Ne znam zašto, ali nisam presretan, što je u mom zavičajnom Hvaru jedini javni spomenik posvećen argentinskom policijskom službeniku Huanu Vucetichu. Čim neki značajni gost dođe u Hvar postave ga i slikaju uz Vučetićev spomenik, čim se lokalni gradski oci žele uslikati znaju gdje će stati. Nedvojbeno da čovjek koji je u kronici vremena jedan od izumitelja daktiloskopije, koji je o toj stvari objavio neke znanstvene radove i jedan priručnik za južnoameričke policajce, čovjek po komu je ime dobio najvažniji hrvatski forenzički zavod treba biti spomenut u svom zavičaju. I tu ja ne bih imao primjedbi da u istom tom zavičaju dva velika književnika Petar Hektorović i Hanibal Lucić imaju tek biste u lijevom mračnom kutu katedrale, a onaj treći veliki književnik Ivan Franjo Biundović poznatiji kao Giovanni Francesco Biondi nema u svom rodnom gradu obilježja. A u svoje barokno vrijeme doživio je jedan od najvećih međunarodnih hrvatskih književnih uspjeha, tri njegova romana bila su prevedena na sve važnije europske jezike, njegova povijest građanskih ratova cijenjena kao zrelo historiografsko djelo. Inače o svom je Hvaru napisao brojne stranice maštajući da mu se jednom vrati. Ovom romanopiscu i engleskom špijuni, dvorjaninu s grobom u Švicarskom to se nije ustvarilo, a još manje mu se ostvarilo da ga danas na rodnom otoku itko pamti. Evo zato skraćene, gadno skraćene priče o njemu, o tom baroknom hvarskom James Bondu, o tom Ivanu, Ivanu Biundoviću!
Taj se hrvatski pisac po čitavoj Europi proslavio viteškim romanima što ih je pisao na talijanskom jeziku pod talijaniziranim imenom Biondi. On nije u svom zavičaju ostavio ništa osim krsnog lista. Malo je koji Hrvat doživio da ga za životu toliko prevode kao što je to bio slučaj s ovim hvarskim pučaninom. Rođen 1573. on je nakon humanističkih nauka u Hvaru nastavio u Veneciji studirati pravo, a kasnije, dok je u Mlecima bio predstavnik hvarske pučke skupštine, oduševio se idejama protestanata i anglikanaca, te je postao agent u službi engleskog kralja. U jednom pismu iz 1605. vidi se da se već tada nije kanio vraćati na rodni otok nego da je odlučio živjeti nemirnim životom bezdomnika. Svoje špijunsko vatreno krštenje imao je u Parizu gdje je za interese engleskog veleposlanstva obavio niz tajnih političkih kontakata. Iz Pariza se vratio s naramkom heretičkih knjiga, a onda je u Veneciji ušao u komorničku službu engleskog političara Henry Wattona koji je i sam bio pjesnik i koji je jednom zapisao ono što je Biundović kasnije mnogo puta ponovio, a to je da je diplomat zapravo dobar čovjek kojega su poslali u inozemstvo da laže za dobro svoje zemlje. Biundovićev portret sačuvao se u knjizi Glorie degl’ Incogniti u kojoj su opisani životi članova te slavne akademije Nepoznatih. Njegov biograf u toj ediciji veli da je bio plemićkoga roda što uopće nije točno. Biundovićeva majka Margareta bila je udova Ferandina Bronzona, kad se udala za pučanina Jakova Biundovića piščeva oca s kojim je imala više djece. Sačuvan je jedan iskaz piščeve majke u kojemu ona u sudski zapisnik kazuje da je nekoć bila među bogatijima u svome staležu, ali da je sada upala u takvu bijedu da je sretna ako ima dovoljno kruha za se i svoju djecu.
Biundović je tipični kozmopolit, čovjek s nekoliko domovina. Za njega koji je zrelost proživio na engleskom dvoru, a starost uzgajajući ruže u Švicarskoj moglo bi se reći da je svoju pravu domovinu idealizirao u mediteranskim svjetovima svojih viteških romana. Njegov književni prvjenac je pustolovni roman Eromena objavljen 1624, druga knjiga mu je roman Donzella desterada koja se pojavila tri godine kasnije, a posljednji dio piščev romaneskne trilogije je Coralbo objavljen 1632. u kojem se pripovijeda priču o kraljeviću koji se u domovini, ovaj put je to Arabija, poput samog pisca, pobunio protiv tradicije, a onda kao trinaestogodišnjak, jednako kao Biundović, napustio zavičaj i nastavio studij u stranim zemljama. I doista roman o lutalici Coralbu autobiografska je piščeva priča ali je i njegova oporuka.
O špijunskim poslovima Biundovićevim zna se mnogo, ponekad i nevjerojatno mnogo kad se uzme u obzir da se tu radilo o manje više tajnim poslovima. Bio je čovjek velike energije, nesputan i brzih reakcija, političar koji se najbolje snalazio u političkom podzemlju, koji je bio najbolji dok je sprječavao urote i ratove, kad bi organizirao kraljevska vjenčanja i atentate. Jednom je prilikom tako Biundović u Grenoblu otkrio urotu protiv Dubrovnika koju je jer su u nju bili uključeni vatikanski i turski interesi smatrao nepoštenom i nekorisnom za venecijansku republiku. Veći dio života ovaj autor tri romana i jedne dobre i vrlo objektivno napisane povijesti engleskih građanskih ratova proživio je na brodovima i u kočijama, na putovima i u dvorskim hodnicima. Radnje njegovih romana smještene su na idilične i začarane otoke oko kojih se potapaju brodovi i plove opasni i lako zaljubljivi gusari, otoke mimo kojih brode prerušene princeze i vitezovi kruži mnoštvo zarobljenika koji svi kao da su na vrtuljku i kao da jure tim romanima nevjerojatnom brzinom. Malo je ideologije u Biundovićevim romanima jer za nju ni pisac ni njegovi likovi nemaju vremena, ali zato je u piščevim digresijama pohranjeno mnoštvo moralističke građe o vlasti i vladanju. Biundović u svojim prozama koristi mnoštvo autobiografskih elemenata. Tako u svom prvom romanu opisuje ratobornog ilirskog kralja Ormonda koji je bio toliko slobodoljubiv da je svojoj zemlji podario slobodu i vlastitu vojsku ali im je, kao da je čitao onovremene vatikanske memorandume, postavio jedan sasvim lingvistički zahtijev, a taj je da nauče svoj vlastiti ilirski jezik i da ga prenesu potomcima. Na koncu ostarjeli Ormondo umoran od galantnih epizoda vraća se na rodni otok koji se u romanu, ne slučajno, zvao Faria, a gdje su se nudili svi uvjeti ugodnog života. Biundović se u stvarnosti na svoj rodni otok nije vratio nikad. Bio je pisac kojemu je egzil bio prirodno stanje, pisac koji je među onovremenim Hrvatima najveći lutalica, autor koji se i romanima, a i u životu ne jednom ogriješio o zakone fizike i biologije. Ima naime dokumenata koji, ako bismo im vjerovali, potvrđuju da je u jednom danu boravio na posvema udaljenim mjestima. Bio je, kako je volio reći, pomalo filozof, ali više od svega bio je osjetljiv čovjek koji je pod maskom dvorjanina osjećao mučninu i koji je mir našao tek u svojim knjigama. Pod kraj života objavio je u više svezaka veliku povijest engleskih građanskih ratova (1637-1644) u kojoj je pokazao svoj izvrstan osjećaj za sintezu. Bila je to knjiga u kojoj je u sam osvit revolucije zagovarao apsolutističku monarhiju.
Biundoviću je bila strana svaka nacionalistička egzaltacija. Bio je pisac zvučnih rečenica i kozmopolit koji je o Hvaru ostavio mnogo dirljivih stranica. Takvo je jedno pismo što ga je iz Londona 1618. pisao svome znancu Gabrijelu Ivaniću na Hvar. U tom pismu Biundović na duhovit, ali i dirljiv način kaže da mu je najmiliji san kad se prenese u Veneciju ili Hvar, gdje, kad bi se mogao povući među one stijene, u Vašem društvu i društvu mojih knjiga, koje ja cijenim više nego Filip III. svoj Peru, bio bi to za mene život sretan, svet i blažen. Na Hvaru danas nema fizičkih uspomena na najslavnijeg književnika kojega je ovaj otok dao u svojoj tisućljetnoj povijesti. Tek je u bibliotekama i arhivima pohranjen poneki arhivski spis ili je sačuvan poneki primjerak knjige.
Kad najesen hrvatska Vlada održi svoju dugo zakazivanu otočku sjednicu bilo bi dobro da im se, u pauzi, u nekom historijskom prostoru, održi kratko predavanje o ovom čovjeku koji je jako dobro razumio što je to europska zajednica i puno prije Brexita. Ako im treba pomoć nudim je!
