Na pitanje koliko dugo traje to prisvajanje, Prosporev Novak je kazao kako to prisvajanje ne traje od osamdesetih godina, kako su izvijestili neki hrvatski mediji, već to traje od početka 20-og stoljeća i vremena srpskog povjesničara koji se zvao Pavle Popović i koji je vršnjak Antuna Gustava Matoša. Oni su otad stvorili cijelu jednu školu koja se time bavi, naglasio je Prosperov Novak.
On je dalje istaknuo kako se u Hrvatskoj to njihovo prisvajanje prilično često ne uzima ozbiljno. Tako je naveo primjer da je i prije osam godina u Hrvatskom saboru potaknuto pitanje srpskog prisvajanja dubrovačke književnosti. Tada je, kaže Prosperov Novak, sadašnji predsjednik a tadašnji premijer Zoran Milanović u toj raspravi za srpsku akademkinju Zlatu Bojović koja je napisala knjigu „Historija dubrovačke književnosti“ u kojoj ona prisvaja dubrovačku književnost, nazvao “šibicarkom“ kazavši u stilu kao „što mi imamo gubiti vrijeme na to jer to kao nama nisu važne stvari“.
-Danas, kada je ovaj srbijanski Zakon stavljen u opticaj, mi vidimo da su to ozbiljne stvari, a što mi znamo i otprije. Mi smo znali da kada su međunarodno priznate i Hrvatska i Srbija da će se taj otvoreni problem opet pojaviti. Mene je osobno, nakon Milanovićeve opaske u Hrvatskom saboru ta tema zgadila i nisam više o njoj javno govorio, jer mi se činilo da je nepotrebno. Danas mi se čini da je potrebno govoriti upravo zato što je ova tema ponovno vrlo ozbiljna jer se danas opet zvecka oružjem, opet se spominje „srpski svet“. Ovaj zakonski okvir koji je u Srbiji donešen odnosi se na našto s čim mi u Hrvatskoj ne bi trebali imati problema kada je pitanje jezika i tih starih dubrovačkih knjiga. Naime, 2008. godine stvoren je jedan okvir u kojem je hrvatski jezik dobio međunarodnu kodifikaciju. U svim bibliotekama svijeta uz ime Marina Držića, Ivana Gundulića, …u bibliotečnim kriterijima stoji da su oni hrvatski pisci i da su pisali hrvatskim jezikom, naglasio je Slobodan Prosperov Novak.
Ono što ga šokira, rekao je Prosperov Novak jeste to da hrvatske službe koje bi se trebale baviti time temama o tom srbijanskom Zakonu su doznale tek mjesec dana nakon što je on objavljen u srpskom pravopisu.
Veleposlanik plakao
-Ja pitam što rade analitike u našem Ministarstvu vanjskih poslova, što rade analitike u Ministarstvu kulture, što radi naš veleposlanik u Beogradu? To je njegov posao. Ja ne znam je li za to pandemija kriva, ali sam primijetio da je veleposlanik plakao kada je vidio humanitarnu pomoć (Srbije) za Petrinju. Bilo mu je bolje da se on brinuo o ovoj stvari. Ne može mu se dogoditi da takav jedan zakon, koji se ne donosi preko noći i čija procedura traje, prođe nezapaženo, istaknuo je Prosperov Novak.
Iako je taj srbijanski zakon po mišljenju Prosperova Novaka trivijalan, on nije bezazlen.
-Zakon spominje godinu 1863. kada Ilija Garašanin, čovjek koji je temelj velikosrpskog nacionalizma, šovinizma, imperijalizma itd, potpisuje sa Turcima da će oni napustiti beogradsku tvrđavu i grad Beograd. Dakle, kakve veze ima tursko napuštanje Beograda sa Dubrovnikom. Ima možda sa jednim tadašnjim našim jadnikom koji je živio u Beogradu. Bio je naš renegat (otpadnik, odmetnik, ..op.a) koji se zvao Matija Ban i koji je tada uskliknuo u srpskoj skupštini: Beogradu budućnost, Dubrovniku prošlost. Danas se Srbi bave tom prošlošću koja im ne pripada i za koju nema argumenata za njihova posezanja dubrovačke književnosti, rekao je Slobodan Propserov Novak.
On je također naglasio kako hrvatska politika ni u ovom slučaju nije odradila svoj posao.
