Željko Krajan bio je dobar tenisač na ATP touru, a za nešto više u skladu s njegovim talentom, ispriječile su se mnogobrojne ozljede. Zato se 39-godišnji Varaždinac dokazao kao sjajan trener. Svoju je trenersku karijeru sagradio vodeći svjetske tenisačice. Proslavio se kada je 2009. godine doveo Ruskinju Dinaru Safinu do broja jedan na WTA rang listi. Nakon toga radio je sa Slovakinjom Dominikom Cibulkovom koju je 2014. doveo do 10. mjesta, a ona je nakon raskida s Krajanom izgubila tadašnje pozicije. Sad radi sa slovenskom tenisačicom Polonom Hercog, s kojom je i u vezi. Nakratko, od studenog 2014. do travnja 2015., bio je i trener Borne Ćorića.
Dvoboj finala Davis cupa – posljednji puta u ovom formatu, jer će najbolji igrati ubuduće na jednom mjestu – od 23. do 25. studenog u jedinstvenom zdanju (polivalentnog) stadiona Pierre Mauroyu u Lilleu, bit će drugo finale u izborničkoj ulozi i druga prilika da postane prvi Hrvat čije će ime drugi put biti upisano među pobjednicima na veliki srebrni pehar, s obzirom na to da je prvi put zabilježen 2005. godine kao igrač.
Pojavila su se neka razmišljanja, kako je Hrvatska zapravo favorit u finalu, što mislite o tome?
– Ma da! (smijeh) To zvuči jako lijepo, ali nije realno. Naravno, da nismo mi favoriti, nego su domaćini, a k tome, Francuzi i brane naslov pobjednika u posljednjem finalu ovakvog Davis cupa. Imamo šestog i trinaestog igrača svijeta i trećeg u paru, to nam ide u prilog, naši suparnici to nemaju, no, imaju sjajnu momčad i zato jesu u finalu. Definitivno ne možemo biti favoriti.
U Lilleu, gdje su Francuzi lani osvojili svoj deseti Davis cup naslov, igra se pred 27.000 francuskih navijača. To je jedinstveno u tenisu. Čak nema ni na Grand Slam turnirima takvog ambijenta i popunjenosti.
– Takvog ambijenta u tenisu nema nigdje. Njima će s te strane biti lakše, jer su već igrali pred toliko ljudi i u tom ambijentu, ali neće nama biti prepreka. Marin i Borna imaju iskustva i toliko su željni dobiti taj meč. Svaki puta u Davis cupu publika ih jako motivira pa makar to bila i publika koja je protiv njih. Obojica uživaju u toj atmosferi koja se stvori, koju nemaju svaki dan priliku osjetiti u tenisu. Čak mislim da to nama ide u prilog.
Je li vam to jedan od najvećih izazova u tenisu?
– Jedan od najvećih sigurno je. To mi je drugo izborničko finale. Volio bih da mi ostane i jedan od onih najdražih.
Trebate li se posebno pripremati za to?
– Ma ne, ne trebaju nikakve posebne pripreme. Svi su oni dovoljno iskusni i prošli su mnogo toga, nitko od njih nije prvi put u Davis cupu. Na koncu, igrali su i pred toliko brojnom publikom, taj štimung im baš paše. Za svakog igrača koji želi biti najbolji, a oni žele, jednostavno znaju da je to dio koji dolazi u tome. Kao momčad se pripremamo kad se nađemo na mjestu dvoboja, tako će biti i u Lilleu.
Hrvatski sastav nema velikih nedoumica, gotovo se sve zna…
– Nema mnogo tajni, pogotovo što se tiče singla. Čilić i Ćorić su ti koji igraju singl mečeve, a u parovima smo i dalje u slatkim brigama, jer imamo širok izbor igrača koji imaju sjajne rezultate. To je jedina nepoznanica, koji ćemo par nominirati, a za to je možda prerano. Cilj je da svi ostanu zdravi i da ostanemo u kompletnom sastavu. Kvalitetu imamo i imamo dobre šanse. Francuska je jaka, imaju širinu i kvalitetu, a i brane naslov pobjednika. No, dobit ćemo svoje šanse i trebamo vjerovati da ćemo ju i iskoristiti. Šansa je propuštena u finalu protiv Argentine ’16., pametniji smo za nju.
U finalu se igra na zemlji.
– Postavili su je, naravno, kao prednost za sebe, ali mislim da za nas neće biti hendikep, izgledi su podjednaki. Istina je da bi nam brza podloga više odgovarala. Kad bi se pitalo Marina i Bornu, njihov izbor zasigurno ne bi bila zemlja, jer mi smo zemlju birali kad to nije odgovaralo našim protivnicima. Svako finale nosi svoje opterećenje, svoj pritisak. Podloga je važna, ali ne mora odlučiti.
Kako se vi pripremate za takav veliki dvoboj?
– Ništa neobično ne radim, samo da gledam čim više tenisa, njihovih prijašnjih i onih gdje sad igraju, video analize. Ali, bilo čijeg tenisa, ne samo naših igrača. Jednostavno, da sam spreman za ono što nas čeka.
Kako se pripremiti na stres, neizvjesnost, preokrete, što možete učiniti na klupi u pauzi mečeva?
– Ne može se nitko pripremiti do kraja, ne mogu niti ja. Morate osjetiti trenutak, voditi se osjećajem kad ste na klupi s igračem, ne ničim drugim. Nekad treba reći, posavjetovati, a nekad treba odšutjeti da se igrač smiri i koncentrira. Zavisi i od situacije na terenu. Finale je težak posao, koliko je i veliki izazov, za svakoga od nas.
Posljednji se puta igra ovakav Davis cup, poznat 120 godina, koji je imao poseban čar i mnogo šarma.
– Taj Davis cup koji poznajemo, to natjecanje koje nosi svoju ljepotu ii zadovoljstvo, igranje pred svojom publikom. Doživjeli smo to 2016. u finalu u Zagrebu. Jedino je ekipno natjecanje koje je kao takvo postojalo, a odlazi u povijest. Ispunio mi se san, jedan smo susret igrali u Varaždinu, za mene to bio jedan od vrhunaca karijere i to me ispunjava. Okruniš svoju tenisku karijeru, s ovakvom reprezentacijom, u svom rodnom gradu,
U svijetu tenisa poznati ste kao organiziran i strog trener. Kakva je razlika u raditi s tenisačicama i tenisačima? Kako se uklapaju u vaš discipliniran pristup?
– Ima razlike i nema. Drugačije je nego kada treniraš muškarce jer se njima ne moraš toliko nametati koliko to moraš ženama, a i treba im više objašnjavati. insistirao na mnogim stvarima jer mi nikada nije bio cilj samo putovati i pratiti igrača. Ja sam trener koji inzistira, zalažem se, angažiran sam, nisam samo pratnja tenisača ili tenisačice. I kada vidiš da to što tražiš ne dobivaš, onda dolazi do razlaza.
Biste li svom djetetu preporučili tenis?
– Ne bih, definitivno (smijeh)… samo ne znam hoće li me poslušati. Moja kćer ima 11 godina i jako se ‘’zagrijala’’ za tenis. Ne samo da bi ga gledala, nego hoće i igrati.
