Sedam svetih sakramenata, sedam svetih tajni koje Crkva slavi imaju svoj temeljni izvor u velikom Božjem milosrđu i ljubavi koja se prema čovjeku očituje vrlo konkretno. Kada malo razmislimo o sakramentima, primijetit ćemo snagom vjere da sakramenti, možemo reći „obuhvaćaju“ sva razdoblja ljudskoga života u odnosu prema Bogu i taj ljudski život žele posvetiti, učiniti ga boljim, drugačijim, kvalitetnijim. Kada kršćanin odluči živjeti sakramentalni život, on odlučuje živjeti sveto. Još k tome, kada se sakramenti koji se primaju istinski, u dubini duše proživljavaju kao jedna realnost, kada se kroz njih čitavim životom predajemo duhovnim vrijednostima, rast u svetosti nikako neće izostati.
Današnja nedjelja vrlo je zanimljiva, jer nam govori o konkretnom susretu Isusa uskrsloga sa svojim učenicima. On im se pokazuje i želi im – mir. Mir koji nije od ovoga svijeta nego mir koji je od Krista. Nadalje, daje im Duha Svetoga i vlast da i njegovo ime „vežu i otpuštaju“ ljudima grijehe. Katolici ispovijedaju za ovaj biblijski tekst da je on jedan od onih u kojem Isus ustanovljuje sakrament ispovijedi, sakrament Božanskog milosrđa u kojem će on biti neprestano prisutan snagom vazmenoga otajstva. Svaka ispovijed susret je s Isusom, i gdje god se ljudi ispovijedaju, vode sakramentalni život primajući sakramente i živeći svoju vjeru, pojavljuju se određeni pozitivni duhovni plodovi i Crkva duhovno buja kao istinska Kristova zajednica. Upravo u sakramentu ispovijedi Isus nas kao naš Spasitelj blago pridiže iz naših ljudskih opačina i oprašta nam sve naše grijehe. Nužno je i potrebno u tom trenutku imati raskajano srce.
Crkva, duboko poštujući božanski autoritet, svjesna je da ju je Isus ustanovio i da je upravo u njoj on prisutan. Prije svega, prisutan je po Božjoj Riječi, prisutan je u sakramentima, prisutan je u Duhu Svetom i raznim drugim pobožnostima. Dakle, upravo se u Crkvi može ostvariti osobni odnos s Isusom Kristom. Upravo zbog toga inzistira se na kvalitetnom životu, duhovnom životu koji će se hraniti Božjom Riječju i sakramentima. A vrhunac života Crkve je ništa drugo nego euharistija – misa. Onaj koji želi istinski pronaći Boga koji nam se objavio u Isusu Kristu, može po Crkvi – zajednici koja je njegovo Mistično Tijelo i u koju je on pohranio sva sredstva spasenja koja su neizmjerno važna. Zato je i za osobnu vjeru i rast u njoj potrebno biti prisutan u zajednici. A prisutnost u zajednici pretpostavlja redovitu nedjeljnu i blagdansku svetu misu u kojoj dopuštam Isusu da dotakne i promijeni, preobrazi moj život u nešto novo, bolje, drugačije.
Što kršćanin manje dolazi u zajednicu, što je manje na svetoj misi i što rjeđe prima sakramente, vjera mu se topi, ona slabi, a ta taj kršćanin toga nije niti svjestan. Dolazi do krize vjere u Crkvu, u vjerske istine koje Crkva drži kao dio Božje objave. I tako dolazi do krize cjelokupne ljudske, one duhovne egzistencije. Neodlaženjem na misu i neprimanjem sakramenata kršćanin zatvara vrata svojega života Isusu i ne dopušta mu da ga Isus svojom ljubavlju preporodi, promijeni i spasi. A Isus spašava od grijeha, slabosti, muka, zlih duhova, bolesti i svih drugih negativnosti. I daje nam da s više snage nosimo svoje životne poteškoće i križeve.
U današnjoj Božjoj Riječi koja se naviješta po našim crkvama, Božja Riječ nam naviješta i stavlja na znanje jednu vrlo zanimljivu životnu situaciju, a to je situacija Isusovog učenika – nevjernog Tome. Nakon svojega dubokog iskustva uskrsloga Krista, učenici su ga uvjeravali da su vidjeli Isusa, a on nije vjerovao, jer nije bio prisutan u zajednici. Nije bio prisutan s drugim učenicima dok je s njima bio uskrsli Isus. Zbog toga nije vjerovao. Ali uskrsli Isus mu se s ljubavlju pokazao, te je na temelju toga Toma ispovjedio vjeru, a Isus ga je nazvao blaženim.
Bez sakramentalnog života i slušanja Božje Riječi u zajednici, te duhovnom rastu zajedno sa tom zajednicom nema autentičnog odnosa s Isusom Kristom. Jer, primanje sakramenata je temelj i osobnog života s Isusom, temelj mojih molitava, temelj mojih duhovnih želja i očekivanja, kao i znak mojega potpunoga predanja Božjoj volji, ljubavi i snazi. Mi ne moramo vidjeti Isusa da bismo vjerovali. Imamo svjedoke koji nam istinito svjedoče poruku o Isusu Kristu. Oni ne mogu lagati, nego samo progovoriti iz svojeg osobnog iskustva Krista koji je svojim uskrsnućem pobijedio grijeh i smrt.
Više nego ikada, kršćanima je danas potreban mir u duši i srcu, da na temelju kršćanskog i duhovnog života kršćanin otkrije istinu o sebi samom, da ga sam Bog prosvijetli u dubini duše, te da snagom vjere postigne i svrhu te iste vjere, a to je život vječni. Kada postigne taj mir, kršćanin je zajedno sa Isusom pobijedio svako zlo i snaga uskrsnuća čini ga istinskim i dubokim dionikom božanske naravi. Tko samoga sebe pronađe u Božjoj ljubavi i milosrđu, pronašao je Krista.
