Priznati hrvatski producent mlađe generacije, Fran Juraj Prižmić osvrnuo se na kolumnu N1 Srbije i još jedan neslavan odabir srpskog kadidata za Oscar prisjećajući se kako i u Hrvatskoj situacija nažalost nije nimalo bolja. Što sve Prižmić drži spornim doznajte iz njegove Facebook objave koju prenosimo u cijelosti:
”Kao i u mnogočemu drugome, tužna srca moram konstatirati kako i u ovome Srbija uvelike zaostaje za Lijepom Našom. Sprdanje sa Oscarom? Pa mi smo u tome prvaci svijeta, pogledajte samo koga sve posljednjih desetak godina šaljemo kao našeg kandidata za nagradu američke filmske akademije u kategoriji najboljeg stranog filma, evo uzmimo za primjer Terezu37, film kojeg je u kinima pogledalo manje ljudi negoli je na njemu radilo, a za kojeg je scenarij napisala Lana Barić, čuvena splitska glumica, odnedavno i producentica, samoproglašena redateljica, ali i donedavna dopredsjednica istog onog Hrvatskog Društva Filmskih Djelatnika koji bira hrvatske kandidate za Oscara, što je, naravno, čista koincidencija, kao i mali broj gledatelja u kinima svih filmova Terezinog redatelja Danila Šerbedžije, istaknutog sineasta i predsjednika Društva hrvatskih filmskih gledatelja, koji ima manje režiranih filmova u svojoj karijeri negoli što ima prstiju na jednog ruci, a što naravno nije spriječilo HAVC da mu svojedobno odobri najveći iznos za produkciju dugometražnog igranog filma kojeg umjetnički savjetnici HAVC-a dodjeljuju sukladno natječaju za poticanje proizvodnje audiovizualnih djela. I ne bi u tome bilo ništa sporno da sam Danilo Šerbedžija nije bio dva mandata zaredom u toj istoj ulozi umjetničkog savjetnika u tom istom HAVC-u, zajedno sa svojim producentom Ljubom Zdjelarevićem, kad je odlučio da čim mu istekne mandat prijavi svoj novi biografski film o Draženu Petroviću i to odmah u kategoriju proizvodnje, a ne u jednoj od dvije kategorije razvoja (scenarija i projekta), iako je kao umjetnički savjetnik upravo na tome inzistirao kad je npr. mog prijatelja Igora Filipovića i mene najmanje 4 puta rušio na natječaju sa projektom ”Heroj Ulice” koji je razvijen više i detaljnije nego svi odobreni filmovi u zadnjih 5 godina zajedno, uključivo sa njegovim filmom o pokojnom Petroviću.
No da se vratimo na našeg dragog Danila i njegovog producenta Ljubu, koji, dok je obnašao funkciju financijskog savjetnika u HAVC-a, nikada nije našao za shodno da ijednom projektu, neovisno o tome koliko kompliciran za snimiti bio, odobri 5.000.000 kn, no čim je njemu i pajdi mu Danilu istekao mandat, njihovi dojučerašnji kolege iz HAVC-a odobravaju im tih 5 milijuna kuna i daju snažan vjetar u leđa te povijesno važne produkcije i priče. Naravno, ne bi oni to mogli izvesti sami bez snažne podrške još jednog producenta iz toplog gnijezda HAVC-a pod imenom Ivor Šiber. Taj nekoć obrijani, a već neko vrijeme ponosno sijedi i rudlavi momak ušao je u film preko nekoć jakog i moćnog distributera Continental Filma, gdje je dugi niz godina bio direktor da bi potom osnovao vlastitu distributersku kuću koju je zatim prodao Blitzu, nekoć Continental Filmu mrskom konkurentu, u vlasništvu maga hrvatskog kinoprikazivaštva Hrvoja Krstulovića. Nejasno je kad je i kako Šiber, koji je prvo, kao i ja, sjedio u Audiovizualnom vijeću HAVC-a, da bi potom uz blagoslov i podršku iz žute kuće u Runjaninovoj, prešao u njegov Upravni odbor, stekao veliko iskustvo filmskog producenta, o čemu danas, vjerovali ili ne, predaje i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, ali ono što je kristalno jasno je da se njegov odlazak iz HAVC-a slučajno poklopio sa istekom mandata nekadašnjeg umjetničkog savjetnika Danila te financijskog savjetnika Ljube, te da su njih trojica na krilima ekranizacije te iznimno tužne priče o životu i smrti najvećeg hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića uspjeli u onome što nitko ni prije, a ni poslije njih nije – svega par mjeseci nakon odlaska iz fotelja u HAVC-u od tog istog HAVC dobiti 5.000.000kn te krenuti raditi bez jedne od dvije stepenice razvoja na produkciji predmetnog igranog filma. Ima li tu osnova za neku istragu DORH-a i/li USKOK-a?! Pa naravno da nema, nemojte zaboraviti da živimo u zemlji u kojoj DORH i USKOK ne istražuju niti kako producentica Rea Rajčić sa dva kratka igrana filma do tada producirana u svojoj kratkoj i upitno uspješnoj karijeri na dva natječaja zaredom može dobiti 8 filmova, što dugometražnih igranih, što kratkih igranih, što dokumentarnih, a evo i na posljednjem je dobila 800.000 eura za novi film svog bivšeg dečka Igora Šeregija, što je, slutim, posebno drago nekadašnjem ravnatelju HAVC-a i vječnom faraonu hrvatske kinematografije Hrvoju Hribaru, u čijem je mandatu upravo Šeregi ušao u antologiju, dobivši na istom natječaju i dugometražni igrani i kratki igrani film, što je presedan koji se nikada poslije nije ponovio. Hoće li se ponoviti to da film Danila Šerbedžije bude hrvatski kandidat za Oscara? Naravno da hoće, u ovo vrijeme dogodine čitati ćemo članke upravo na tu temu, negodujući kako smo mi Hrvati još jednom uspjeli nemoguće – uzeti veliku temu i od nje napraviti loš film. E kad bi se bar za to davali Oscari, naši redatelji ne bi znali kud će sa njima, a ovako ne znaju jedino kud će sa milijunima kuna hrvatskih poreznih obveznika koji svake godine daju 10.000.000 eura u poticanje proizvodnje domaćeg filma, a kojeg u kinima ne žele pogledati ni da im život ovisi o tome, što je nešto sa čim braća Srbi nemaju problem. I onda se pitaju na N1 Srbija da dokle će se oni sprdati sa Oscarom, a mi Hrvati se sprdamo sa kinematografijom već desetljećima i nikom ništa. Da nije tužno bilo bi smiješno, a ovako je samo tragično!”
