Profesore Bandov, čini se da pregovori između Rusije i Ukrajine o okončanju rata napokon postaju ozbiljniji?
Prvi pregovarački krug je zapravo bio isključivo službeno ponavljanje već od prije javno poznatih stavova. Ruska federacija zahtijevala je potpunu kapitulaciju, neutralnost i demilitarizaciju. Ukrajina je tražila priznanje svog suvereniteta na cijelom međunarodno priznatom teritoriju i povlačenje svih ruskih oružanih snaga s njezina teritorija. Već drugi krug je postao nešto konkretniji, ali samo na papiru – dogovoreni su humanitarni koridori, ali zbog niza nejasnoća, oni su bili tema i trećeg kruga pregovora, kad su postignuti konkretniji dogovori u tom humanitarnom aspektu.
Za sada još nisu krenuli pravi pregovori, koji bi trebali dovesti do konačnog okončanja rata. Primjerice, tijekom pregovora između ministara vanjskih poslova Rusije i Ukrajine – Sergeja Lavrova i Dmitra Kulebe, koje je ugostio turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu, bilo je potpuno jasno kako Lavrov nema mandat za pregovaranje, nego da iznese stajališta Ruske federacije koja su više zrcalo ruske propagande, nego realnosti na terenu. Između ostalog Lavrov je rekao kako Rusija neće napasti niti jednu državu, kao što nisu napali Ukrajinu, iako svi jasno vidimo da su njezine oružane snage u Ukrajini i da vode krvavi rat.
Financial Times spominje i nacrt sporazuma od 15 točaka o kojima raspravlja Ukrajina i Rusija kako bi se okončao rat. Jesmo li blizu okončanja oružanog sukoba?
Sigurno idemo prema konačnom mirovnom sporazumu, no još nismo sigurni da su obje strane došle do vojnih pozicija koje bi im omogućile da u pregovorima postignu sve ili barem većinu svojih zacrtanih ciljeva. Kad se pogleda lista objavljena u Financial Timesu čini se ipak kako se radi o popisu želja, a manje o dokumentu o kojem će se na kraju razgovarati, osim ako Rusija postigne neke značajnije uspjehe na vojnom planu i s tim stvori dodatni pritisak na ukrajinsku stranu.
Čini se kako će pitanje Krima biti ključ za cijele pregovore i da će upravo na njemu najviše zapinjati konačni dogovor. Niz ostalih pitanja su tako postavljena da ih se može modificirati i prilagoditi, a da ih i jedna i druga strana mogu prikazati kao dobre za svoju stranu. Primjerice, pitanje neutralnosti može biti provedeno na niz načina i ima prostora da svaka od strana svojoj javnosti neutralnost prikaže s onog aspekta koji je njoj najbitniji. Ruska strana može reći – uspjeli smo nametnuti Ukrajini neutralnost i da ne smije ući u NATO savez. Istovremeno Ukrajina može reći imamo neutralnost koju ćemo moći sami štititi, jer ćemo imati snažnu vojsku, ili imamo neutralnost koju će štiti naša vojska i zapadni saveznici. Uglavnom, postoji dosta prostora da se obje strane proglase pobjednicima kad se dotiče pitanje neutralnosti. Slično je i s nizom drugih točaka koje spominje Financial Times.
Tko može biti posrednik u tim pregovorima?
Turska se trenutno nametnula kao ključni posrednik u ovom pregovorima, jer ima vrlo umrežene odnose s obje države te im je susjed na Crnom moru. Turska je već prvog dana službeno izjavila kako priznaje ukrajinski suverenitet na cijelom njezinom međunarodno priznatom teritoriju (što uključuje i Krim), ali je odmah napomenula kako će slijediti odluke zapadnih sila kojima i sama pripada, ali da neće uvoditi ekonomske sankcije Rusiji upravo kako bi mogla biti posrednik u pregovorima. Pri tom treba biti jasan kako je i sama Turska jedno vrijeme bila u nepovoljnom međunarodnom položaju i da joj je ovo povratak na velika vrata na međunarodnu scenu. Teme koje su još prije nekoliko dana pritiskale odnose između Turske i njezinih zapadnih saveznika odjednom su postale sekundarne, ako ne i tercijarne.
No, nije Turska jedina država, koja je ponudila posredništvo između Rusije i Ukraijine. Još prije eskalacije sukoba vrlo su aktivni bili francuski predsjednik Emanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz, koji su pokušali uvjeriti predsjednika Ruske federacije Vladimira Putina da ne ulazi u rat nudeći mu niz argumenata i ustupaka ako do toga ne dođe. Putin je tijekom svih tih razgovara naglašavao kako Rusija neće krenuti u rat, no vidimo kako se situacija razvijala, i potpuno je jasno da je već tijekom tih razgovora Rusija odlučila oružano napasti Ukrajinu. No, unatoč tome što se Putin pokazao kao nevjerodostojni partner u razgovorima, zbog mogućnosti da se okonča rat u Ukrajini sigurno bi se kao posrednici opet mogli pojaviti i predstavnici normandijskog formata (Francuska, Njemačka, Rusija i Ukrajina).
Kao posrednik u pregovorima se pojavio i Izrael, a niz država svijeta zagovara i aktivniju ulogu Kine kao posrednika, no prema njihovim potezima čini se kako su neskloni toj svojoj ulozi, iako Kina ima vrlo dobre odnose i s Rusijom i Ukrajinom, no ona želi ostati što je moguće više koncentrirana na svoja unutrašnja pitanja i Tajvan, i pokušavaju biti što je moguće više po strani u ovom ratu. No, koliko god da trenutno uspješno balansiraju, to neće moći vječno, jer ako Kina želi zauzeti snažniju međunarodnu poziciju velesile, morat će zauzimati jasnije stavove po nizu međunarodnih gorućih pitanja. Naravno, ima još niz država koje mogu preuzeti ulogu posrednika, ali i osoba poput pape Franje koji stalno zaziva mir, a aktivno se uključio u tihu diplomaciju. Njega je u Kijev pozvao gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko, kako bi pružio potporu ukrajinskom narodu, kao što su prije neki dan učinili čelnici Poljske, Češke i Slovenije.
Koja je bila uloga posjete trojice europskih premijera Kijevu? Ima li nešto više od puke simbolike u tom posjetu?
Premijeri Poljske, Češke i Slovenije, Mateusz Morawecki, Petr Fiala i Janez Janša došli su u Kijev u vrijeme bombardiranja grada kako bi tom simboličkom gestom još jednom istaknuli europsku solidarnost s Ukrajinom te snažnu podršku Ukrajini na putu europskih integracija. Europska Unija pružila je bez zadrške humanitarnu i tehničku pomoć Ukrajini, a kako je Putinov rat u Ukrajini dodatno eskalirao podržala je Ukrajinu i oružjem za obranu.
Kao član europske delegacije bio je i Jaroslaw Kaczyński, zamjenik poljskog premijera od 2020, brat blizanac Lecha Kaczyńskog predsjednika Poljske (2005-2010), koji je predvodio čelnike Poljske, Ukrajine i tri baltičke države tijekom njihove posjete Tbilisiju 2008. godine kad je Rusija napala Gruziju. Tada je Lech Kaczyński izrekao političko i povijesno vrlo značajno upozorenje: “Danas je Rusija napala Gruziju, sutra će napast Ukrajinu, preksutra baltičke zemlje, a onda će napasti nas (Poljsku).” Kao što vidimo svijet je zanemario agresivnost Rusije i u Gruziji, i kasnije 2014. godine na Krimu te tako omogućio da se crno predviđanje Kaczyńskog ostvari što se Ukrajine tiče.
