Na samom početku studija teologije, znači, u prvoj godini studija dobili smo kao studenti jedan vrlo zanimljiv kolegij koji glasi „Uvod u misterij Krista i povijest spasenja“. Već na prvom predavanju profesor je krenuo od dvije temeljne postavke i najavio na kojim će se izvorima temeljiti njegova predavanja. To je, prije svega, naravno – Biblija, a drugi izvor su dokumenti Drugoga vatikanskoga sabora. Odmah nam je pojasnio, kao mladim „početnicima“ u studiju što je to Koncil, kolika je njegova važnost za Crkvu i svijet, naveo nam je koncilske dokumente, pojasnio svaki u nekoliko rečenica, ali nas je upozorio da počnemo ozbiljno studirati koncilske dokumente koje su pune mudrosti i nadahnute Duhom Svetim. Bio je u pravu. Dokumenti Drugoga vatikanskoga sabora zajedno sa Biblijom i još nekim knjigama koje mu mi srcu drage zauzimaju posebno mjesto u mojoj osobnoj biblioteci.
No najviše me je pogodila dogmatska konstitucija o božanskoj Objavi „Dei Verbum“. Pomogla mi je kako shvaćati Boga, Bibliju, Božju Objavu koja je spasonosna za čovjeka i svijet, te nastojim upravo po „Dei Verbumu“ čitati Bibliju. Zbog toga je nužno navesti nekoliko citata iz te velebne konstitucije koji bi nam mogli pomoći da bolje svhaćamo samu Božju Objavu, misterij Krista i Crkve, samu Bibliju koja je „duša teologije“.
„U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. I tako, ovom objavom nevidljivi Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor sa ljudima kao prijateljima i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli“ (DV 2).
„Dei Verbum“ dalje nastavlja kako se taj brižljivi raspored objave događa „zahvatima i riječima“. A Objava nam je zasjala po Isusu Kristu koji je ujedno posrednik i punina sve objave.
Dalje kaže „Dei Verbum“: „Bogu objavitelju treba odgovoriti „poslušnom vjerom“ kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje „Bogu objavitelju potpuni i odano služenje uma i volje“ i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže i izutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini. A da Objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima“ (DV 5).
„Sveta predaja i Sveto pismo sačinjavaju jedan sveti poklad riječi Božje povjerene Crkvi: prijanjajući uzanj, sav je sveti puk sabran oko svojih pastira – sveudilj postojan u nauci apostolskom i zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama tako da nastaje jedinstvena istodušnost predstojnika i vjernika u držanju izvršivanju i ispovijedanju predane vjere. Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu: ono to dostojanstvo vrši snagom imena Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano time što – po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga – to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što je kao Bogom objavljeno predlažu za vjerovanje“ (DV 10).
„No, budući da Sveto pismo treba čitati i tumačiti istim Duhom u kojem je napisano, mora se za ispravno pronicanje smisla svetih tekstova s ne manje brižljivosti gledati na sadržaj i jedinstvo svega Pisma obazirući se na živu predaju Crkve i na analogiju vjere“ (DV 12).
To je toliko teološki bremenita konstitucija da bi se moglo u pravom smislu riječi puno o njoj napisati. Uglavnom, jedna od temeljnih poruka jest da je upravo Bog nadahnitelj i začetnik knjiga obaju Zavjeta – Starog i Novog. Stari zavjet je nastao u sklopu Predaje židovskoga naroda, a Novi iz apostolske Predaje i vjere u uskrsloga Krista. Ali oba su nadahnuti istim Duhom. Božja riječ ima i veliko značenje u Crkvi: „U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života“ (DV 21).
Sveto Pismo je vrlo važno za teologiju, kao što je bitan i apostolski angažman učenjaka: „A katolički egzegete i drugi podučavatelji svete teologije treba da se, pomno ujedinjujući sile, trude kako bi – pod budnim okom Svetog učiteljstva – uz prikladna pomoćna sredstva tako istraživali i iznosili božanska Pisma da što veći broj službenika božanske riječi uzmogne puku Božjemu s plodovitošću pružati hranu Pisama koja rasvjetljuje duh, učvršćuje volju i srca ljudska raspaljuje na ljubav Božju“ (DV 23).
„Stoga svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali koji kao đakoni ili katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prijanjati uz pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem tako da nitko od njih ne postane „jalov propovijednik Božje riječi“ izvana, jer je se ne sluša iznutra dok mora, posebno u svetoj liturgiji neizmjerna bogatstva riječi Božje s vjernicima koji su mu povjereni“ (DV 25).
Eto, u kontekstu ove kolumne potpisnik ovih redaka osjetio je potrebu izreći i još koji puta podsjetiti sebe i drugu braću i sestre u vjeri koliko je Biblija važna za duhovni život vjernika. Nužno ju je pozorno slušati u liturgiji, osobito tijekom svete euharistijske žrtve, a onda ju čitati kod kuće, ali nastojati je slušati „iznutra“. Potrebno je dopustiti Bibliji kao Božjoj riječi da ona oblikuje nas, a ne da nam služi kao sredstvo koje ćemo koristiti kako bismo dokazali neke naše osobne i subjektivne teološke zaključke i uvjerenja. Biblija, osobito Isus Krist koji je punina Objave upravo bi nas u tom smislu trebao ujedniti. Ne samo katolike, nego i drugu kršćansku „odijeljenu braću“ koja također u kontekstu svojih tradicija i egzegeza nastoje marno proučavati Bibliju. Unesimo se u biblijski svijet, otvorimo se Duhu Svetom, budimo prijemljivi na Božji poziv na ljubav. Duh Božji, u kojem je Biblija nastala neka nam pomogne u tim nastojanjima oko zajedništva i rastu u istinskoj vjeri koja oslobađa.
