Piše: Stjepan Mati/Index
FUTSAL Dinamo je u čudesnoj atmosferi Draženova doma, pred bog zna koliko tisuća navijača, 3:1 pobjedom protiv Olmissuma osvojio prvi naslov prvaka Hrvatske. Bila je to kruna višegodišnjeg rada male skupine entuzijasta koja je ni iz čega, nošena ljubavlju prema sportu i Dinamu, stvorila jedan ozbiljan sportski kolektiv koji će sljedeće godine igrati u Ligi prvaka.
No, ovo nije priča o Futsal Dinamu. O njemu se već puno toga zna, ali o njemu zaslužuju pisati i govoriti oni koji su ga stvarali. Oni koji su s njim živjeli u drugoj ligi, koji su s njim proživjeli dvije strašne tragedije i koji su ga na kraju bajke, jer ona jest samo to, odveli do naslova prvaka.
Ovo je priča o Dinamu. O Dinamu koji je obitelj osuđenih kriminalaca pokušala ukrasti onima kojima je uvijek pripadao. O Dinamu koji je i to uspio preživjeti, riješio ih se i vrati se na noge. O Dinamu koji je opet prva tema u Zagrebu i o Dinamu koji je jedan naslov prvaka u nedjelju proslavio pred krcatim Maksimirom, a drugi sinoć u još krcatijoj Ciboni.
Dinamo je pokret koji se probudio
Dinamo nije bio ni Tuđman, ni Canjuga, ni Mamić, ni Antolić niti je Dario Šimić. Dinamo je živio prije njih, a hvala bogu živjet će i poslije njih. Dinamo je duh, pokret, jedna ogromna sila koja se probudila jer se oslobodila okova onih koji su se drznuli pomisliti da su veći i važniji od nje.
U razmaku od samo četiri dana Dinamo je u Zagrebu okupio više od 30.000 ljudi. Pet, šest ili sedam tisuća, tko više zna koliko, bilo ih je u petak na futsalu, onda skoro 20.000 u nedjelju na Maksimiru na proslavi naslova prvaka i onda još pet, šest ili sedam tisuća sinoć u Ciboni. Za, neću reći klub, nego pokret koji je donedavno titule slavio na praznom ruglu u Maksimiru to je ogroman napredak.
Sve ono što je Dinamo i što bi Dinamo uvijek trebao biti vidjelo se ovog vikenda u Zagrebu. Kapetan Dominik Livaković došao je pogledati treću finalnu utakmicu kluba navijača u borbi za naslov prvaka. Do njega su bili Luka Ivanušec i Robert Ljubičić, a malo dalje od njih euforični Luka Menalo je gol do pasa mahao majicom po zraku i pjevao Dinamove pjesme.
U nedjelju su navijači pola sata s igračima slavili titulu prvaka i nisu im dali da odu, a u emotivnim trenucima na Maksimiru možda su i nagovorili Livakovića da ostane u Dinamu još koju sezonu. Sinoć u Ciboni na utakmici je, kao i puno puta ranije, bio i Dario Šimić.
Neki će njegov potez možda nazvati populističkim i kupovanjem bodova kod navijača, ali Šimić je došao jer je osjetio da se događa nešto važno i jer je osjetio da netko iz Dinamova vrha mora biti tamo. I to baš on.
Bišćan rekao igračima da osjete što je to Dinamo
Isto kao što je to prije dva i pol tjedna osjetio Igor Bišćan kad je došao na futsal i nakon toga sugerirao igračima da odu jednom na utakmice futsal kluba svojih navijača i osjete što je to Dinamo. Koji je opet živ i jači je nego ikad.
Dinamo su kapetan koji dođe među navijače i Menalo koji gol do pasa pjeva pjesme s navijačima. Dinamo su roditelji s klincima koji na tekmi stoje kraj tetoviranih tipova golih do pasa koji paze da se tim istim klincima nešto ne dogodi.
Dinamo su stotine decibela koje paraju uši dok se pet tipova u plavim dresovima na parketu bacaju na glavu pred loptu protiv bogatijeg i moćnijeg protivnika. Dinamo su veliki pljesak poraženom protivniku koji se junački borio.
Oni koji to ne razumiju niti će ikad razumjeti, a ima ih, i dalje zazivaju “tatu” i misle da bi Šimić i Bišćan trebali nazvati “tatu” i pitati ga za poneki savjet koga da dovedu. Jer, jebiga, on je ipak stvorio veliki Dinamo i on zna kako se to radi. Oni ne razumiju da je on stvorio veliki klub, ali mu je ubio dušu koja je sad ponovno zaživjela punim plućima.
Oni ne razumiju da je za Dinamo i sve ono što on predstavlja jedino dobro da se tata, njegov brat i čitava ta ekipa koja je, batrljajući se za vlast, navijačima poručivala “da si naprave svoj Dinamo” više nikad ne pojavi ni blizu Maksimira. Oni ne razumiju što se događalo ovog vikenda.
Mi ostali smo toga jako dobro svjesni.
