Kako gledate na ulogu Josipa Perkovića? Što on za vas predstavlja?
Bez obzira što nam je Josip Perković bio glavni neprijatelj i što sam trebao izvršiti njegovu likvidaciju, a za što sam osuđen na godinu dana, iz fairplay-a mu se mora odati veliko priznanje. Recimo, kad sam uhapšen i smješten u Remetinec, tamo su me krvnički tukli braća Ivica i Tihomir Orešković iz Gospića. Preko žene sam poručio Josipu Oreškoviću, nekadašnjem inspektoru SDS-a šta mi se događa. On je odmah obavijestio Perkovića i mučenja su prestala. Perković mi je preko Josipa Oreškovića poručio da ne idem na razmjenu i da ostanem, da će mi naći posao u HV-u, ali sam to odbio i svejedno sam bio uredno razmijenjen.
Koja je uloga Josipa Manolića u događajima iz jeseni 1991. godine u Hrvatskoj?
Ja sam u jesen 1991. prije uhićenja bio na službenom putu u Gospiću u koji sam došao preko Otočca. Josip Orešković je tada bio šef policije u Otočcu. Rekao mi je da mogu računati na pomoć Tihomira Oreškovića. Kad sam došao u motel Velebno raspitivao sam se o Tihomiru. Ante Karić je imao svu moć odlučivanja, a on nije ništa poduzeo kako bi spriječio zločine. Njemu je Tihomir Orešković bio tajnik i on ga je doveo sa sobom u Gospić. Iznad je bio Manolić. Meni je jedan naš čovjek, Zdenko Bando iz Osijek rekao u Velebnom da je Orešković bio suradnik KOS-a, ali da je postao ustaša i da organizira zločine da se umili šefovima Kariću i Manoliću. Manolić i Boljkovac su bili agenti BND-a i smetao im je Perković za njihove planove. Orešković je u Gospiću trebao kompromitirati Perkovića. Kao korisnu budalu su našli mog Sinjanina Mirka Norca. Njega su već jednom zloupotrijebili u Borovom Selu kad su ga poslali u skupini od dvanaest specijalaca ATJ-a Lučko u napad na barikade od drljača, a onda su to pripisali Branimiru Glavašu.
Više od trideset godina izlaze kojekakve špekulacije o tim čuvenim „armbrustima“ ispaljenim na barikade ispred Borova Sela. Znate li istinu o noćnom napadu na Borovo Selo početkom travnja 1991.?
Da, znam. Napad na barikade na prometnici Dalj-Borovo Selo bio je odgovor hrvatske policije na „krvavi“ Uskrs na Plitvicama, tjedan dana kasnije. Nije istina da su Gojko Šušak, Vice Vukojević i Branimir Glavaš ispaljivali nikakve armbruste na Borovo Selo kako su to godinama u javnosti plasirali Josip Boljkovac i Jadranka Reihl-Kir.
Skupinu od dvanaest specijalaca u Osijek su te nedjelje doveli Gojko Šušak i Vice Vukojević iz Zagreba u Policijsku upravu. Šušak je tada bio ministar iseljeništva i zamjenik ministra obrane, a Vukojević pomoćnik ministra Boljkovca. Svi specijalci su iz Zagreba došli naoružani, ali u civilu, i načelnik PU Osijek Josip Reihl-Kir ih je opskrbio uniformama u koje su se obukli i kamionom pod ceradom su prebačeni preko Dalja, do jedne farme par kilometara ispred Borova Sela. Tih nekoliko armbrusta su ispalili ti specijalci sa kojima je bio i Mirko Norac, a ne Šušak, Vukojević i Glavaš kako se trideset godina uporno pokušava nametnuti u javnosti.
Mislite li da su Šušak i Vukojević te specijalce iz Zagreba dovodili na svoju ruku na Borovo Selo ili je za to postojala naredba samog državnog vrha?
Ja ne mogu to sa sigurnošću reći, ali apsolutno sam siguran da Šušak i Vukojević to nisu radili na svoju ruku. Siguran sam da za akciju nisu znali Josip Manolić i Josip Boljkovac jer im Tuđman nije vjerovao, ali sam isto tako siguran da je takvu akciju morao odobriti i odobrio, sam Franjo Tuđman. Šušak je Tuđmanu bio vjeran kao „pas“ i nije mu radio iza leđa.
Dužan sam ispriku generalu Glavašu jer je u jednim novinama izašlo da sam njega optužio da je sudjelovao u napadu na Borovo Selo. Moje su riječi zlonamjerno izokrenute. Glavaš nije sudjelovao u tom događaju i Glavaša se bezrazložno za to proziva.
Sada Josipa Perkovića najviše napadaju i žele da nestanu oni za koje on zna da su bili suradnici službi državne sigurnosti – UDB, KOS i SID. Više je mojih kolega iz Labradora ostalo u Hrvatskoj nego što nas je razmijenjeno. Dat ću vam samo jedan primjer. Unutar SZUP-a naš kolega S-3 i moj prijatelj organizirao je jednu našu ćeliju.
Ovo je njihova fotografija iz jednog zagrebačkog restorana. Pošto je ovaj treći slijeva s brokovima Zdravko Ćurguz, umro od raka 2015. u Banjoj Luci njegov identitet mogu otkriti. Šta se dogodilo. Ćurguz je bio dodijeljen u SZUP-u Janu Gabrišu kako bi sudjelovao u organiziranju dolaska Antona Kikaša i njegovog aviona s oružjem iz Afrike na Pleso. Ćurguz je paralelno izvještavao direktno pukovnika Mirka Martića u KOG-u u Maksimirskoj i JNA je organizirala Kikašu doček na Plesu. Kasnije je razmijenjen za generala Aksentijevića. Ćurguza je jedna osoba sa slike od naših suradnika izdala i brzo ga je uhitio Darko Starčević, načelnik SZUP-a u Zagrebu. Intervenirao je pukovnik Boško Kelečević, načelnik štaba 5. armijske oblasti kod Josipa Perkovića i Ćurguz je pušten preko Slovenije da ode u Banja Luku. Kasnije mu se pridružila žena sa djecom. Ovi svi drugi sa slike pravili su se da više ne poznaju njegovu ženu i nitko joj nije htio pomoći, postali su velike ustaše i sad imaju velike penzije. Da li će se oni sada prepoznati i reći šta imaju, to je na njima.
Spomenuli ste da vam je poznata pozadina napada JNA na Banske Dvore dan prije proglašenja hrvatske neovisnosti, 7. listopada 1991. Odnosno, da je operacija imala cilj koji je potpuno nepoznat hrvatskoj javnosti. Možete li nam to malo rasvijetliti?
Kod raketiranja Banskih dvora treba spomenuti da je JNA imala plan na mjesto Tuđmana dovesti Vladimira Šeksa kao starog suradnika KOS-a. Da plan uspije, trebao se pobrinuti još jedan suradnik KOS-a, Davor Domazet Lošo. On je kao šef Vojne obavještajne službe na Tuškancu dan ranije dobio iz Bihaća informaciju o raketiranju Banskih dvora i nije poduzeo ništa osim što je obavijestio Šeksa da sve ide prema planu. Čovjek koji mu je to dojavio danas je u Beogradu na socijali jer se Lošo potrudio prikazati ga kao srpskog špijuna.
Koliko prema vašim saznanjima ima utemeljenja u nedavnom podizanju optužnice od strane srbijanskog tužiteljstava protiv četvorice časnika Hrvatske vojske zbog ratnog zločina nad srpskim civilima, za koje tvrde da su naredili raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada?
Te optužnice su političke kako bi se pariralo optužnicama iz Hrvatske gdje ima isto političkih optužnica. Dat ću vam jedan primjer koliko je to štetno. Nas je u KOG-u za diverzantske akcije osposobljavao stariji vodnik i niški padobranac Hasan Omerović. On me je učio kako postaviti eksploziv Perkoviću ispod automobila. Kad je 1992. smijenjen general Aca Vasiljević i kada se širem dijelu naše grupe sudilo u aferi Opera, starijeg vodnika Hasana Omerovića su optužili da je izvršio terorističku diverziju na dalekovodu kod Krškog u ratu u Sloveniji 1991. On je to priznao, ali je dokazao da je miniranje izvršio po liniji zapovijedanja. Onda je optužnica povučena. Međutim, Republika Slovenija je od Republike Srbije tražila i dobila te papire i sada ona tereti mog prijatelja Hasana, koji još vrši obuku borilačkih vještina u vojsci u Nišu, za terorizam i on ne smije izaći iz Srbije. Čovjek je nastradao jer su u Srbiji protiv njega digli političku optužnicu. U slučajevima za koje me pitate, političke optužnice bi zbog loših dokaza mogle dovesti do oslobađanja optuženih, a žrtve nikad neće dočekati pravdu bez obzira jesu li optuženi stvarno krivi ili nisu. Samo toliko o tome i ne bih za sada o imenima.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Na jesen se spremam vratiti u Hrvatsku. Nasljedio sam očevu kuću u Glavicama kod Sinja i u njoj mislim provoditi umirovljeničke dane sa suprugom. U Hrvatskoj sam osuđen na godinu dana zatvora, ali kako mi je javio odvjetnik Nobilo – obuhvaćen sam amnestijom. Mirovinu sam zaradio u Hrvatskoj kao vozač u Saboru do uhićenja u jesen 1991., a ostatak mi je uplatila vojska u Beogradu.
