Iz kojeg ste razloga napustili Zagreb te odlučili se preseliti baš u Berlin?
Bio sam umoran. Uz umjetnički amaterizam gajio sam dobar dio svoje zrelosti i prosvjetnu uzaludnost pa se sinergija moje udvostručene neuspješnosti salila, uz pomoć „opće situacije“, u osjećaj bljutavosti bivanjem u Hrvatskoj. Bilo je tu i obiteljskih razloga, žena i ja smo živjelio razdvojeno 11 godina na četverosatnoj udaljenosti vlakom, a ona nikako nije uspijevala dobiti posao u Zagrebu. Jedno ljeto upoznali smo neke prekrasne Berlinčane koji su nas pozvali da kušamo Berlin pa smo odlučili probati, svidjelo nam se i ostali smo.
Kako na Hrvatsku gledate s te distance?
S distance je Hrvatska puno ljepša. Sad više mislim o prijateljima, otocima i Despotuši – jednom mjestu na Cetini, nego o banditima i krvopijama. Gotovo da je zabavno gledati kako hadezeovska bijesna i ambiciozna odbačena čeda koja su zasad ispala iz podjele plijena, beskrupulozno izluđuju ljude nezabrinuti činjenicom da u polupraznoj i rascjepkanoj Hrvatskoj od covida dnevno umire 60-ak ljudi, a u Berlinu, velegradu s gotovo jednakim brojem stanovnika, umire njih 15-ak.
Koje ste osnovne razlike uočili između tih dvaju gradova kada je u pitanju umjetnost?
Jedna naša umjetnica udata za svjetskog bankara, priča legenda, davno je zamijetila kako umjetnici uglavnom pričaju o novcu, a bankari o umjetnosti. Tako sam i ja u Berlinu na prvom mjestu zamijetio produkcijsko bogatstvo izvedbe. Ovdje radovi doista izgledaju onako kako su ih umjetnici zamislili, a kod nas često gledate radove koji kao da su od sebe udaljeni trideset ili više godina u prošlosti pa su pomalo ofucani, na rubu raspada i blijede kopije samih sebe, kao gledatelj naslućujete i evocirate kakvi bi bili samo da je umjetnik imao više od jedne boje. Užasno je teško imati na raspolaganju samo crnu, a da njome morate iskazati šarenilo svijeta i stvarnosti. Ovdje umjetnici kao da imaju na raspolaganju cijelu paletu i ne moraju se dovijati kako da crnom predstave zelenu i crvenu, recimo. I ja sam realizirao niz radova koji su bili kopija kopijine kopije i prolazila me jeza na otvorenjima i osjećaj dubokog stida. Tu situaciju kod nas u sjećanju mi najplastičnije predstavljaju T-HT@MSU izložbe na kojima već treći dan nakon otvorenja trećina radova ne bi radila. Naravno, Berlin je i grad svjetske umjetnosti, a Zagreb je glavni grad propale zemlje pa odatle izlaze i neke druge razlike. Ipak, ako je riječ o sklonosti srca, neke hrvatske umjetnice i umjetnici za mene su apsolutno svjetska razina.
Što nam u ovoj fazi možete otkriti o dokumentarnom filmu ”Budi realan, traži nemoguće” kojeg Vanja Juranić snima o berlinskim danima Vas i supruge?
Film se snima već tri godine, gotovo od samog dolaska u Berlin kad nam je Vanja pristupila s idejom. Dosadašnji materijal rezultat je, uglavnom, njene predanosti i požrtvovnosti koju smo Snježana i ja nastojali podržati koliko smo mogli. Sad počinje druga faza snimanja, sredstva potpore HAVC-a relativno nedavno su stigla. U međuvremenu je Vanja snimala svoj igrani film, a i ja sam dugo bio izvan Berlina pa se upravo spremamo za novi ciklus. Sve je otvoreno u ovoj covid zatvorenosti, utoliko osjećamo puni potencijal sadašnjosti koja može i općenito i osobno otklizati u više smjerova. Što se tiče snimljenog materijala, vidio sam teaser koji mogu vidjeti i drugi.
Doživljavate li snimanje istog kao svojevrsni reality show te kakav općenito stav imate prema takvom medijskom formatu?
Snimanje ne doživljavam/o kao reality show jer se i pristup i forma i tretman „likova“ i širina i dubina zahvata, kao i finalni proizvod dokumentarca i realityja poprilično razlikuju. I u jednom i u drugom „istina“ služi kao mamac, a zaboravlja se, idealno, na fikciju kamere, montaže, režije, ali su istina i fikcija dokumentarca i realityja dvije podosta različite i istine i fikcije. Reality mi je gotovo u pravilu bio brutalno dosadan, čast i slava Dvornikovima, a najčešće me bilo i stid to čak i fenomenološki gledati. Nakon prvih naših realityja realizirao sam i „Stado.org“ pa se pokazalo da čak i ovce mogu postati zvijezde realityja. Tada sam mislio da je interes televizije, uz maksimalno pojeftinjenje programa, naprosto u tome da pokaže svoju snagu, u stilu „ako vam ovo možemo servirati kao važno, onda smo doista svemoćni“, a danas je jasno da je taj televizijski format bio i najava sadašnje narcističke selfi kulture mobitela i društvenih mreža – u realityju smo gledali druge koji su gotovo jednaki nama u svojoj banalnosti i ambiciji, a sada smo druge gotovo potpuno odbacili. Osnova kulture je riječ „kao“ jer je kultura odnos i prostor razlike u sličnosti , a danas taj „kao“ kao da polako sahne, sve je više onoga što je jednako samo sebi, kao takvo jednako je onome drugome koje je jednako tek samo sebi, a između njih nema potrebe niti ima mjesta za ono „kao“ jer nema razlike.
Koji performans trenutno pripremate te što Vam je bila inspiracija za isti?
Imam nekolikom performansa u planu, ali ne znam gdje će i kada biti izvedeni. Jedan u sebi spaja povijest Berlina i suvremenu svjetsku situaciju i prilično je, narasle su mi ambicije, produkcijski zahtjevan, kompleksan u svojim značenjima i zahvatu suvremenosti, profinjen, inkluzivan i ekskluzivan, ironičan, historijski rekonstruktivan – potencijalno genijalan, čini mi se. Odlučio sam od Nove godine pratiti natječaje u novoj domovini pa ćemo vidjeti hoće li biti nekog primjerenog formata za prijavu. Drugi se tiče moje stare domovine, jednostavan je i vulgaran, glup, aktualan, političan na prizeman način, možda i slobodarski, dakle, nastavlja se na bogatu granu moje dosadašnje prakse. Naravno, također je potencijalno genijalan.
Kojih se tema u svom radu još niste dotaknuli, a imate želju u budućnosti?
U budućem radu ne bih se toliko volio dotaknuti nekih „tema“ jer si umišljam da sam se puno tema dotaknuo, ili ih imam kao dio nerealiziranih planova, koliko bih volio moći realizirati izvedbeno kompleksnije radove koji bi imali primjerenu produkciju.
Je li Vas aktualna pandemija ograničavala u bilo kojem pogledu kada je u pitanju izvođenje performansa te da li je ista na bilo koji način utjecala na Vašu kreativnost?
Ograničenje je drugo ime za umjetnost u Hrvatskoj, a aktualna pandemija pičkin je dim za hadezeovsku (i esdepeovsku) zločinačku kulturnu politiku. Virus je objektivna i prirodna sila i utoliko proizvodi pomirenost – ne možete se ljutiti na planinu koja je pred vama niti na ocean jer vas dijeli od New Yorka. Ali gledati hadezeovske „kadrove u kulturi“, to je već (bio) izazov. Naravno da je i aktualna pandemija utjecala na protok izložbi, odgađalo se, otkazivalo… Pandemija je utjecala i na moju kreativnost, realizirao sam i neke radova koji se naslanjaju na ovu situaciju, ali sigurno je da su izvedbene umjetnosti zasad najpogođenije ovom situacijom distance i razmaka, zabrane i sve-maske.
Žestoke polemike u javnosti nedavno je svojom kolumnom o Vukovaru izazvao Boris Dežulović. Može li se ona tretirati kao svojevrsni oblik performansa te kakav stav imate o istoj ukoliko ste upoznati s njenim sadržajem?
Nisam siguran da se baš kolumna može iščitati kao oblik performansa, ali njeni su performativni učinci bili porazni i bogati. Kolumna nije toliko o Vukovaru, koliko je o upotrebi devedesetprvogodišnjeg Vukovara a) kao alata kojim se nastavlja pljačka svih i b) kao utjehe nekima nudi se ekran vukovarizma za projekciju šovinizma i mržnje. Dok Vukovar kao takav, sadašnji i živ, umire. Kolumna je briljantna, hrabra, empatična, istinita i naravno da je izazvala zlotvore koji su onda izazvali ubilačku histeriju.
Mogu li se performansom, ili čak ekscesom, okarakterizirati osebujni istupi predsjednika Milanovića koji uporabom raznih usporedbi cesto ima potrebu nekoga omalovažavati?
Toliko daleko tek ne bih išao u ekstenziji pojma „performansa“. Druga stvar je performativna izvedba moći. Sreća da smo navikli da je u Hrvatskoj moć gotovo u pravilu u rukama najgorih, , amoralnih i ambicioznih kretena i da posljedice nisu razorne, smrtonosne, naši vlastodršci bili bi komični. Ako sliku proširimo i u nju ubacimo „narod“ koji ih bira, stvari više ne izgledaju niti toliko tragične, koliko bijedne i nedostojne, sramljive. Predsjednik Milanović, koliko ga mogu upratiti iz Berlina, a od 20. kolovoza, kada sam ušao u ormar u Ljubljani, do danas sam maksimalno smanjio čitanje vijesti iz Hrvatske, dakle, predsjednik Milanović izgleda kao junak reality showa „Predsjednik Republike Hrvatske“ u kojemu on nastupa zagledan u sebe u ekranu na kojemu kao svoje projicira sve druge i tuđe probleme
Često ste u javnosti isticali da je Možemo! jedina politička opcija u koju polažete nadu da su doista u stanju napraviti pozitivne promjene. Ostajete li i dalje pri tom stavu te jeste li zadovoljni njihovim prvim potezima otkako su na čelu Grada Zagreba?
Nastojim biti realista i jako sam zadovoljan prvim potezima Možemo!. Da li će oni nešto promijeniti sigurno ne zavisi samo od njih i ne zavisi niti od njihove sposobnosti. Očito je da se nasuprot njih nalazi cijeli sustav. Moj optimizam sastoji se samo u ovome: ako oni ne uspiju, onda je Hrvatska osuđena biti šupak svijeta i šupak same sebe sljedećih trideset godina barem, ili do sljedećeg rata, nije isključeno niti građanskog. Sve ostalo, uključujući i to da se ljudi masovno iseljavaju, a s prestankom pandemije tek će nastati bježanija, tjera me da mislim da je za njihov uspjeh potrebno čudo. Ali oni već jesu čudo i pobjeda u Zagrebu jest čudo pa ni druga čuda nisu nemoguća. Samo moramo povjerovati da su moguća, to je prvi nužni korak. Pametnome dosta!
