Najveća prijetnja su joj ugostiteljska tvrdoglavost i MOST-ov populizam!
Uspije li ugostitelje uvjeriti da rastom PDV-a na njihove usluge s 13 na 25 posto, ne gube toliko koliko iskazuju u protestima, ali i uz pretpostavku da će bez muka zakrpati rupu koja se otvorila nakon što je popustio MOST-u pa PDV na kruh, mlijeko, knjige i lijekove vratio s 12 na 5 posto, ministar financija Zdravko Marić sačuvao je kičmu sveobuhvatne porezne reforme. Najobimnije od zamjene poreza na promet porezom na dodanu vrijednost potkraj ’90-tih. Ne bude li većih promjena i u drugom saborskom čitanju, to će mu olakšati i donošenje proračuna za 2017.
Zadovoljni poduzetnici i – “Agrokor”!
Najozbiljniju, gotovo bezrezervnu podršku dobio je dosad samo od poduzetnika, kojima nudi pad poreza na dobit s 20 na 18, za male i srednje poduzetnike na 12 posto, podizanje praga za PDV obavezu s 236.000 na 300.000 kuna, snižavanjem PDV-a i nižu cijenu struje te nekih drugih ulaznih troškova, rast olakšica na službeno korištenje osobnih automobila, reprezentaciju. Već u tomu Marić vidi oslobađanje investicijskog potencijala, čime i mogućnost za otvaranje 6.500 do čak 12.000 radnih mjesta. Dio tih promjena imao bi, uvjeren je ministar, pomoći i poljoprivredi da živne. No to je po mnogim ekonomskim analitičarima vrlo upitno jer su mali i srednji poljodjelci praktički na izdisaju, napose proizvođači voća i povrća, jer su prepušteni “na milost i nemilost” nelojalnoj uvoznoj konkurenciji, našto se s pravom žale i uzgajivači stoke i peradi. Pa se čini da i nisu baš daleko od istine oni skloni tvrdnji kako će od tih poreznih poticaja koristi imati uglavnom veliki, među kojima strši Todorićev “Agrokor”, iz kojeg je u ministarsku fotelju stigao i ministar Marić, zatim “Žito” i druge tvrtke “gospodara slavonske ravnice” Marijana Pipunića i najžilaviji od onih nešto manjih.
Pirovu pobjedu, na granici najobičnijega populizma, izvojevao je HDZ-ov partner u Vladi i Saboru MOST vraćanjem PDV-a s 12 na 5 posto za kruh, mlijeko, lijekove i knjige, koji i s višim PDV-om ne bi smjeli izazvati veće potrese. Jer, čak i bez olakšica koje bi proizvođači tih proizvoda trebali iz drugog dijela porezne reforme, kruh i mlijeko mogli bi poskupjeti za kojih 0,50, knjige i lijekovi od kune naviše. Ostaje vidjeti hoće li MOST ustrajati i na svom drugom, ne baš mnogo razumnijem adutu, kad namjesto Marićeve dvije (24 % na dohodak od 3.800 do 17.500 i 36 % na više od toga) traži čak pet poreznih razreda na dohodak, od 10 do čak 50 posto, čime bi samo zakomplicirali računice, bez iole značajnijih dobitaka i za porezne obveznike i za državu.
Sirotinjo i Mariću si teška!
Premda joj u poreznoj reformi naizgled i nije mjesto, u javnoj je raspravi jedna od top tema minimalna plaća. Dizanjem osobnog odbitka s 2.600 na 3.800 kuna, radnici na minimalcu ne dobiju baš ništa. Prvi koji mogu računati sa simboličnih par desetaka kuna mjesečno su tek oni s prosječnom plaćom od 5.500 kuna, pa i s kojom kunom više, ako imaju djecu ili koga drugoga u obitelji za kojega su po zakonu dužni skrbiti. Slaba je utjeha toj sirotinji ministrova najava pojeftinjenja životnih troškova, recimo struje i odvoza smeća, ako se radi o uštedi od 300-400 kuna na godišnjoj razini. Zato i nije nužno biti velikim ekonomistom da bi se zaključilo kako je jedino rješenje u propisivanju minimalca na razini podmirivanja nužnih mjesečnih troškova za samca, što sadašnjih 2.560 kuna (neto minimalac) ne osigurava. Profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta dr. Drago Jakovčević je tvrdnjom da je to 4.000 kuna ministru Mariću za gostovanja u emisiji “Nedjeljom u 2” na HTV-u bacio “rukavicu u lice”, na koju on uopće nije reagirao. Zadovoljio se konstatacijom da se o tom fenomenu raspravlja na Gospodarsko-sindikalnom vijeću. Malo je vjerojatno da će ta rasprava uroditi iole značajnijim plodom, ako i među uglednim ekonomistima prevladavaju oni koji tvrde kako je bolje raditi i za 2.500 kuna, nego uopće ne raditi, dok na pitanje o svrsishodnosti postojanja tvrtki koje najnižom plaćom ne omogućavaju ni golo preživljavanje čak ni ne reagiraju!?
Zašto ministar ostaje pri gradnji kuće od – krova?
Tako se čini da će Vlada i Sabor do finalizacije porezne reforme najžešću bitku, ako ne i otvoreni rat imati s ugostiteljima poradi skoka PDV-a na ugo-usluge s 13 na 25 posto. Iako to zapravo i samo znači rast cijena za 10 posto (kava za kunu, pivo za kunu i pol, prosječan ručak za 5-10 kuna), ugostitelji tvrde da će biti prisiljeni otpuštati zaposlene, neki kažu i zatvarati lokale. Pritom ministru ne pomaže ni tvrdnja da, zbog pada ulaznih troškova, i nemaju većih razloga za poskupljenja, kamoli otpuštanja radne snage ili gašenja posla. Ugostitelji uzvraćaju usporedbom s PDV-om koji je u većini ostalih zemalja EU, napose Mediterana, na razini općeg u turizmu – od 8 do 12 posto. Kako ni nijedna od strana ne popušta, teško je predvidjeti kako će taj spor okončati. Baš kao i još jedan HDZ-a s partnerskim MOST-om, o o organizacijskoj pripadnosti poreznog USKO-ka – prvi bi ga pod paku ministra financija, drugi da ostane samostalan.
No, iako u sjeni raspri o postocima poreznih promjena, i dalje je ponajvećim upitnikom stvarnih dosega porezne reforme, ako joj nije prethodilo utvrđivanje stvarnih, realno opravdanih troškova svega što se financira iz državnog proračuna. Racionalizacija državne i javne uprave te lokalne samouprave, obrazovanja i zdravstva, zašto ne i revizija Vatikanskih ugovora, privilegiranih slojeva društva – sve to, potvrdili su nam i neki od ekonomista s kojima smo to pretresali, urodilo bi uštedom vjerojatno i znatno većom negoli je sadašnji manjak od 2 milijarde kuna s kojim rad smanjenja porezne presije računa ministar Marić. Da se išlo tim slijedom poteza, porezna bi presija jamačno bila još niža. A od njega se o tomu ne može čuti ni slova. Očekivano, jer ti bi značilo i ne baš ugodno priznanje kako rad “mira u kući” (glasačke mašine na trošak proračuna) tu istu kuću gradi od krova, umjesto jedino logičnog i opravdanog – od temelja!
