Nekadašnja dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu, danas predstojnica Katedre za obiteljsko pravo, profesorica Hrabar za Objektivno.hr pojašnjava pravne aspekte procesa posvojenja koje je mjesecima u fokusu hrvatske javnosti radi slučaja ”Zambija” te komentira najavu resornog ministra u pogledu izmjene Zakona o međunarodnom privatnom pravu.
Kakve dojmove nosite sa sudjelovanja na konferenciji konzervativne zaklade New Direction na temu međunarodnih posvojenja?
Na konferenciji je upozoreno na sve važne pojedinosti u vezi s međudržavnim posvojenjima, kako na općoj razini tako i u vezi s takvim posvojenjima u Hrvatskoj. Relativno ograničeno vrijeme suzilo je fokus, no nedvojbeno su se svi izlagači koncentrirali na prijepore koji se s tim u vezi događaju. Sama organizacija je bila besprijekorna, a vrijednim držim što smo čuli i iskustva iz prakse drugih zemalja (SAD-a, Španjolske) i europske perspektive.
Na što ste u svom dijelu izlaganja stavili poseban naglasak?
Posebice sam istaknula da međudržavna posvojenja mogu biti ili legalna ili ilegalna. Kad su ilegalna znači da nisu bile ispunjene pretpostavke za zasnivanje posvojenja i da procedura nije bila poštovana. Trećega nema. A ilegalna posvojenja po svojoj naravi podrazumijevaju kupovinu djece, plaćanje, trgovinu, posredovanje. Nažalost u medijskom prostoru se javljaju članci u kojima se ističe kako je riječ o „tvrdoj desnici“ koja se okupila na toj konferenciji. Pitanje trgovine djecom kroz nezakonita posvojenja nije pitanje politike – ni lijeve ni desne, već pitanje ljudskosti i morala te kršenja propisa. Žao mi je što „tvrda ljevica“ i ljevica nisu u javnom prostoru jasno i izrijekom osudile taj najgori oblik ljudskog ponašanja, već stalno relativiziraju i nalaze nekakva opravdanja. Istaknula sam i činjenicu da međunarodni i nacionalni (hrvatski) pravni okvir za postupanje postoji i da ga samo treba primijeniti. A zna li netko čitati pravnu normu to je već druga stvar.
Kako komentirate najnoviju najavu ministra Marina Piletića kako kani posvojenja iz trećih zemalja u potpunosti izjednačiti s posvojenjima unutar RH i unutar zemalja potpisnica Haške konvencije, kao i da će ministarstvo kojem rukovodi dodatno provjeravati sva posvojenja?
Eto, i to je nepoznavanje prava. Jer u Obiteljskom zakonu jasno se čita da je u slučaju međudržavnog posvojenja potrebno prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi. Isto tako piše da se potencijalne posvojitelje upisuje u registar potencijalnih posvojitelja na temelju pozitivnog mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje. Nigdje nisu zaobiđeni hrvatski posvojitelji koji posvajaju djecu u inozemstvu.
A izjednačavanje posvojenja iz trećih zemalja sa zemljama strankama Haške konvencije je bacanje pijeska u oči. Pa zar ministru nije jasno da te treće zemlje nemaju središnje tijelo koje jamči legalnost posvojenja, a kako to uređuje Haška konvencija. Nije mi jasno kako će to Republika Hrvatska utjecati na pravni poredak i procedure u Kambodži, Čadu, Liberiji ili DR Kongu? Kad bi kod nas sve i bilo učinjeno lege artis, to ne znači da je u „trećoj zemlji“ sve bilo zakonito. Što se tiče izmjena Zakona o međunarodnom privatnom pravu, ne vidim zašto bi ga trebalo mijenjati. Ne znam koliko puta treba objašnjavati da su jedno pretpostavke koje posvojenik i posvojitelji moraju ispunjati da bi se zasnovalo posvojenje, a drugo jest nadležnost suda koji priznaje stranu sudsku odluku. Doda li se tome odredba o mogućnosti suda da stranu odluku ne prizna jer je protivna javnom poretku, a mi pravnici znamo kad to jest, onda je izmjena obaju zakona poziv da idemo „u školu za pačiće male“. Dobar pravnik povezuje zakonske odredbe. Što se pak dostavljanja pravomoćnih rješenja različitim državnim tijelima koja će po njoj postupati – pa i dosad je to bilo nešto što se po logici stvari podrazumijevalo. Podrška obitelji je dobrodošla, no ni sad se Obiteljski zakon nije ograničio samo na domaća posvojenja i podrške tim obiteljima. Jednostavno zato što je posvojeno dijete posvojeno dijete, bez obzira koje boje kože bilo, spola, odakle dolazi. Sve to nema veze s ilegalnim posvojenjima koja su se u Hrvatskoj nedvojbeno događala, jer su se propisi izigravali.
Vjerujete li da će predloženo biti dovoljno jak mehanizam u cilju postizanja veće transparentnosti u procesu posvojenja?
Osobno ne vjerujem u poplavu propisa kao rješenje koje će zamijeniti znanje, poštenje, prijegor. I dosad su međudržavna posvojenja mogla biti transparentna da su se svi držali propisa.
Treba li se pojednostaviti procedura posvojenja u Hrvatskoj te smatrate li da bi iz tog razloga potencijalno smanjila potreba za posvojenjima iz ostalih zemalja?
Ni najmanje. Procedura je jasna, a uz najbolji propis ako slučaj ne rješavate onda štetite strankama. U Hrvatskoj prema podatcima nadležnog ministarstva trenutno ima više od 200 djece podobne za posvojenje. Zašto se ne posvajaju pitanje je kako za potencijalne posvojitelje tako i za nadležna tijela. Trenutno na jedno posvojivo dijete dolazi 5-6 posvojiteljskih parova, a bilo je godina kad je to bilo i 11 ili više, pa nisu išli u inozemstvo posvajati. Očito se sve više brišu granice i nastojimo se uskladiti s trendovima na zapadu. Pitanje je samo mislimo li pritom kako i ta djeca imaju pravo na saznanje svojeg podrijetla kao konvencijsko pravo i jesmo li im time promijenili osobni i kulturni identitet.
Kako vjerujete da će završiti slučaj ”Zambija”, odnosno što bi prema vašem mišljenju bio najispravniji epilog navedenog slučaja?
Teško je bilo što prognozirati kad ne znate za što su točno optuženi, kakva je zambijska sudska praksa, a kakvi su zakoni.
