Stipo Mlinariić Ćipe heroj Domovinskog rata i zastupnik Domovinskog pokreta u svom statusu se osvrnuo na protekle dvije godine saborskog mandata, njegov osvrt prenosimo u cijelosti:
BORBA ZA DOMOVINU!
Suđeno mi je boriti se, izgleda. Borim se cijeli život: dok se god boriti mogu, borit ću se – hoću i moram.
Nikad ne kukam niti se hvalisam, ni kad gubim ni kad pobjeđujem. To mi je zapisano u genima.
Borio sam se kada su rijetki išli u borbu, a oni koji su tad išli u borbu – bili su najbolji. Zato se danas i mogu ponositi što sam se u Domovinskom ratu borio s najhrabrijim među nama.
Ja sam svoju ratnu bitku izgubio, ali smo rat dobili. Postigli smo svoj zadani cilj – pobijedili smo srpskog agresora i oslobodili domovinu.
Borim se i danas, u ovom našem hrvatskom Saboru, i to s istim žarom iako mi je borbena ekipa vrlo različita od one onda.
Devedesetih godina nisam se morao boriti, nisam bio dužan, bio sam mlad i da nisam htio nitko me ne bi natjerao, a tako je i danas. I onda kao i danas jedino mi je bitan moj hrvatski narod, naši mladi, naši stari, naša djeca. Njih ja silno i beskrajno volim i oni su mi jedina motivacija. Jedina i dovoljna.
Pokušavam ovih dana usporediti ta dva boja, tko su mi suborci bili onda, a tko su danas?
ONDA: Ljudi, dečki, divovi s kojima sam se borio prije tridesetak godina imali su najvrjednije osobine. Hrabrost, poštenje, odlučnost, požrtvovnost, pravednost, neustrašivost, ljubav i inat. Samo ću navesti jedan jedini primjer gdje moj suborac Zvonko Mlinarić Špeki daje svoj mladi život da bi izvukao mrtvo tijelo našeg zapovjednika Blage Zadre. Nije to jedini primjer, bilo ih je takvih na stotine hrabrih djela, hrabrih djela znanih i neznanih heroja. Čast mi je što sam bio dio te generacije koja je stvorila samostalnu Hrvatsku.
DANAS: Danas, kada se malo okrenem u Saboru i pogledam lijevo i desno, isto mogu jasno vidjeti osobine ljudi s kojima dijelim te udobne fotelje. Nažalost, tu prevladava laž, gramzivost, prevara, samoljublje, ego, licemjerstvo, intrige. Podsjećaju me više na likove iz sapunica nego na prave ljude.
Dvije borbe, obje za domovinu, tada s pravim ljudima danas s licemjerima. Čast iznimkama, a nije ih puno.
Ljudi iz ratnih devedesetih bili su najbolji među najboljima i ne mogu ih uspoređivati s ovima danas. To su bili ljudi koji idu s tobom kada je bitno, najbitnije. Pod cijenu glave, sve za domovinu, sve za suborca. Koliko nas je bilo tada, koliko nas se odazvalo? Pet ili šest posto? Više od toga sigurno ne. I pobijedili smo, teško ali jesmo – naša država je tu.
Danas je dvije godine kako sam ušao u Sabor. Ima nas 151. To nije mala brojka, ako su ljudi pravi mogu se napraviti čuda. Siguran sam da nas i danas nema više od pet do šest posto pravih. Ima li nas makar toliko? Povijest se ponavlja, ali kako god ovo izgledalo, ja u uspjeh ne sumnjam. Nisam sumnjao ni onda, kada je izgledalo kudikamo krvavije, i s toga ne smijem sumnjati ni danas.
Nema kalkulacije, nema straha, nema malodušnosti. Neke bitke gubiš, neke pobjeđuješ, ali najbitniji je krajnji rezultat.
Najbitnija je ova naša domovina.
