaktirati, a posjedujem poruke u kojima mi odgovara da ne želi ništa komentirati. Žalosno je što hrvatsko pravosuđe dopušta da su sve te iste tužbe odvojene i dolaze na odlučivanje različitim sucima koji ne znaju da za isto novinsko izvješće tuži 24sata, Jutarnji, Večernji list, Nacional, Novu Tv i druge. Od svakog nakladnika pojedinačno potražuje 50.000 kn za istu stvar. Ljudi koji doista dožive određene traume moraju to dokazivati raznim nalazima vještaka i jako teško uspjevaju na sudu. Dok političari ne moraju ništa dokazati niti donijeti vještačenje, već je dovoljno da napišu da su pretrpjeli velike duševne boli. Navode da su ih na tržnici ružno pogledali, da nisu mogli normalno funkcionirati i spavati – i sud to prihvaća. Naš odvjetnik je dobro to jednom obrazložio na drugom primjeru. Kada petero ljudi napadne jednog i slomi mu nos, ako sud ne može utvrditi tko je točno od te petorice nanio taj udarc, u tom slučaju sva petorica napadača će solidarno podijeliti kaznu. Ako je ona 50.000 kuna, platit će svaki po 10.000. Kod medija je obrnuto i to nema nikakve logike. Brkić traži odštetu od 50.000 kuna, od pet dnevnih listova koji su, primjerice, na isti način i isti dan izvještavali iz Sabora o njegovu slučaju. Jednako ga pogađa vijest, kolumna, bilo koji članak. Nije Brkić jedini, mnogi su se, pogotovo nakon odlaska s funkcija, odlučili na istu taktiku odmazde. Dobit će kod tri suca, kod dva će izgubiti i baš ih briga jer su u konačnici u plusu. Kod Brkića ne samo da nije bilo vještačenja, nego je u vrijeme kad je navodno imao sve te silne duševne boli i uopće nije mogao funkcionirati – vodio sjednice Sabora do kasno u noć i bio drugi čovjek HDZ-a. Ali sve te tvrdnje i u kojoj je mjeri trpio navodne duševne boli sud uopće ne provjerava.

Je li sve češćim uvođenjem pretplata, sadržaj na portalima čitateljima postao manje dostupan i kako oni prema Vašim saznanjima reagiraju na isto?

Digitalna pretplata je nešto novo što smo uveli i mi u 24sata, ali i drugi portali. Nije uvedena radi toga da bi se ogulilo čitatelje niti da bi imali puno veće prihode, već zato da bi mogli preživjeti i biti neovisniji. Došlo je do situacije da ljudi manje kupuju novine zbog toga što je sve besplatno na internetu. I naravno, tamo imaju mogućnost blokade reklama. Mnogi se uopće ne pitaju odakle bi novinari trebali dobiti plaću, očekuju da sve ovo radimo besplatno i za opće dobro. Ali i mi imamo račune i obitelji. Neka se svatko zapita kako bi mu bilo da proizvod tvrtke u kojoj radi svi očekuju besplatno. I bi li mu tvrtka mogla tako funkcionirati.

Često čujem da bi trebalo onda platiti pretplatu na pet ili šest portala, pa je to nekome veliki novac. Ali ako podjelite to kroz godinu dana i dalje je cijena jako niska s obzirom na količinu sadržaja. Oni koji kupuju novine i kojima sam zbog toga iznimno zahvalan, još uvijek izdvajaju znatno više. Mediji se moraju od nečega financirati, a puno je bolje kada ovisimo o čitateljima. Time se povećava i snaga redakcije i novinara. Nadam se da će s vremenom sve više građana to shvatiti. Godišnja digitalna pretplata na 24sata je 195 kuna, što je nešto više od 50 lipa dnevno. Taj iznos stvarno nije prevelik, a nama jako puno znači. Činjenica je da tekstovi koji su označeni kao pretplatnički imaju manji doseg, ali vjerujem da će s vremenom pretplata postati nešto uobičajeno i normalno. Mi se zaista trudimo razumijeti naše čitatelje i pomoći im kada nam se javljaju s problemima – nadam se da će oni sada shvatiti nas.

Kako ocjenjujete komunikaciju i odnos političara prema medijima? Koga biste iz redova Vlade eventualno mogli pohvaliti?

U svakoj Vladi postoje oni članovi koji se trude i imate one koji ignoriraju novinare i bahate se. U svakoj Vladi je u prosjeku taj omjer pola pola. U trenutnoj ih čak ima i iznadprosječan broj koji doista shvaćaju medije i njihov interes. Ono što me kod političara najviše živcira je licemjerje. Rado se pozivaju na čiste ruke, nultu stopu tolerancije na korupciju. I sve je tako dok institucije dolaze kod drugih. A kada se dođe ispred njihovih ili vrata njihovih članova, tada više ne vrijedi ta priča već tvrde da je sve namješteno i da je na snazi politički progon,  propituje se tajming, govore da su oni drugi još gori. Takvom relativizacijom i javnim govorom sudjeluju u rušenju povjerenja u institucije.

Drago mi je vidjeti da se ta politička (ne) kultura pomalo mijenja. Trebalo bi naučiti primjenjivati iste aršine. Sanjam društvo u kojem će biti normalno ako moj najbliži suradnik bude snimljen kako uzima mito – za to nema opravdanja, već se takva osoba miče iz politike bez obzira na posljedice. Moramo uspostaviti građansku kulturu i odgoj kako bi ljudi shvatili da nema male korupcije, već da svaka uništava društvo, da svaka znači pogodovanje nekom drugom, a ne onom koji se držao pravila i stručnosti. Oni birači koji podupiru takvo ponašanje moraju shvatiti da to što su korupcijom dobili određeni probitak ili im je progledano kroz prste – da je netko drugi oštećen. Taj će možda otići iz Hrvatske, a onda ćemo kukati o malom broju rođene djece i da nema tko uplaćivati za ionako preniske mirovine. Sve funkcionira po zakonu povezanih posuda. I zato zajedno kao društvo moramo podići političku kulturu na višu razinu, a to će teško ići dok postoje političari koji su spremni omalovažavati sve institucije kada zakucaju na njihova vrata.

POPULARNE KATEGORIJE

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li objektivno.hr koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close