Bili ste glavni hrvatski pregovarač za Washingtonski sporazum, pripremili ste Splitsku deklaraciju, bili ste i zamjenik glavnog pregovarača, predsjednika Tuđmana, sa hrvatske strane u Daytonu. Opišite nam ukratko slijed tih važnih događaja.
Washingtonskim sporazumom je završio rat između Hrvata i Bošnjaka u roku od 24 sata čime je stvorena Federacija BiH koja je definirana kao država konstitutivnih naroda Hrvata, Bošnjaka, Srba i svih ostalih koji imaju ista ljudska i građanska prava. To su bili teški pregovori sa bošnjačkom stranom oko definiranja tipa države, da li je to država konstitutivnih naroda ili građanska država – i uz pomoć Amerikanaca u tome smo uspjeli. Hrvate u BiH je predstavljao Krešimir Zubak koji se snažno borio za ovakvu formulaciju konstitutivnih naroda, Bošnjake je predstavljao Haris Silajdžić i ja sam Republiku Hrvatsku. Valja istaknuti da su se nakon toga dogodile još dva značajna događaja – prije Washingtonskog sporazuma 1. listopada 1993. godine u Vijeću sigurnosti izborili smo uz pomoć SAD-a provedbu Rezolucije 871 o situaciji na okupiranim područjima Republike Hrvatske gdje su UNPA zone proglašene okupiranim područjima, a Beograd odgovoran za situaciju na UNPA područjima uključujući i etničko čišćenje Hrvata i ne Srba, a sličnu rezoluciju donijela i Glavna skupština Ujedinjenih naroda u prosincu 1994. godine velikom većinom i to je bila međunarodno pravna podloga za kasnije operacije Bljesak i Oluju. Treća značajna stvar što se tiče Hrvata u BiH, zbila se nakon tragedije u Srebrenici i zločina koji je počinjen nad Bošnjacima, a koji je Međunarodni sud u Haggu proglasio genocidom. 16. i 17. srpnja 1995.g. predsjednik Turske Demirel posjetio je predsjednika Tuđmana na Brijunima, bio sam u njihovu društvu cijelo to vrijeme i svjedočio tome da je predsjednik Demirel suznih očiju molio predsjednika Tuđmana da Hrvatska pomogne Bošnjacima da opstanu kao narod i da se spasi Bosna i Hercegovina.
Predsjednik me nakon odlaska Demirela zadužio da mu dam prijedlog što da napravimo i tako sam jedno jutro, 18. srpnja 1995. g. šetajući u svom uredu odlučio predložiti predsjedniku Tuđmanu da se sastane s Alijom Izetbegovićem kako bi razgovarali o političkoj i vojnoj pomoći BiH. Nazvao sam Izetbegovića koji je prihvatio prijedlog da dođe u Hrvatsku, prije toga sam mu kazao točno što je Demirel molio predsjednika Tuđmana koji se potom složio da u Splitu organiziram i pripremim tzv. Splitsku deklaraciju sa najbližim suradnicima. Prvi draft je pisao tadašnji veleposlanik Hido Biščević i za nju su znali samo najbliži suradnici. Kada je došlo do sastanka u Splitu, tu sam rezoluciju donio na stol predsjedniku Tuđmanu i Izetbegoviću koji nije imao nijedan prigovor, a predsjednik Tuđman je poboljšao određene formulacije koje su veleposlanici Biščević i Trnka odmah ispravili te je deklaracija potpisana. Predsjedniku sam predložio da se ista pročita pred više od 150 novinara, znam da je tada bila prisutna i Christiane Amanpour iz CNN-a. Nakon toga smo se sastali četiri dana kasnije na aerodromu u Splitu i održali u tajnosti sastanak zatvoren za javnost – Tuđman, Šušak, Izetbegović, Silajdžić, general Delić i ja te je odmah dogovoreno da ministar Šušak poduzme sve kako bi krenula operacija za oslobođenje gradova Glamoč i Grahovo kako bi se pomoglo opstojnosti Bihača koji je bio pred padom, životi 130.000 ljudi bili su ugroženi i vjerojatno bi to bio daleko veći zločin nego onaj u Srebrenici. Spašen je Bihač, hrvatska vojska je nastavila s operacijama i pomogla u oslobađanju najmanje 20% teritorija BiH zajedno sa Armijom BiH i HVO-om. Hrvatska je izvršila brilijantnu vojno-redarstvenu operaciju Oluja te oslobodila okupirana područja, osim hrvatskog Podunavlja koja su mirno reintegrirala. Zahvaljujućim akcijama hrvatske vojske uz NATO-ove operacije protiv vojnih ciljeva bosanskih Srba, stvoreni su uvjeti za pregovore u Daytonu i potpisivanje sporazuma. Glavni pregovarač je tada bio Richard Holbrooke.
Vidite li izlaz iz sadašnje duboke izborne krize u BiH?
U Daytonu se više uopće nije raspravljalo oko toga kakva će biti BiH – cjelovita država, sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Dva entiteta su na ministarskom sastanku predložile kontaktne skupine sa ministrima Hrvatske, BiH i Srbije u Ženevi početkom 9. mjeseca 1995. U Washingtonu smo razmišljali da se kantonalno uređenje Federacije proširi na cijelu BiH, ali kontaktna skupina je odlučila, odnosno ministri vanjkih poslova predvođeni Warrenom Christopherom da ona bude cjelovita država dva entiteta triju konstitutivnih naroda. U Daytonu je to ispregovarano, puno je anegdota vezano uz te pregovore – u prva dva dana smo dogovorili i riješili problem da se zadnje okupirano područje Republike Hrvatske i hrvatsko Podunavlje riješi putem mirne reintegracije i da šef misije bude američki general i diplomat Klein te je potrebno spomenuti i šta se događalo nakon 2000. godine. U to vrijeme se puzajućim promjenama Daytonskog sporazuma koje su provodili visoki predstavnici već od 2006. godine u smislu da je praktičli promijenjen Daytonski sporazum te da Bošnjaci de facto mogu izabrati Hrvatima njihovog predstavnika. Promjenama Daytonskog sporazuma došli smo u situaciju da Bošnjaci mogu birati hrvatskog člana predsjedništva, a u Daytonu je precizno dogovoreno da svaki narod kao zaštitu svog vitalnog interesa ima mogućnost izbor člana predsjedništva.
S ovime je nažalost praktički ugrožena konstitutivnost hrvatskog naroda pošto nije bilo značajnih reakcija međunarodne zajednice na odluku visokih predstavnika, čak ni na odluku Ustavnog suda u slučaju Ljubić. Sve do dolaska Vlade premijera Andreja Plenkovića nije bilo značajnijih pomaka. Sada je nužno vratiti se na polaznu poziciju kako bi hrvatski narod postao konstitutivan i na tome se ne smije stati, treba se boriti svim legitimnim sredstvima, a najvažnije je maksimalno motivirati saveznike – SAD i Njemačku koja je dugo vremena bila nedovoljno zainteresirana za taj proces te Francusku koja je sada vjerojatno politički najutjecajnija država Europske unije. Hrvatski narod je jedini koji iskreno želi eurospki put BiH jer su separatizam i unitarizam jednako pogubni za BiH.
Kako ocjenjujete ulogu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i hrvatske diplomacije u rješavanju krize u BiH i očuvanju konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, a kako ulogu predsjednika Milanovića?
Što se tiče premijera Plenkovića i ove Vlade – oni su prvi koji su se nakon 2000. g. počeli aktivno baviti ovim problemom unutar Europske zajednice i bilateralno sa saveznicima. Ova Vlada imajednako tako i jasan stav prema ukrajinskoj krizi i brutalnoj ruskoj agresiji. Isto su snažno osudili i pomaže na sve moguće načine Ukrajini brojnim aktivnostima unutar NATO-a i Europske unije stvarajući na taj način savezništvo.
Plenković je u svom posjetu Bosni i Hercegovini jasno pružio ruku Bošnjacima u pokušaju pronalaženja zajedničkog jezika jednako kao što su to tada učinili Alija Izetbegović i predsjednik Tuđman potpisavši 22. srpnja 1995. g. spomenuti sporazum u Splitu. Hrvati i Bošnjaci jednako tako moraju naći zajednički jezik u vezi izbornog zakona. To je jedini način da se zaštite vitalni interesi svih naroda.
Što se tiče predsjednika Milanovića, već sam ranije rekao da je pozitivno da se brine o poziciji hrvatskog naroda u BiH, ali put blokade Švedske i Finske apsolutno nije dobar i to neće nitko dobro protumačiti. Prvi sam o tome progovorio, posebno ga saveznici neće protumačiti sada u trenutku brutalna ruske agresije i prijetnjama upućenim i Švedskoj i Finskoj i organizacijima kojima pripadamo NATO-u i EU. Nužno je da postoji jedinstven stav države oko BiH i Hrvata i to mora biti imperativ.
Bili ste dugogodišnji državni ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade RH i bliski suradnik predsjednika Tuđmana. Kako bi predsjednik Tuđman gledao na sadašnji vanjskopolitički položaj RH i na situaciju u BiH?
Predsjednik Tuđman je u periodu od 1993.-95.g. pokazao pozitivan stav kada mi je kao ministru vanjskih poslova i potpredsjedniku Vlade dao apsolutno otvorene ruke u procesu pregovora sa Bošnjacima, treba napomenuti da smo tada riješili i mnoga teška humanitarna pitanja – od logora, slobode kretanja konvoja prognanika i izbjeglica. Sva humanitarna i vojna pomoć je stigla s hrvatske strane, primili smo milijun izbjeglica iz BiH, a od toga smo 700.000 ljudi sami zbrinuli, a 300.000 ih je otišlo u treće zemlje. Predsjednik Tuđman je apsolutno podržavao ideju da se nađe način kako da se zaustavi rat između Bošnjaka i Hrvata. Kada su svi planovi bili neuspješni, tako i Owen-Stoltenbergov, veleposlanik Žužul je u Ženevi organizirao sastanak sastanak između Charlesa Redmana, tadašnjeg specijalnog izaslanika predsjednika Clintona i mene u siječnju 1994. g. kada je dogovreno da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, da se stvori Federacija BiH. Sa predsjednikom sam razgovarao i prije i poslije sastanka, on mi je tom prilikom iznio svoje prijedloge, ali je najčvršće podržavao taj proces i proces pregovora u Washingtonu. Preliminarnom sporazumu kojeg smo potpisali Silajdžić, Zubak i ja, uslijedio je konačni Washingtonski 18. ožujka kojeg su potpisali Tuđman, Izetbegović i u ime Hrvata Krešimir Zubak.
Kako gledate na vanjskopolitički položaj RH danas i ulogu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića?
Vanjsko polički položaj Republike Hrvatske je izuzetno čvrst i stabilan – što diplomatski, politički i gospodarski gledano. Kad kažem gospodarski, proživjeli smo kao i cijeli svijet pandemiju te uz to i dva potresa. Vlada je imala izazovne probleme od slučaja Agrokor, Petrokemije, Uljanika i drugih nasljeđenih problema, a Europska unije nas je uz Irsku nedavno pohvalila da jedini unutar EU nemamo makroekonomske nestabilnosti. Idemo prema Schengenu i eurozoni. Pametnim ulaganjem u sustav obrane Francuska nam je postala strateški saveznik kupnjom aviona Rafale. Gledajući iz perskeptive svih navedenih aspekata – hrvatski san je ostvaren, ali pred nama i dalje predstoji puno posla kako bi se građanima omogućio kvalitetniji život i kako bi Hrvatska još snažnije bila pravna država.
Vjerujete li da će novoizabrani ministar gospodarstva, Davor Filipović moći adekvatno odgovoriti svim izazovima koji pred njim predstoje?
Davoru Filipoviću kao mladom profesoru ekonomije premijer Plenković je davši ovu priliku ukazao veliko povjerenje. Pred njim je puno izazova na polju energetske politike, života nakon pandemije i ekonomskih posljedica potresa. Vrijeme će pokazati koliko će biti uspješan, a ja mu želim svu sreću.
