Piše: Zvonko Alač/Index
ZDRAVKO MAMIĆ i dio njegove kamarile broje zadnje dane, u najboljem slučaju mjesece u Dinamu, jasno je nakon jučerašnje Skupštine kluba. Na njoj su doduše izborili Pirovu pobjedu rušenjem kvoruma bijegom iz Sheratona, kako u najviše klupsko tijelo ne bi i formalno ušli zastupnici navijača i tako ih preglasali i izbacili iz kluba. No, to je tek prolongiranje neminovnog, a to je konačan odlazak Mamića i dijela njegovih sluga iz Dinama.
Preostali, malobrojni, ali itekako važan dio njih, koji su ga dugo i vjerno služili, sada su se preobukli u antimamićevce, koji će ubuduće u Dinamu kohabitirati s istinskim antimamićevcima ili točnije, dinamovcima koji žele nekriminalan, pošten, transparentan i Dinamo otvoren navijačima. Dakle, sve ono što nije bio dok su sada preobraženi Mirko Barišić i Vlatka Peras čuvali leđa Mamiću, za njega odrađivali poslove i slušali njegove instrukcije iz azila u BiH.
No, to je tema jedne druge priče. U ovoj podsjećamo na to kako je Zdravko Mamić u Dinamo došao kao nevino dijete, a iz njega odlazi 50 godina kasnije kao pravomoćno osuđeni kriminalac.
1974. Kao 15-godišnji nogometaš otpisan u Dinamu.
Talentiranog nogometaša, pionirskog reprezentativca Jugoslavije, 15-godišnjeg Mamića je u omladinskoj školi Dinama otpisao profesor Zdravko Kobešćak. Mamića i cijelu njegovu generaciju ocijenio je neperspektivnima nakon što su izgubili od Crvene zvezde.
1975. – 1978. Prvi značajan novac zarađuje prodajom stolica od stiropora ispred Dinamovog stadiona.
U srednjoj školi, prema vlastitom priznanju, zarađuje prvi značajan novac tako što prije Dinamovih utakmica kod stadiona prodaje sjedalice od stiropora. Na stadionu Maksimir tada nije bilo stolica pa je Mamić u tvornici OKI kupio nekoliko tona stiropora kako bi od njega kreirao sjedalice. “Izrezali smo ga u pravokutnike i prodavali ih od Pimpeka do ulaza na stadion. Tako sam zaradio silne novce”, prisjeća se.
1980. Ćiro Blažević mu je kum na vjenčanju.
1991. Tvrdi da je bio hrvatski branitelj, ali o njegovoj pripadnosti ZNG-u ili HV-u nema nikakvih dokaza.
1992. – 1995. Obogatio se u zloglasnoj pretvorbi i privatizaciji do tada senzacionalno uspješne bjelovarske drvne industrije Česma. S tako zarađenim novcima je ušao u Dinamo.
Istragom policije u Bjelovaru utvrđeno je da je “nezakonito 1994. i 1995. otkupljivao dionice s popustom od radnika Česme, iako na to nije imao pravo.” Takva aktivnost iz vremena zloglasne privatizacije i pretvorbe ostala je poznata pod nazivom “torbarenje”. Dužnosnici tvrtki koje su se privatizirale tu aktivnost su provodili tako što su po firmama nosili novac u kešu, odnosno u torbama.
Tako su od radnika koji su imali dionice, ali zahvaljujući vladi RH, koja je privatizaciju provela na brzinu i pogodujući novim bogatašima i profiterima, nisu bili educirani što i kako s njima, iste otkupljivali po bitno nižim cijenama od realnih. Do tada uspješne tvrtke su najvećim dijelom propadale, a radnici, nakon što su ispod cijene ostali bez dionica, ostajali su i bez posla.
Bjelovarska kriminalistička policija je 2000. utvrdila da je sumnjivim poslovanjem u Česmi državni proračun oštećen za oko 14 milijuna kuna. Županijska državna odvjetnica je 2002. uputila istražni zahtjev protiv Mamića i ostalih koji su torbarili po Česmi. Sud je zahtjev odbio uz obrazloženje da se kupnja dionica u Česmi provodila u skladu sa Zakonom o pretvorbi.
Mamić je od 1992. do kraja 1995. bio član Upravnog odbora Česme, a otada do kraja 1999. član Nadzornog odbora tvrtke. Česma je prije Mamićevog ulaska u tvrtku imala 1218, a nakon njegovog odlaska 663 radnika. Ubrzo je otišla u stečaj.
1993. Novcem od Česme ulazi u Dinamo i postaje direktor kluba. Mamićeva Česma je Ćiri posudila novce da trener Dinama postane i većinski dioničar te predsjednik sportskog dioničkog društva.
1993. Česma i njen novac bili su ključni za Mamićev ulazak u Dinamo ili, kako se tada zvao, Croatiju. Dvorski klub Tuđmanovog režima odabran je kao prvi primjer provođenja privatizacije u sportu. Evo kako o tome svjedoče požutjele stranice novina objavljenih 29. ožujka 1993.:
“Na redovitoj konferenciji za tisak u prostorijama NK Croatije, prvog kluba u kojem su u potpunosti riješeni vlasnički odnosi, predstavljen je direktor kluba Zdravko Mamić, dok je za predsjednika Dioničkog društva Croatia jednoglasno izabran Miroslav Ćiro Blažević, a za dopredsjednika d.d.-a Ivan Ljubanović iz Drvne industrije Česma. Po riječima voditelja press-konferencije Zorislava Srebrića, Ćiro Blažević je kao većinski dioničar, predsjednik dioničarskog društva i trener jedinstvena osoba u svijetu nogometa s takvim ovlastima. Miroslav Blažević je napomenuo da nijedan nogometni klub u Hrvatskoj još nije bio rentabilan, ali da NK Croatia, potpomognuta Montmontažom i DI Česmom, ima sve preduvjete da postane financijski stabilan klub.”
Rečena stabilnost imala se postići tako što je Mamić kupio dio Česme, nakon čega je Česma posudila 1.5 milijuna njemačkih maraka (danas jednako toliko eura) Mamićevom kumu Ćiri da kupi Dinamo. Radnici propale Česme govore kako im je tada obećano da će tako i oni postati dioničari Dinama. Naravno, od toga nije bilo ništa.
Novac od Česme nije samo Mamiću omogućio ulazak u Dinamo, nego i spas kluba. U to vrijeme je HAŠK Građanski, koji je postao Croatia, ali su ga svi osim Tuđmana i njegove kamarile zvali Dinamo, bio u velikim financijskim problemima. Igrači su par mjeseci ranije zaprijetili da neće igrati kup utakmicu u Požegi ako ne dobiju zaostale plaće. Zanimljivo je da kolovođa pobune nije bio netko od senatora, nego 21-godišnji Zoran Mamić, koji nipošto nije bio ključni igrač, ali je bio brat onog koji se spremao preuzeti klub. Zdravko Mamić to je napravio tako da je fizički nasrnuo na predsjednika Josipa Šoića, koji je spas od njega našao preskakanjem ograde stadiona.
1994. Potjeran iz kluba zbog svađe s Ćirom i jer je davio delegata na europskoj utakmici.
Većinski dioničar, predsjednik dioničarskog društva i trener Ćiro potjerao je Mamića iz kluba, a kumstvo je puklo zbog svađe oko 300 tisuća maraka. Mamić je morao otići jer je na utakmici Kupa pobjednika kupova kod Auxerrea davio delegata susreta. Croatia je zbog ispada BBB-a na toj utakmici na jednu godinu izbačena iz Europe, a kazna bi bila daleko teža da se znalo kako je delegata napao direktor kluba.
Međutim, u Dinamu su se spasili tako što je Zdravko Mamić postao Majan Dabić. Iz kluba njegovog života Mamić je otjeran posramljen i s lažnim identitetom. Tuđman je ubrzo potjerao i Ćiru, kojem je tada isplaćeno oko 2 milijuna maraka za ono što je uložio prilikom privatizacije kluba, dok je Mamić dobio oko 200 tisuća eura. Česma nije dobila ništa.
1995. Direktor Osijeka dok su klub vodili Branimir Glavaš i Anto Đapić.
1996. Direktor Segeste dok je klub vodio Đuro Brodarac.
1997. – 1999. Predsjednik Croatije Sesvete. Tamo je počeo promovirati igrače kojima je menadžer.
Kao šef kluba, koristio ga je za promoviranje igrača kojima je ujedno bio menadžer. Dario Zahora, Jerko Leko, Boštjan Cesar i ostali štićenici Mamić Sport Agencyja tamo su se, kao i njihov gazda, koji ih je darivao skupim satovima i nabrijanim Golfovima, u predgrađu pripremali za preuzimanje grada.
2000. Vratio se Dinamo, ali i Mamić u klub. Prvo u Izvršni odbor, ali ubrzo postaje prvi operativac.
Dinamovci Valentinovo slave kao dan povratka imena Dinamo te povratka kluba navijačima. Zapravo, trebali bi ga komemorirati kao dan kada je Mamić zavladao klubom. Odlaskom omraženog Zlatka Canjuge, simbola pretvorbe narodnog i gospodskog Dinama u dvorski i režimski, kao direktor ga je službeno preuzeo obožavani Velimir Zajec. Međutim, legendarni Zeko je doveo i Mamića, koji je ušao u Izvršni odbor kluba i odmah se zbližio s predsjednikom Mirkom Barišićem te ubrzo postao prvi operativac kluba. Točnije, preprodavač igrača.
2001. Obogatio se prodajom Balabana u Aston Villu. To je najbolji primjer sukoba interesa.
Boška Balabana je prodao Aston Villi uz odštetu od 6 milijuna funti ili 8 milijuna eura. Od tog iznosa Dinamu je pripalo samo 20 posto, dok je sve ostalo išlo Mamiću i Balabanu. Mamić je igrača Dinama prodao drugom klubu kao njegov menadžer, ali ujedno i visoki dužnosnik Dinama. Naravno, to je eklatantni primjer sukoba interesa, što je zaštitni znak i osnovno obilježje Mamićevog djelovanja u Dinamu.
2003. Postaje izvršni dopredsjednik Dinama. Formalno drugi, ali zapravo prvi čovjek kluba.
Iznad Mamića je formalno ostao samo predsjednik Barišić, ali jasno je bilo tko je glavni u Dinamu – onaj koji će to tamo te u hrvatskom nogometu biti još 15 godina. Mamić se tada pomirio s Ćirom i vratio ga za trenera, ali on nije u momčad stavljao dovoljno igrača MSA-a, pa ga je gazda otjerao.
2005. Dinamo neslužbeno postaje klub obitelji Mamić.
Momčad je tada bila puna igrača koji su imali privatne ugovore s čelnikom kluba. Kasnije Zdravko formalno prepisuje agenciju na sina Marija, ali sukob interesa te pretvaranje kluba u obiteljski su jasni. Tata i sin Mamić bogatstvo gomilaju prodajama Luke Modrića u Tottenham (22 milijuna eura), Vedrana Ćorluke u Manchester City (13 milijuna eura) te Eduarda Da Silve u Arsenal (12 milijuna eura).
Međutim, ovo su samo najraskošniji transferi Dinamovih igrača s kojima je Mamić kao čelnik kluba imao privatne ugovore i koji su mu davali postotke od transfera i plaća u novim klubovima, što se u žargonu nogometnih švercera i nakupaca zove rikverc. Lijepe novce Mamići su zaradili na prodajama Cesara, Leke, Vukojevića, Čale te posebno Dejana Lovrena (8 milijuna eura).
2006. u loži Maksimira na utakmici Dinama i Rijeke ošamario Nikolu Mandekića, šefa riječkog ureda SOA-e, državne tajne službe.
Policija nije reagirala na taj Mamićev napad. Ništa čudno jer Mamić je to napravio dok je s njim u društvu bio njegov prijatelj Marijan Tomurad, tadašnji šef Policijske uprave zagrebačke.
2007. Teško vrijeđao novinarku Romanu Eibl.
2007. Plaćenom velikom reklamom u medijima, u ime Dinama pozivao sve da glasaju za Sanadera i HDZ.
“Svih 22 nogometaša, predsjednik, izvršni dopredsjednik, trener i pomoćni trener kluba pozivaju sve istinske ljubitelje hrvatskog sporta i navijače Dinama da podrže liste dr. Ive Sanadera i glasuju za HDZ”, pisalo je u Dinamovom proglasu koji je kao plaćena reklama objavljen u medijima.
2009. Mamićevom Dinamu se u HNL-u pridružuje njegova filijala Lokomotiva.
2010. Na izborima za predsjednika HNS-a donosi pobjedu Vlatku Markoviću, točnije sebi.
Vlatko Marković pobijedio je u Mamićevoj režiji Igora Štimca na izborima za predsjednika HNS-a. Tako je Mamić zavladao i savezom, sudačkom organizacijom i reprezentacijom Hrvatske. Igor Štimac, prvo Mamićev “neprijatelj”, a onda namjesnik na izborničkoj funkciji, kojom se utješio nakon poraza na degutantnim izborima za predsjednika HNS-a 2010., tri godine kasnije potvrdio je da je Mamić imao svoju kvotu igrača u reprezentaciji.
2010. Teško vrijeđa i prijeti novinaru Borutu Šipsu jer je pitao “Nije li protivno Zakonu o sportu to što je on čelnik Dinama, a njegov sin vlasnik agencije koja zastupa igrače?”
2013. Dinamo službeno postaje klub obitelji Mamić.
Samo za prvih deset godina Zdravka Mamića u Dinamu taj klub prodao je igrače za ukupno 130 milijuna eura, a sve je dignuto na još višu i potpuno obiteljsku razinu 2013. Tada je trener momčadi postao Zoran Mamić. Tako se promovirao u menadžera engleskog tipa, osobu koja vodi momčad te ujedno kupuje i prodaje igrače kluba koji vodi njegov brat Zdravko. Zdravkov sin, a Zoranov nećak Mario, menadžer niza Dinamovih igrača, dogovara skupe prodaje u inozemstvo igrača Dinama koji su se dodatno promovirali kroz reprezentaciju Hrvatske, još jednu obiteljsku prćiju Mamićevih
2013. -… Grad Zagreb i država Hrvatska Mamićevom Dinamu daju i opraštaju stotine milijuna kuna.
Klubu obitelji Mamić obilno pomažu Grad Zagreb i država Hrvatska. Zagreb je do sada Dinamu uplatio oko 300 milijuna kuna, a klub su sponzorirale i sponzoriraju državne tvrtke kao što su HEP, INA i Croatia Osiguranje. Što je najvažnije, država Dinamu ne naplaćuje porez na transfere, koji bi do sada iznosio oko 200 milijuna kuna, jer je klub za profit braće Mamić formalno udruga. Grad Zagreb i država Hrvatska tako se svim silama trude da Mamićima osiguraju i olakšaju privatno bogaćenje.
2013. Na velikom motivacijskom skupu HDZ-a u Zagrebu je glavni motivator.
Veliki “motivacijski”, kako su ga nazvali, skup HDZ-a u Dvorani Dražena Petrovića 2013. imao je svog ceremonijal-majstora u liku i djelu Dinamovog izvršnog predsjednika. Okupljanje HDZ-ovaca pred lokalne izbore, kao i one za europski parlament, na kojem su se našla središnja tijela stranke, svi kandidati za predstojeće izbore, saborski zastupnici, predsjednici svih ogranaka, općinskih, gradskih i županijskih odbora, zahtijevalo je i odgovarajuću mobilizaciju pred “napad” na ponovno osvajanje vlasti.
Motivacijske sposobnosti, koje su dobro poznate igračima Dinama i reprezentacije, Mamić je pokazao i ovom prilikom, kao i svoju široku dušu i ljubav prema pjesmi. Na taktove tamburaške uspješnice Sve je ona meni, ustao se, okrenuo prema publici, “dirigirao” i pjevao.
2014. Eduardo da Silva se pobunio protiv robovlasničkog ugovora, kojim je do kraja karijere od svega što zaradi morao Mamiću plaćati 25 posto, te spas iz okova svog mecene potražio na sudu.
Općinski sud u Zagrebu je 2014. proglasio ništavnim ugovore Zdravka Mamića i njegovog sina Marija, kojima su ostvarili pravo na četvrtinu svih primanja Da Silve do kraja njegove karijere. Županijski sud je 2015. ovu presudu poništio, na što je Eduardo najavio da će se žaliti i Vrhovnom sudu i Fifi. Na kraju su se Eduardo i Mamić izvansudski nagodili pa se sin razmetni Dudu zamalo 2016. vratio u Dinamo.
2015. VIP uzvanik na predsjedničkoj inauguraciji. Mamić je na svečanost došao zagrljen s bratom Zoranom i Damirom Miškovićem, predsjednikom Rijeke.
Društvo u loži bili su im Tomislav Horvatinčić, Željka Markić, Davor Šuker, Milan Bandić, Anica i Robert Kovač, Tomica Merčep, Thompson, Vice Vukojević, Velimir Bujanec, Josip Manolić, Ljubo Ćesić Rojs, Davor Domazet-Lošo i Ćiro.
2015. Prisluškivanje SOA-e otkrilo da Mamić, čovjek kojeg se prisluškuje jer je prijetnja za sigurnost zemlje, organizira rođendan predsjednici države.
Za još bližu, intimniju povezanost Mamića i Kolinde doznalo se kada je SOA prisluškivala Mamića koji je organizirao rođendansku zabavu za nju, pa ja tako i ona bila praćena jer je kao predsjednica prijateljevala s tipom koji je prijetnja za sigurnost zemlje. Predsjednica se na to razbjesnila na Dragana Lozančića, šefa državne špijunske organizacije koja je provodila prisluškivanje Mamića. Nije joj smetalo sve ono što se Mamiću stavlja na teret, nego što je uhvaćena u druženju s njim.
2015. Dok je Dinamo na pripremama u Sloveniji, policija upada u kuće braće Mamić.
“Na temelju kaznene prijave porezne inspekcije pretražuje se imovina braće Mamić zbog sumnje na počinjenje kaznenih djela primanja i davanja mita, utaje poreza i drugih davanja i zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Sumnja se da su nezakonite radnje poduzimale odgovorne osobe GNK Dinamo i službena osoba Porezne uprave”, pisalo je u policijskom priopćenju.
Mamićima je presudilo što su prali novac u Švicarskoj preko tvrtki koje glase na Marija Mamića. Tako legaliziranim sredstvima planirali su privatizirati Dinamo, i to novcem izvučenim iz tog kluba. Formaliziranje stanja koje je ionako bilo aktualno već više od desetljeća bilo je previše, ali ni to se ne bi saznalo da istražitelji FBI-a u sklopu istrage o pranju novca nisu naišli na trag o financijskim transakcijama putem off-shore tvrtki koje posreduju u nepostojećim transferima igrača te o tome obavijestili švicarske kolege. Oni su otkrili da je Mario Mamić u švicarskom kantonu Obwalden preko svoje tamošnje tvrtke u porezne oaze širom svijeta poslao barem 10 milijuna eura.
U ljeto 2015. USKOK je, u sklopu istrage koja je rezultirala optužnicom, a u konačnici i presudom da su Mamići krivi za izvlačenje 117 milijuna kuna iz Dinama, ispitao Luku Modrića i Dejana Lovrena. Obojica su potvrdila sumnje USKOK-a da su anekse o podjeli novca od transfera potpisali nakon i neposredno prije prelaska iz Dinama u Tottenham i Lyon, a ne godinama prije transfera. Modrić je istražiteljima rekao da je aneks ugovora, prema kojem mu pripada 50 posto od transfera u Tottenham, potpisao tek nakon odlaska u taj klub, 2008., a ne 2004., kako je pisalo u ugovoru.
Modriću je, kako tvrdi USKOK, isplaćeno oko 80 milijuna kuna, od čega je on podigao 52 milijuna kuna i predao ih Mamiću. Lovren je rekao da je aneks ugovora s Mamićem potpisao malo prije prelaska u Lyon 2010., a ne 2007., kako piše u ugovoru. Na osnovu tog aneksa iz “2007.”, Dinamo je Lovrenu 2011. platio 25.8 milijuna kuna. Lovren je taj iznos podigao i predao Zoranu Mamiću. On ga je podijelio s bratom Zdravkom i nećakom Marijem, a Dinamo je tako vratio kredit koji je podigao da bi to mogao isplatiti Lovrenu.
2017. Mamići su zbog izvlačenja najmanje 116 milijuna kuna iz Dinama nepravomoćno osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od šest i pol godina (Zdravko) te četiri godine i 11 mjeseci (Zoran).
Međutim, dvije godine kasnije, na suđenju Mamićima u Osijeku, Modrić i Lovren su, prvi vidno usran pred Mamićima, a drugi prema presretnutim porukama dokazano pod njihovim pritiskom, promijenili iskaze dane u USKOK-u. Time su spasili sebe, ali ne i Mamiće, koji su nepravomoćno osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od šest i pol godina (Zdravko) te četiri godine i 11 mjeseci (Zoran).
2017. Mamić tvrdi da je propucan iz snajpera kada je došao u hercegovačko selo Zidine na misu zadušnicu pokojnom ocu.
Počinitelj nikada nije pronađen, a Mamić je nakon ukazane pomoći u bolnici u Tomislavgradu nasmijan pozirao s osobljem. Osim toga, odbio je preporučeni odlazak u splitski KBC, gdje bi mu bila ukazana stručnija i bolja skrb te se odmah nakon ranjavanja autom zaputio u Zagreb.
2018. Nakon što je nepravomoćno osuđen, pobjegao je u Međugorje, gdje je kao državljanin BiH siguran od izručenja u Hrvatsku.
Pobjegao je poslije svoje posljednje maratonske konferencije za medije na Maksimiru, na kojoj je mahao falsificiranim SMS-ovima koji “svjedoče” kako mu o glavi rade državni odvjetnik Dinko Cvitan i ugledni suci. Te je poruke za Mamića lažirao Franjo Varga, nekadašnji MUP-ov informatičar. Koliko je Mamić premrežen i slizan s ključnim figurama “političkih elita” u zemlji i njihovim slugama, svjedoči i ovo: u Aferi SMS su i kum bivšeg HDZ-ovog potpredsjednika sabora Milijana Brkića te vozač bivšeg HDZ-ovog ministra Tomislava Tolušića.
2020. Lažne SMS-ove, kojima je teretio državnog odvjetnika i suce, plaćao je PlayStationom, Golfom tricom, jacuzzijem i šatorom… kupljenima Dinamovim novcem
Bruno Hotko, koji je bio direktor Dinamovog klupskog hotela, ovako je na suđenju svjedočio kako je u ime Dinama i po Mamićevom nalogu plaćao Vargu za falsifikate: “Prvo sam mu odnio novac. Išao sam kod Varge 20-ak puta. Nosio sam mu novce, sedam mobitela, televizor, laptop, PlayStation, sprave za vježbanje, jacuzzi, šator, Golf tricu kupljenu za njega. To sam nabavljao po trgovinama u Zagrebu na temelju naloga Zdravka Mamića. Varga mi je telefonom slao slike toga što treba donijeti. Većina toga plaćana je novcem od Dinama. Tako je tražio Mamić. Rekao je da mu to puno znači i da će mu to pomoći oko nekih stvari.
Varga mi je nekada objašnjavao što on to radi, ali ja nisam informatički pismen pa to nisam razumio. Crtao mi je na papiru neke kvadratiće, govorio da je to kao sudsko vijeće, da će im on ući u inboxe, stavljati im poruke u mobitele i mailove. Spominjao mi je državne suce, odvjetnika Dinka Cvitana, ali ja tada nisam znao tko su ti ljudi. Spominjao je da će to pomoći Zdravku oko suđenja. Dva puta sam preuzeo i stick, ali nije mi rekao šta je na njemu.
Zbog plaćanja svih stvari preko računa Dinama, imao sam problema kada je USKOK upao u klub jer je traženo od mene da podmirim sve te troškove, oko 500-600 tisuća kuna. Morao sam tražiti dopuštenje za korištenje novca od Dinama, i tražio sam od nekoliko čelnih ljudi. Sve je išlo preko Zdravka Mamića. Sve je na kraju platio član uprave Krešimir Antolić, kojemu je novac dao Zoran Mamić.”
2018. – 2022. Vlada Dinamom iz Hercegovine.
2021. Potvrđena mu je kazna od šest godina i šest mjeseci. Zoranu Mamiću, tada treneru Dinama, kazna je smanjena na četiri godine i osam mjeseci.
2023. Gubi rat za Dinamo.
