Objavljujemo razgovor s dr. sc. Domagojem Kneževićem, povjesničarom s Hrvatskog instituta za povijest i savjetnikom ministra vanjskih i europskih poslova g. Grlić Radmanom, povodom nedavnog izlaska memoara doajena hrvatske diplomacije dr. Mate Granića te prikazivanja serijala nastalog prema istima. Profesor Knežević osvrnuo se i na sukob hrvatskog državnog vrha te koji su vanjskopolitički prioriteti susjedne nam Bosne i Hercegovine. U nastavku razgovora za portal Objektivno.hr povukao je i paralelu u načinu vođenja hrvatske vanjske politike za vrijeme rata i današnje mirnodopsko doba.
Laska li vam što vas je dr. Mate Granić odabrao za suurednika i recenzenta drugog dopunjenog izdanja knjige “Diplomatska oluja” u nakladi Večernjeg lista? Kako je inicijalno došlo do suradnje?
Istaknuo bih tu na početku kako je ta naša suradnja zapravo započela prije četiri godine u procesu izlaska njezinog prvog izdanja. I naravno da me kao znanstvenika i povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest koji se bavi istraživanjem suvremene hrvatske povijesti i Domovinskog rata iznimno zainteresirala ponuda profesora Mate Granića da budem suurednik i recenzent njegove memoarske knjige “Diplomatska oluja”. Dakle, kada se istraživački bavite razdobljem “herojskih vremena hrvatskog naroda” i suradnju vam ponudi jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana i najdugovječniji hrvatski ministar vanjskih poslova – onda nema nikakve dvojbe kako je to profesionalna šansa koju svatko od nas priželjkuje.
Jedan ste i od glavnih sugovornika u dokumentarnom serijalu ”Diplomatska oluja” nastalog prema istoimenoj knjizi u režiji Kristijana Milića i produkciji Igora i Frana Juraja Prižmića. Isti će se od 2. veljače u prime time-u prikazivati na Prvom programu HTV-a. Kako ste doživjeli sudjelovanje u navedenom projektu te jeste li zadovoljni njegovom realizacijom?
Iznimno sam zadovoljan realizacijom tog dokumentarnog serijala za kojeg mislim da će svojim sadržajem i osobama koje se pojavljuju u njemu itekako zainteresirati hrvatsku javnost. Nema nikakve sumnje kako su i Kristijan Milić i Igor i Fran Juraj Prižmić vrsni poznavatelji svog posla i rezultat je mogao biti samo izvanredan. Osim toga, i povjesničarska imena koja nastupaju u serijalu kao što su Davor Marijan, Ivo Lučić i Darjan Godić s Hrvatskog instituta za povijest te Ante Nazor iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata jamče iznimnu profesionalnu i stručnu podlogu na kojem je nastao ovaj serijal. Naravno, ovakav jedan serijal bit će također i prilika da se u javnosti možda otvori rasprava o pitanjima iz naše nedavne prošlosti.
Da možete preslikati dio tadašnje diplomacije u današnje doba, što bi to bilo?
S obzirom na različite kontekste, vrlo je teško uspoređivati ondašnje i današnje vrijeme hrvatske diplomacije. Međutim, s obzirom na kompleksnost tadašnje situacije uzrokovane brutalnom velikosrpskom agresijom – u tadašnjoj diplomaciji može se vidjeti iznimno snažan nacionalni zanos i bezuvjetna želja da se obrani hrvatska demokracija i sloboda. Dakle, takva će se vremena teško ponoviti, ali mislim da hrvatska diplomacija i danas itekako uspješno radi na afirmaciji naše domovine na globalnoj razini.
S obzirom na trenutno nejedinstvo u hrvatskom državnom vrhu i jedinstvo kakvo je vladalo u doba Tuđmana i Granića, mislite li da naša politika i društvo sinergijski funkcioniraju isključivo u doba kriza?
Osobno, nisam pobornik etiketa za cijele nacije i zato ne mislim da naša nacija sinergijski funkcionira isključivo u doba kriza. Smatram kako je taj sukob u hrvatskom državnom vrhu zapravo rezultat nedorečenosti našeg zakonodavstva u resoru vanjskih poslova i podjele nadležnosti između predsjednika RH i Vlade RH. Po mom mišljenju, ako smo krenuli putem kancelarskog tipa vlasti, nije razumljivo da Vlada RH u svemu snosi glavnu političku odgovornost, a da u resoru vanjskih poslova pak dijeli jednake ovlasti s predsjednikom RH.
Držite li sukob između institucija predsjednika Republike i predsjednika Vlade zapravo odrazom pravog demokratskog pluralizma ili prevelikih ambicija?
Sve su to demokratski procesi koji su normalni ukoliko ne izlaze iz ustavnih okvira, ali naravno da i osobni animoziteti mogu odigrati veliku ulogu u izostanku potrebne političke suradnje i to nije nikakva novost u demokratskom političkom svijetu.
Tko su prema vašem mišljenju troje najznačajnijih hrvatskih diplomata i zašto?
S obzirom na to da sam povjesničar koji istražuje razdoblje Domovinskog rata, naveo bih tri najznačajnija diplomata iz tog razdoblja koje se zbog svoje kompleksnosti ne može uspoređivati niti s jednim razdobljem nakon toga. Za mene nema nikakve dvojbe kako su to prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, najdugovječniji ministar vanjskih poslova Mate Granić i ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović. Međutim, tu bih naveo i Katoličku Crkvu i hrvatsku dijasporu kao kolektivitete koji su dali neprocjenjiv doprinos tadašnjem uspjehu hrvatske diplomacije.
Smatrate li prioritetnijim ulazak BiH u NATO savez ili Europsku uniju?
Inače, pored toga što sam povjesničar, također sam i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Grlića Radmana za BiH, te smatram kako su ova oba politička cilja prioritetna za BiH. Kako je svima poznato, sve one komunističke države koje su se u kasnijim fazama priključivale onoj staroj jezgri država članica EU, prvo su postale članice NATO-a. Dakle, jedan cilj vodi prema drugom. Naravno, kako bi BiH krenula prema tim ciljevima, potrebno je na unutarnjem političkom planu poštivati sve one sporazume na kojima BiH kao suverena država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda nesumnjivo počiva, a to su Daytonsko pariški mirovni sporazum i slijedom toga Ustav BiH, te Washingtonski sporazum koji je temelj hrvatsko–bošnjačke Federacije BiH.
S obzirom da su lideri zemalja danas poprilično aktivni na Twitteru i sami predstavljaju pozicije svojih zemalja u svijetu, je li uloga diplomata smanjena? Ima li klasična diplomacija budućnost?
Danas živimo u digitalnom dobu i tome se diplomacija morala također prilagoditi jer važne vijesti i političke poruke u trenutku prođu cijelim svijetom. Međutim, smatram da je onaj klasični diplomatski kontakt još uvijek presudan za postizanje stvarnih diplomatskih uspjeha.
