Nedostaje li vam sudjelovanje u radu Hrvatskog sabora? Možete li povući paralelu s obnašanjem mandata zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini?
Ne nedostaje mi s obzirom da mi je biti profesor primarno zanimanje. Ljepše je raditi s djecom pa iskreno mogu reći da me povratak u školu preporodio. S druge pak strane, gradska politika mi je kao rođenom Zagrepčaninu bliska i određene stvari sam uspio promjeniti otkako sam skupštinski zastupnik. Jedna od njih je dogradnja dvorane i izgradnja četiri nove učionice u školi u kojoj radim – što je bilo nužno jer se nastava održava u tri smjene (čak do 20 h). Dugo sam se zalagao za taj projekt i kao profesor i kao saborski zastupnik, a realizacija istog je krenula tek nakon što sam u skupštini gradonačelniku Tomaševiću u bar četiri navrata apelirao na taj problem u čemu su mi pomogli i roditelji učenika koji su sa svoje strane vršili pritisak.
Koje su vam gradske teme najbitnije za iskomunicirati?
S kolegama iz Mosta uspio sam pokrenuti inicijativu da se asistentima u nastavi koji djeluju na području Grada Zagreba satnica povisi s 25 na 30 kuna jer su zbog premale satnice bili primorani napustiti to zanimanje. Njihov odlazak djeci koja imaju poteškoće u razvoju s obzirom da su se naviknuli i emocionalno vezali za svoje asistente to predstavlja traumu. Stoga ćemo dalje nastaviti inzistirati na rješavanju i svih ostalih problema s kojima se asistenti suočavaju te zalagati se da im se isplaćuje plaća i za vrijeme praznika kako bi ono u konačnici postalo trajno zanimanje.
Kao istaknutom navijaču Dinama, koje bi po vama bilo najsretnije rješenje kada je u pitanju rješavanje problema maksimirskog rugla od stadiona – njegovo rušenje ili obnova postojećeg? Kada vjerujete da će se to konačno pokrenuti s mrtve točke?
25 godina sam navijač i dio te supkulture. U Saboru sam se trudio promovirati teme koje se tiču navijača želeći promijeniti njihovu percepciju kao krezubih huligana, kao i izmijeniti zakonska rješenja koja je vladajuća kasta predlagala, a ta je da ih se tretira kao građane drugog reda i žestoko kažnjava represijom. Tom tematikom sam se nastavio baviti i u zagrebačkoj skupštini. Maksimirski stadion je spomenik korupciji i nesposobnosti prethodne gradske vlasti, ali na neki način i uprave Dinama. Imam osjećaj da g. Tomašević taj ”vrući krumpir” želi maknuti od sebe – što kao navijač smatram sramotnim. Nikakva obnova ne dolazi u obzir već rušenje postojećeg. Zagrepčani su zaslužili pravi nogometni stadion bez atletske staze uz teren na istom mjestu koji će biti na ponos Zagreba, ali i cijele Hrvatske.
Nedavno ste apelirali na problem s kojim se suočavaju pojedini zagrebački ugostitelji pošto im je nova gradska vlast naprasno prestala izdavati dozvole za terase kafića. Koje je njihovo obrazloženje za takav postupak te jesu li u međuvremenu ipak popustili u istome s obzirom da se počela dobrano ugrožavati egzistencija navedenih ugostitelja?
Imam informaciju da se ništa nije promijenilo, dapače još više prigovora nam stiže od strane ugostitelja. Dozvole za korištenje terasa im se ukidaju iz smiješnih razloga – primjerice da je drvo naslonjeno na terasu ili da se nalazi na požarnom putu, a isti uopće nije ucrtan u katastar. To je još samo jedan primjer kratkovidne politike g. Tomaševića s obzirom da naknada za korištenje terasa gradskom proračunu čini znatan dio prihoda, a s druge strane se ugrožava na tisuće radnih mjesta i egzistencija ne samo vlasnika kafića već i njihovih dobavljača. Ako će gradonačelnik i dalje voditi križarski rat protiv zagrebačkih ugostitelja nastat će velika rupa u gradskom proračunu i potrebno je definirati jasne kriterije zašto se iste ukidaju. Smatram da pristup treba biti fleksibilniji i slučajeve promatrati individualno – od ugostitelja do ugostitelja. Neke terase se doista nalaze na mjestima za invalide i njih treba micati, ali micati terasu zbog toga što se tri metra nalazi na zelenoj površini je suludo.
Podržavate li iz perspektive nastavnika uvođenje predmeta Građanski odgoj i obrazovanje u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama?
Hrvatska javnost zna da građanski odgoj u našem obrazovnom sustavu postoji kao međupredmet – ja ga kao razrednik obavljam na satu razredne zajednice gdje učimo i o ljudskim pravima i o drugim stvarima koji se tiču građanskog odgoja. Mislim da bi uvođenje predloženog novog predmeta dodatno opteretio učenike, a s druge strane nemamo ni adekvatan nastavnički kadar koji bi im isti predavao te bi isto stvorilo i dodatne troškove gradskom proračunu. Stava sam da se međupredmetne teme trebaju održavati kroz druge predmete, primjerice na satu razredne zajednice. Protivim se tome i iz razloga ako bi isto biti obojeno određenom ideologijom. Više se zalažem za poboljšanje financijske pismenosti naših učenika gdje je još vidljiva velika praznina te je isto potrebno poboljšati. Korisnim za djecu smatram znanja koja smo mi nekoć stjecali kroz predmet domaćinstvo, ali i za to nije potrebno uvođenje dodatnog predmeta, već im navedeno razrednici mogu prenijeti u sklopu svojih predmeta.
Primjetno je da članovi Mosta i dalje nisu u jednakoj mjeri zastupljeni u mainstream medijima kao ostale političke opcije. Trudite li se i iz tog razloga biti više prisutni na društvenim mrežama? Smatrate li da ste na taj način, s obzirom na nezaustavljiv napredak moderne tehnologije, i dostupniji vašim biračima?
Klub Mosta je s tri zastupnika u skupštini i aktivniji od Kluba Možemo! koji broji preko 20 zastupnika i unatoč tome HRT nas od početka zasjedanja nije zvao kao goste u nijednu od četiri emisija Otvorenog koje su se bavile gradskim temama. To je sramotno, nije fer, niti profesionalno. Iz tog razloga smo silom prilika usredotočeni na društvene mreže s obzirom da su sve ankete pokazale da imamo najveću zastupljenost među mladim biračima, a pošto smo svi i digitalno obrazovani to nam je najučinkovitiji prodor do njih.
Obilježena je druga obljetnica od zagrebačkog potresa. Vidite li ikakve pomake od tada?
Dvije godine su prošle i ništa se nije učinilo, kao zastupnik sam pola sata nakon potresa već bio ispred Petrove bolnice za što nisam htio da javnost tada dozna. Najbolji pokazatelj u kakvoj državi živimo je to da su navijači više učinili za ljude pogođene potresom nego sama država i nadležne institucije.
