PIŠE MARKO BARIŠIĆ/Teleskop
Bitku za Šibenik početkom rujna 1991. godine mnogi drže prekretnicom u Domovinskom ratu. Zauzete su brojne vojarne bivše JNA oko grada s pozamašnim skladištima naoružanja, u hrvatske ruke prešle su topničke bitnice na obližnjim otocima, zarobljeno je na desetke ratnih brodova jugo-mornarice, odbačena je tenkovska kolona bivše JNA koja je bila došla nadomak šibenskog mosta…
Međutim, ono po čemu se najviše pamti ta bitka, nakon koje je Hrvatska vojska, koja se tada tek stvarala, postajala sve odvažnija, učinkovitija i samouvjerenija, je uzvik mladog gardista s video snimke obaranja dvaju neprijateljskih zrakoplova bivše JNA nedaleko vojarne Zečevo kod Rogoznice. Bila je to jedna od prvih značajnih pobjeda Hrvatske vojske nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.
Snimku je 21. rujna napravio Ivica Bilan, koji je rada radio za TV Vodice, iz protuzrakoplovnog topa je pucao Goran Pauk, kasniji šibensko-kninski župan u više navrata, iz „Strele 2M“ je gađao Neven Livajić, a mladi gardist, tada 23-godišnjak, je bio Filip Gaćina. Kamera je pratila let zrakoplova koji se pogođeni udaljavaju, a onda se vratila na Filipovo lice koji sav ozaren uzvikuje: „Pogodija ga je, pogodija ga je, obadva, obadva, oba su pala“.
Taj Filipov uzvik s iskrenim, nepatvorenim, oduševljenjem postao je zaštitnik znak bitke za Šibenik. Snimka je isti dan prikazana na Hrvatskoj televiziji i očekivano, izazvala je u zemlji oduševljenje i pravu euforiju. Prenijele su je i brojne svjetske televizije tako da su nakon tužnih slika hrvatskih prognanika i stradanja naroda, sada mnogi mogli vidjeti i kako se Hrvati uspješno bore protiv srpskog agresora, rušeći mu ratne zrakoplove.
„Ta snimka koja je obišla svijet, vrijedila je više od tisuću granata“, reći će kasnije jedan od zapovjednika obrane Šibenika Nikola Vukošić, jer se tada vidjelo da JNA nije nepobjediva i da pred njom ne treba stalno uzmicati. Po njegovu mišljenju, kada je riječ o obrani Hrvatske, od tada je „sve krenulo drugim smjerom“ i po njemu, nema spora da je bitka za Šibenik bila prekretnica u Domovinskom ratu.
„Ovaj šibenski rujanski ratni podvig, bila je prva veća dobivena bitka u Domovinskom ratu. Spriječen je neprijateljski plan da zauzimanjem Šibenika, Hrvatsku presječe na dva dijela, na Šibenskom mostu propao je san agresora o Velikoj Srbiji. U rujanskoj bitki neprijatelj je ‘polomio zube’, a obrambeni Domovinski rat u cjelini dobio je vojni i moralni uzlet“, kazao je svojedobno Vukošić u analizi tadašnje situacije.
Treba znati da se sve događalo u ratnim okolnostima kada su se odluke morale donositi brzo. Nakon zauzimanja vojarne Zečevo, na kojem su bili i protuzrakoplovni sustavi, zapovjedništvo obrane Šibenika je na brzinu mobiliziralo one za koje su mislili da znaju njima rukovati. Iz Šibenika su ih prebacili u autobusu, ležali su na podu dok nisu izišli iz grada u strahu od snajperista.
Tamo je od zapovjedništva bio poslan Rahim Ademi, kasniji hrvatski general, inače rogoznički zet, koji je prije toga kao topnik iz JNA prešao na hrvatsku stranu. Ademi ih je, kako su kasnije prenijeli, pitao znaju li kako se puca tim sustavima, i Pauk, koji je ‘protuavionac’ bio tijekom ranijeg služenja vojnog roka, je u ime drugih to potvrdio.
Nije bilo vremena za uvježbavanje i posebne pripreme. Ta skupina na Zečevu je znala što im je zadatak, ali kako je bilo ‘bablje ljeto’ i vruće, nedaleko od tih sustava napravili su hladovinu od grmova. Inače, tog dana je nad šibenskim krajem bilo 55 preleta zrakoplova bivše JNA. Kako nije bilo dojavne službe, skupina na Zečevu je najednom začula brujanje zrakoplova koji su im se s mora približavali.
Brzo su iskočili iz tog grmlja i zauzeli svoja mjesta. Zrakoplovi JNA su se podigli na određenu visinu i krenuli u napad na njih s namjerom da unište ono što su nedavno morali napustiti. Pauk je bio za topom, kolega mu je upalio motor i namjestio nišansku spravu, a Livajić je sa strijelom zauzeo svoj položaj.
Bilan je upalio kameru, a Filip, koji je bio punio streljivo na topu, stajao je pored njih. Sve se dogodilo u vrlo kratkom periodu. Nije bilo previše razmišljanja, ni straha. Zrakoplovi JNA su ih uzeli u nišan, Pauk je ispalio nekoliko rafala, Livajić je također bio uspješan, zrakoplovi JNA tipa Jastreb su se počeli dimiti i padati. Jedan je pao odmah blizu, a drugi, kako će se ispostaviti, blizu Žirja.
Filip, gardist iz primoštenskog zaleđa, inače veseo mladić i osoba koja je sve radila s osmijehom i uz šale, je tada izrekao poznati uzvik koji mu je donio legendarni status. Postao je i simbol obrane Šibenika, a hrvatskim braniteljima na drugim bojišnicama u to vrijeme bio je veliko ohrabrenje.
Istina, kako su kasnije kazali sami akteri ovog pothvata, rušenje ovih dvaju zrakoplova nije bila neka velika akcija u vojno-strateškom smislu, ali je taj događaj bio i ostao velika duševna i moralna hrana svim Hrvatima. Upravo zbog Filipovog usklika koji s pravom i danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda.
Sam Filip nije puno govorio o tome. Nema u novinskim arhivima njegovih izjava. Skroman i vrijedan, Filip je iz tog vremena svima ostao u sjećanju kao vedra osoba. „U ono malo vremena koje smo proveli zajedno na Zečevu stalno je bio nasmijan, usprkos svemu što se oko nas događalo“, reći će kasnije o njemu snimatelj Bilan.
Dodao je kako je Filip takav bio i kad ga je kasnije sretao na Zavodu za zapošljavanje. Vedar i strpljiv, reći će za njega Bilan koji je to pripisao kraju u kojem je rođen, primoštenskom zaleđu. „Pozitivca Filipa je nemogućnost da pronađe nekakvi drugi posao odvela u pirotehničke vode. Sudbina je htjela da ode s ovoga svita mlad. On će mi zauvijek ostati sinonim za hrabrog i poštenog hrvatskog branitelja“, rekao je Bilan.
Filip se po završetku rata zaposlio kao pirotehničar u tvrtki Mungos koja se bavila razminiranjem. I tamo je zadržao vedar duh i odgovorno radio taj opasan posao. Sve do 19. rujna 1998. godine. To mu je trebao biti posljednji radni dan na terenu. Iz Zagreba, iz središnjice tvrtke, su mu bili javili da od sljedećeg tjedna treba početi raditi uredski posao.
Nažalost, tog dana poginuo je od zaostale protupješačke mine u mjestu Pridraga pokraj Zadra, u zaseoku Narančići. Njegovi prijatelji poslije će reći kako je Filip znao da je u na tom prostoru zaostala još jedna mina, ali nije htio odustati dok je ne pronađe.
Pokopan je svom rodnom mjestu Ljubostinja. Tamo mu je uz druga dva suborca, na inicijativu mještana uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, kasnije otkriveno spomen obilježje koji, kako je rečeno prilikom otkrivanja, i na taj način čuva trajan spomen na svoje heroje.
Spomen obilježje Filipu podignuto je i na mjestu njegove pogibije. „Ovo je bila šikara, ja sam se čudio kako je moguće da je tu mogla biti mina kad ničega nema. Od prvog dana smo se posvetili tome i u suradnji s općinom smo ovo pripitomili, naravno ne smije biti raskošno, nego skromno i dostojanstveno, kakav je bio naš Filip“, rekli su iz primoštenske udruge dragovoljaca na otkrivanju.
Branitelji na dan njegove pogibije posjećuju to mjesto, polažu cvijeće i pale svijeće. Tada se, nakon israza sućuti njegovoj obitelji u molitvi, tuzi ali i ponosu, prisjećaju Filipa kakav je bio iz ratnih vremena, vedrog i nasmijanog. „Filip je legenda, a legende ne smiju nikada biti zaboravljene“, govore.
Kao potvrdu toga u Primoštenu je u rujnu 2021. otvoren i mural u čast Filipu uz veliku bakljadu. Na njemu uz njegovu sliku s osmijehom i uzvik „Obadva, obadva, oba su pala“, te ime i prezime i godine rođenja i smrti, stoji i natpis „Zauvijek će živjeti hrvatski ratnici“.
Njegova majka Luca kaže da je jako ponosna na svog sina. „Neki dan kad sam se vratila kući, upalila sam televizor i ugledala svog sina. To me ispunilo ponosom i radošću“, rekla je svojedobno i dodala kako joj je sve teže što je starija, ali i koliko god je žalosna, toliko je raduje kad vidi koliko „drže do mog sina“.
Filip je bio samozatajan, u medijima nema njegovih izjava o tom uzviku. Poput tisuća drugih pridružio se onima koji su krenuli braniti domovinu. Nije se nikad žalio, ni dok je ratovao, ni kad je tražio posao na burzi, ni kad je na kraju prihvatio opasno pirotehničko zanimanje. Baš takav, kako često ističu njegovi suborci, postao je stvarna veličina u kojoj budući naraštaji mogu tražiti i nalaziti prave vrijednosti.
Mnogi branitelji ga ističu i kao primjer hrvatskog domoljublja, osobu koja je bila spremna dva puta dati život za slobodnu Hrvatsku. Prvi puta kada se uključio u legendarnu 113. šibensku brigadu i kada je pošao u rat i drugi puta nakon rata kada je, u nemogućnosti pronalaska drugo posla, krenuo čistiti Hrvatsku od mina.
Pamtit će se zauvijek. Njegov uzvik “Obadva, obadva… Oba su pala!”, jedan od, u tome se većina slaže, najpoznatijih i psihološki najznačajnijih događaja Domovinskog rata koji se dogodio u tijeku najžešće agresije i zločina nad Hrvatskom i Hrvatima.
Utkan je, kako su to neki već zapisali, zlatnim slovima u hrvatsku povijest i postao je svojevrsni simbol otpora srpskoj agresiji i borbe za slobodu i samostalnu hrvatsku državu.
