Uoči predstojećih lokalnih izbora razgovarali smo s Marom Kristićem, jednim od kandidata za gradonačelnika Grada Dubrovnika i nositeljem nezavisne liste za Gradsko vijeće. Iza njega su mnogi izbori, već dvanaest godina je vijećnik u Gradskom vijeću grada Dubrovnika u kojeg nitko nije izabran toliko puta zaredom kao on. Kristić je bio i zastupnik u dva vrlo turbulentna saziva Hrvatskog sabora te član tri političke stranke, no uvijek se isticao po stabilnosti u svojim stavovima i hrabrosti u javnim istupima. Najaktivniji je vijećnik u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika u proteklih nekoliko godina. O tome zašto misli da je ovaj put najbolje izaći pred građane imenom i prezimenom, kao i aktualnoj političkoj situaciji te problemima koji muče građane Grada s najvećim proračunom per capita u državi možete pročitati u ovom razgovoru povodom njegove kandidature.
Nedavno ste potvrdili svoju kandidaturu za gradonačelnika Grada Dubrovnika i nositelja nezavisne liste za Gradsko vijeće Grada Dubrovnika. Iz kojeg razloga takav put držite najispravnijim?
Zajedno sa mojim prijateljima koji od početka prate i podupiru moje političko djelovanje sam odlučio kako je na predstojeće izbore najpoštenije izaći imenom i prezimenom, sa svim svojim manama i vrlinama, bez skrivanja iza stranačkih etiketa i bez bilo kakvih koalicija. Imena ljudi koji će biti na listi, kao i naš program će uskoro biti predstavljeni. Na listi će biti naše sugrađanke i sugrađani različitih profesija koji su kvalitetni i ostvareni ljudi. Čast mi je da ću biti njihov predvodnik i kandidat za gradonačelnika. Puno toga se promijenilo od zadnjih izbora. Grad gubi identitet i tone u prosječnost. Taj problem sigurno neće moći rješavati stranke sa središnjicama u Zagrebu i drugim gradovima koje provode globalističke politike, nego građani koji moraju birati biti svoji i aktivno se uključiti u obranu svojih interesa. Mi imamo najveći proračun u državi, ali oni to ne osjete na kvaliteti svog života. Ja i ljudi koji su uz mene nudimo promjenu paradigme upravljanja Gradom, dok druge opcije to ne nude. Izborom njih može doći do smjene, ali i ne do promjena koje su potrebne Gradu.
U svojm javnim istupima u velikoj mjeri spominjete obrazovanje i zdravstveni sustav kao temelje prosperiteta zajednice. Kakvom po tom pitanju ocjenjujete situaciju u Dubrovniku?
“Semper primus, semper melior“ (Uvijek prvi, uvijek bolji), slogan je dubrovačkog sveučilišta. U kontekstu svoje veličine naše sveučilište nije veliko, ali za Dubrovnik je od fundamentalne važnosti i kao takvo bi trebalo predstavljati ključan čimbenik u ekonomskom, kulturnom, društvenom, gospodarskom, znanstvenom i umjetničkom razvoju grada. Njegova uloga je da potiče i generira razvoj i duboko utječe na zajednicu, njenu stabilnost i prosperitet. Uglavnom, sveučilište bi trebalo biti duboko utkano u identitet Grada i činiti njegov prepoznatljiv i neodvojiv dio. Još od davnina postoji teza o tome kako je postojanje kvalitetnog obrazovnog sustava jednako važno za zajednicu kao i postojanje istog takvog zdravstvenog sustava. I to doista jest tako. Stoga često ukazujem na stanje ova dva sustava, jer oni najbolje pokazuju koliko je Dubrovnik nisko pao. Vjerujem kako o zdravstvenom sustavu ne treba posebno trošiti riječi, jer je i on kao i sveučilište uvijek “Semper primus, semper melior“, prvi i uvijek bolji, ali po listama čekanja i nagomilanim dugovima, a ne po kvaliteti i dostupnosti medicinske usluge. Uzmimo samo za primjer standard medicinske usluge za one najranjivije, za našu djecu. U Gradu s najvećim proračunom u državi 8000 dubrovačke djece liječe dva do tri pedijatra, dok odjel pedijatrije u našoj bolnici puca od preopterećenosti. Ako to nije podatak koji bi nas svih trebao zabrinuti, onda stvarno imamo problem sami sa sobom. Jednako tako, sveučilište koje je u svom znanstvenom djelovanju prepoznatljivo, s druge, one bitnije, produktivne strane drži neslavni rekord s većim brojem zaposlenih u odnosu na broj studenata i izuzetno slabo popunjenim upisnim kvotama, što mora biti tema o kojoj će se govoriti i treba učiniti sve da se to stanje promijeni . Ove činjenice ničim ne umanjuju moje, niti bilo čije poštovanje i uvažavanje medicinskih i znanstvenih kadrova koji rade u dubrovačkoj bolnici i na dubrovačkom sveučilištu, jer to nije njihova krivnja pa čak ni krivnja onih koji su na njihovom čelu. Većina njih svoj posao radi angažirano i predano, ali u okvirima i sustavu koji je ustrojen lošim političkim odlukama. Na žalost, kod nas su i ova dva iznimno važna sektora oduvijek duboko i previše povezana s politikom, a rezultati su pogubni. Stoga najveći proračun u državi, brojni projekti i u njih uloženi milijuni neće ništa bitnije primijeniti, ako se ne promijeni paradigma upravljanja ključnim resursima koja vodi Grad duboko u dekadenciju i propast, ali i ako se ne promijeni mentalitet svakog od nas pojedinaca koji često mislimo samo na osobne interese i ne želimo svojim postupcima ugrožavati iste. Nije slučajno došlo do toga da smo Grad u kojem se možeš baviti jedino rentijerstvom, konobariti ili voziti taksi, niti je slučajno da nas je preplavila strana radna snaga dok naši ljudi koji nemaju viška nekretnina jedva žive od svog rada. Ne događa se baš sve loše zbog globalnih trendova, nešto bi se trebalo pitati i nas, ali mi očito biramo biti tuđi, a ne svoji! Stoga krajnje je vrijeme da prestanemo zatvarati oči pred ključnim problemima i izazovima o kojima treba otvoreno i javno razgovarati, ako želimo zadržati nadu u bolju i svjetliju budućnost
Često ponavljate kako zdravlje nema cijenu, a bez obzira na činjenicu što živimo na najljepšem dijelu Mediterana koji se ističe po blagodatima sunca i čistog mora, nerijetko se radi neodgovornog upravljanja upravo to može negativno reflektirati na zdravlje stanovništva. Kako je to moguće spriječiti ili bar ublažiti štetne posljedice?
Koliko god imao novaca, zdravlje ne možeš kupiti. Bilo da smo materijalno bogati ili siromašni svi smo u istoj poziciji, jer svi udišemo isti zrak, pijemo istu vodu, kupamo se u istom moru. To su najdragocjeniji resursi koje smo dužni beskompromisno čuvati. Dubrovnik je grad s najvećim proračunom u državi, no standardi zaštite okoliša i zdravlja građana su na sramotno niskoj razini. Stoga često srećem pozornost na ozbiljan problem zagađenja zraka koji uzrokuju brodovi na kružnim putovanjima usidreni u luci Gruž, ali jednako tako i na stanje javnog odlagališta na Grabovici koje zbog svoje opterećenosti predstavlja potencijalno ozbiljnu ekološku ugrozu. Svi smo svjesni da je najavljeni rok za zatvaranje istog odavno prošao te da bez obzira na poduzete mjere proširenja i zaštite tijela odlagališta tamo nakon ove turističke sezone više neće biti mjesta za odlaganje otpada bez da to predstavlja izravnu ugrozu za zdravlje ljudi. Inače, Grabovica je zbog krškog terena na kojem se nalazi oduvijek uživala percepciju tempirane bombe iznad glava građana, dok s tehnološkog i ekološkog gledišta sporni Centar za gospodarenje otpadom u Lučinom razdolju još uvijek nije ni blizu otvaranja pa će otpad iz Dubrovnika i susjednih općina trebati odvoziti na neko od odlagališta na području Republike Hrvatske. Nikako ne smijemo dozvoliti da uštede u proračunu budu važnije od zdravlja građana. Ne tvrdim kako je tome uzrok zagađenje zraka ili vode, ali svi dostupni podaci kazuju kako je broj oboljelih od zloćudnih bolesti u Dubrovniku u zadnjih par godina ekstremno porastao, a mi smo dužni učiniti sve da se bilo kakva potencijalna ugroza zdravlja građana na koju možemo utjecati svede na najmanju moguću razinu. Živimo na jednom od najljepših i zdravstveno najpogodnijih područja na svijetu, ali broj oboljelih od najtežih bolesti i kvaliteta zraka govore nešto drugo. Kada govorimo o onečišćenju koje dolazi s brodova na kružnim putovanjima, na žalost moramo ustvrditi da do danas nema sustavnog monitoringa onečišćenja niti napretka u infrastrukturi kojim bi se smanjio štetan utjecaj prije svega na stanovništvo koje živi oko luke. Postojeća lučka infrastruktura ne omogućuje opskrbu kruzera na vezu strujom s kopna, što znači da njihovi generatori moraju stalno raditi. Posljedica toga je stalna emisija ispušnih plinova koji gotovo svakodnevno zagađuju zrak koji udišemo, ali i materijalna šteta na okolnim objektima do koje dolazi zbog vibracija snažnih brodskih motora. Čestice koje se talože na balkonima i fasadama kuća u neposrednoj blizini luke jasan su i vidljiv znak onečišćenja. Vjerujem da je svatko u našem gradu svjestan važnosti turizma za gospodarstvo Dubrovnika i egzistenciju svih nas te da isti nema gospodarske alternative, no ne smijemo zaboraviti da profit ne može biti važniji od zdravlja naših sugrađana.
U više navrata ste upozorili da ćemo se suočiti s velikim problemom vezanim uz uvoznu radnu snagu, što se na kraju i pokazalo točnim. U Dubrovniku danas živi i radi gotovo 10.000 stranih radnika. Kolike će to posljedice ostaviti na Grad?
Demografski izazovi i uvoz radne snage zasigurno su među najvažnijim pitanjima današnjice, a na poseban način ova tema postaje presudna za Dubrovnik zbog njegove povijesti, situacije s kojom se sada suočavamo, ali i utjecaja koji će sigurno imati na našu budućnost. Nije sporno da je naš Grad oduvijek bio otvoren prema svima. Tako će i ostati .To je neizostavan dio našeg identiteta i tradicije koje moramo čuvati mi i baštiniti naša djeca. No, jasno je da smo i po ovom pitanju, kao i po mnogim drugim pitanjima izgubili mjeru i kontrolu nad situacijom. Vjerujem da se mnogi moji sugrađani pitaju mora li to biti baš tako? Inače, mi u Dubrovniku se često znamo pohvaliti da smo prvi i najbolji. No, je li to zaista tako? Je li glavni problem u tome sto smo nacija koja stari, što nas više umire nego što nas se rađa ili je možda problem u tome što se godinama sustavno zanemaruje domaćeg čovjeka i sto smo lošim politikama, pljačkom i kriminalnom privatizacijom uspjeli ugasiti cijelo gospodarstvo i ostati samo na rentijerstvu, koje se još uvijek dobro drži u kombinaciji s pričom o moru, suncu i zidinama, iako je i na tom polju utakmica sve zahtjevnija, pa i tu ostajemo bez sadržaja? Već sada čistači ulica, većina radnika u građevini i turizmu i brojni drugi uslužni djelatnici koje svakodnevno srećemo su stranci. I dubrovačka bolnica je u procesu zapošljavanja radnika iz trećih zemalja, a događa se da se više i u butizi ne možeš snaći ako barem ne natucaš engleski. Odgajateljice u vrtićima ne možemo nabaviti iz Nepala ili Bangladeša pa smo se sada sjetili otvoriti stručni studij u Dubrovniku pri našem sveučilištu koje kasni svjetlosnim godinama u prilagođavanju svojih programa potrebama tržišta rada. Sami smo sebe pojeli bahatošću, krivim prioritetima, lažnim rekordima i gubitkom osjećaja za bližnjega. Sigurno da uzroke današnjeg problema sa radnom snagom možemo potražiti u činjenici da su odgajateljice u vrtićima u Dubrovniku godinama među najlošije plaćenima u državi, da vozači i radnici u komunalnim poduzećima imaju značajno manje plaće nego njihove kolege u drugim gradovima, a isto je i s pometačima , vrtlarima. Svo ovo vrijeme velika većina radnika u turizmu zaposlena je na minimalcu, ili imaju plaću koja je ispod prosjeka. Sami guramo Dubrovnik u propast. To su neslavni, sramotni rekordi o kojima se rijetko govori, i istina koju moramo priznati i promijeniti je da bismo s nekom nadom mogli krenuti dalje.
Kako se Dubrovnik odnosi prema pojedincima koji dolaze iz zemalja trećeg svijeta i postoji li organizirana briga oko njih i njihove integracije u društvo?
Mi smo i dalje bez ikakve reakcije, plana, strategije, samo svi znamo da postoji puno pitanja bez odgovora. Odakle su ti ljudi došli? Zašto baš iz tih zemalja? Što znamo o njima i njihovoj kulturi? Kako i gdje žive dok su ovdje? Kako im je u Dubrovniku? Brinemo li se o njima i planiramo li njihovo obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, društveni život? Što sve ovo znači za sigurnost naših sugrađana? Već sada se radi o brojci koja čini blizu 20% ukupnog stanovništva našeg grada, a sva ova pitanja su i dalje otvorena.
Krajnje je vrijeme za potaknuti ozbiljnu raspravu o tome kako demografska slika Dubrovnika izgleda danas, kako će izgledati u bliskoj budućnosti, tko će ga naseljavati, što radimo kako bismo uopće zadržali svoje ljude, svoj identitet i elemente kulture i suvereniteta po kojima smo prepoznatljivi stoljećima te na koji način ćemo se sustavno baviti ljudima koji su već sada ozbiljan faktor u našem gradu?
Ova pitanja su glavna pitanja sadašnjosti i budućnosti i važnija su od svih pitanja o kojem se svakodnevno nadmudrujemo u lokalnom političkom prostoru. Ponavljam, u Dubrovniku tijekom godine živi i radi preko 8.000 stranih radnika iz zemalja koje nisu zemlje našeg okruženja, niti su to državljani zemalja koje su članice EU. Dio naše zajednice postaju ljudi potpuno drugačijih navika, kulture, vjerskih opredjeljenja, a baš nitko se sustavno ne bavi niti njihovom regrutacijom niti onim što je još važnije, integracijom u naše društvo. Iako sustavno propada, Dubrovnik još uvijek ima dovoljno materijalnih i intelektualnih resursa kojima se možemo suprotstaviti ovom izazovu. Samo mudra i promišljena politika, pažljivo biranje prioriteta i zajedništvo javnog i privatnog sektora te znanstvene zajednice mogu odgovoriti na ovako velike i složene izazove.
Valja istaknuti da se u sklopu rada u Gradskom vijeću u velikoj mjeri zalažete za promociju sporta i poboljšanje uvjeta sportaša. Koji su prema vašem mišljenju nedostaci u tom segmentu?
Da, veliki sam zagovornik sporta i sportaša i tako će biti i dalje. Dubrovačkom sportu trebaju promjene, a pritom mislim na način kojim se njime upravlja. Dubrovačka zajednica sporta se treba reorganizirati i napraviti nužne promjene kako bi ona mogla biti najbolji mogući servis sportu i sportašima. Očekujem i puno veći i značajniji doprinos hotelskih grupacija koje posluju na području Grada, ali o svemu treba sjesti i razgovarati. Interes je obostran. Zato sam i inzistirao da se održi tematska sjednica gradskog vijeća o sportu i sportskoj infrastrukturi. Riječi koje su tamo pale nisu bile ugodne, ali neke stvari treba nazvati imenom i prezimenom da bi se moglo krenuti dalje. Posebno sam ponosan na činjenicu da se na moju inicijativu, nakon što je usvojen moj amandman počinje graditi atletska staza na Gradskom stadionu Lapad, a dugo sam zagovarao i izgradnju Boćarskog doma Đuro Miletić koji je prije par dana službeno otvoren. Nastojim puno razgovarati sa sportašima i sportskim djelatnicima pa sam na zadnjem gradskom vijeću predložio zaključak da se sredstva od poreza na nekretnine namijene za pokriće troškova prijevoza klubova na natjecanja u cijelosti te za povećanje plaća trenera. Taj zaključak je usvojen i očekujem da ćemo isti provesti u lipnju, u novom sazivu gradskog vijeća kada sredstva od poreza počnu pristizati na račun Grada. Također, zagovornik sam potpunog ukidanja članarina za sve mlade sportaše kako bi se svako dijete moglo besplatno baviti sportom.
