Velikosrpska turneja patrijarha Irineja i otuđenje pola milijarde kuna iz Državnog proračuna za SPC?

Samo neupućeni i naivni dio hrvatske javnosti, uz onaj nezainteresirani koji je najgori, s obzirom da pasivnim djelovanjem podupire zlo, bio je šokiran velikosrpskom turnejom poglavara Srpske pravoslavne crkve, (SPC), patrijarha Irineja, po Hrvatskoj u kolovozu 2015. godine, jer je već drugi dan boravka na svetom hrvatskom tlu, u Kistanju i nekadašnjem katoličkom, a sada […]

Samo neupućeni i naivni dio hrvatske javnosti, uz onaj nezainteresirani koji je najgori, s obzirom da pasivnim djelovanjem podupire zlo, bio je šokiran velikosrpskom turnejom poglavara Srpske pravoslavne crkve, (SPC), patrijarha Irineja, po Hrvatskoj u kolovozu 2015. godine, jer je već drugi dan boravka na svetom hrvatskom tlu, u Kistanju i nekadašnjem katoličkom, a sada posrbljenom manastiru Krka, nivelirao krivnju za prošli rat koji je bio velikosrpska agresija koju patrijarh kao takvu ne priznaje, ali lako za to, patrijarh i ne skriva simpatije za velikosrpsku ideologiju, međutim, kako tumačiti da je predsjednik vlade Republike Hrvatske, Zoran Milanović, iz Socijaldemokratske partije i pravne nasljednice totalitarnog Saveza komunista Hrvatske i SKJ znao za rat „na ovim prostorima“ izjaviti da se radilo o „građanskom ratu“.

Bivši predsjednik Srbije, i sin velikosrpskog ideologa, Boris Tadić, čijeg su djeda po vlastitom iskazu ustaše zaklali i bacili u jamu Jadovno u kojoj nije pronađen niti jedan jedini ljudski kostur i posrmtni ostatak neke žrtve, govorio je o „jugoslavenskim građanskim ratovima“.

 

Hrvatska stranka prava 1861. u svojim temeljnim načelima ima zapisano da je bivši rat na hrvatskom ratištu bio velikosrpska agresija. Mogu li se vladajuće stranke i partije, HDZ i SDP, ili može li se neka druga politička stranka u Hrvatskoj pohvaliti tom povijesnom istinom? Čelnik stranke HSP 1861., njen predsjednik g. Dobroslav Paraga, ne srami se izreći istinu, da je posljednji rat „na ovim prostorima“, u bivšoj Jugoslaviji, a na tlu nezavisne i samostalne Republike Hrvatske i BiH, bio velikosrpska agresija koju su izvršili JNA i četnici odnosno srpski šovinisti i osvajači. Je li tako teško izreći povijesnu istinu u Hrvatskoj?

Patrijarh SPC Irinej nije se sramio usred hrvatske države, koju SPC i on osobno kao takovu ne priznaju, izreći sotonsku laž, da su srpski susjedi u prošlosti, ne navodeći o kakvoj se to prošlosti radi, više ubijali Srbe nego što su Srbi ubijali njih.

Poznato jest, da velikosrpski plan od srpskog ideologa Ilije Garašanina iz 1844. godine, modificiran i od četničkog vođe u Drugom svjetskom ratu, Draže Mihajlovića, i srpskog „vožda“ Slobodana Miloševića, (Memorandum SANU, danas Memorandum II), obuhvaća pokoravanje, posrbljivanje i istrebljivanje Srbima susjednih naroda, i osvajanje njihovih zemalja, te priključenje teritorija Bugarske, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske srpskoj državi odnosno tako zvanoj velikoj Srbiji. („Nemoguće je u ‘Načertaniju’ naći jednu jedinu riječ iz koje bi se mogao izvući zaključak kako bi Garašaninova Srbija svoju državnu neovisnost i samobitnost žrtvovala u korist neovisnosti i samobitnosti jedne zajedničke države svih Južnih Slavena.“ Iz knjige S.M. Štedimlije ‘Zavjere protiv svjetskoga mira’ i njenog poglavlja ‘Politički program Srbije’.) Ovaj tajni plan, (samo đavolske snage rade u tajnosti, ali ništa što je tajna ne ostaje Gospodinu neotkriveno), je objavljen 1911. godine, a ostvaren već iduće godine u Prvom balkanskom ratu, i zatim u Drugom balkanskom ratu, i u konačnici prilikom završetka Prvog svjetskog rata kada je srpska vojska umarširala u hrvatske povijesne zemlje i zaposjela ih, primjenjujući na hrvatskom stanovništvu vojno-okupacijski zakon, ili drugim riječima i to je laž kada je srpska strana tvrdila da je „oslobodila“ Hrvate iz uzništva Austro-Ugarske. Hvala na takvom „oslobođenju“, onda je bolje odmah živjeti u ropstvu nego pod srpskim „oslobodiocima“, junaka s Kajmakčalana koji su bili poznati po ratnim zločinima u Albaniji nad albanskim seljacima, civilima, prilikom „bežanije“ ostataka od austro-ugarske vojske razbijene srpske vojske na grčki otok Krf!

Prorok Danijel 2 : 22, Jeremija 16 : 17 „Jao onima koji svoj plan duboko taje od Gospodina, i koji svoja djela čine u mraku, tako da govore: ‘Tko nas vidi i tko zna o nama?’ On je taj koji razotkriva duboko skrivene tajne. On zna što se događa u mraku., jer u njega se nalazi svjetlo. Jer moje oči vide sve putove; oni se predamnom nemogu sakriti, a njihova krivnja pred mojim očima nije skrivena.“

Te godine, dana 1. prosinca 1918. godine stvorena je bila prva Jugoslavija pod imenom Kraljevina SHS, (kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pod srpskom dinastijom Karađorđević), koja će u vrijeme šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra iz 1929. godine biti preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, i to je ona Jugoslavija koja je na prvom nogometnom prvenstvu u povijesti, u južnoameričom Urugvaju, 1932. godine na čelu s hrvatskim nogmetašima HAŠK Građanskog iz Zagreba i Hajduka iz Splita osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu, da bi 1998. godine hrvatski nogometaši to ponovili, ali ovaj puta u hrvatskom dresu kada su osvojili 3. mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. U vrijeme kada je osnovan slavni Hrvatski nogometni klub Hajduk Split, Srbi nisu ni znali da postoji kožna lopta napunjena zrakom, jer su tada još živjeli pod dojmom Turaka i beogradskog pašaluka Osmanskog Carstva.

Srbi, dakle, prvi puta doseljavaju organizirano u Hrvatsku, ne prije 400 godina, kako naprosto laže patrijarh Irinej, čelnik Srpske pravoslavne crkve, i službena propaganda Beograda, nego nakon osnivanja prve Jugoslavije 1918. godine. Iste godine na hrvatska područja izvan BiH dolazi SPC i ona silom srpske vojske i okupacijskih snaga masovno posrbljuje hrvatske pravoslavce vlaškog etničkog podrijetla koji su bili politički Hrvati, a ujedno SPC doslovno krade imovinu tri austro-ugarske pravoslavne Crkve na tlu hrvatskih povijesnih zemalja, i prisvaja sve za sebe. Takvo stanje nasilja i divljaštva traje do 10. travnja 1941. godine, kada je poglavnik uredbama sa zakonskom snagom regulirao takva pitanja poput zabrane uporabe srpske ćirilice na tlu hrvatske države odnosno u državnoj upravi i javnim ustanovama, a poslije je umjesto Srpske pravoslavne crkve, dakle, umjesto strane Crkve odnosno srpske državne Crkve osnovana 1942. godine Hrvatska pravoslavna crkva odnosno hrvatska državna pravoslavna Crkva za vjernike hrvatske pravoslavce, jer normalno je da u Hrvatskoj bude HPC, a u Srbiji SPC, a ne da u Srbiji i Hrvatskoj djeluje SPC, naime, SPC u Hrvatskoj naprosto nije normalna situacija, a nema nikakve logike da SPC uopće djeluje u Republici Hrvatskoj, odnosno njeno djelovanje u RH je de facto ilegalno, o čemu detaljnije malo poslije.

Samo još jedan povijesni podatak, argumentirana činjenica, naime, migracije srpskog stanovništva u doba Osmanskog Carstva u Europi i na Balkanu nisu nikada išle prema zapadu, jer se zapadno od beogradskog pašaluka, preko Drine, nalazilo također Osmansko Carstvo, naime bosanski ejalet, već su migracije Srba išle prema sjeveru preko Dunava u ugarsku Vojsvodinu, kao npr. za vrijeme lažnog patrijarha Čarnojevića s Kosova 1690./1691. godine iz Pećke biskupije, koji je u stvarnosti bio samo episkop, a ne patrijarh, ali i taj podatak je velikosrpska propaganda krivotvorila. Protivno nauku Isusa Krista „patrijarh“ Arsenije III Čarnojević išao je huškati Srbe protiv Turaka, ozaren obećanjima generala vojske Austrijskog Carstva, grofa Piccolominija, o zaštiti prilikom vojnog pohoda južno od Dunava; kada je vojni pohod propao i ratna sreća se okrenula u korist osmanlijske vojske, (austrijsku vojsku je u Peći na Kosovu snašla kuga kojoj je i sam grof Piccolomini podlegao), Piccolominijeva vojska se vratila neobavljena posla natrag preko Dunava, a raja je ostala na brisanom prostoru. „Patrijarh“ Čarnojević, kao lažni pastir svoga stada, je prije sloma kršćanske vojske kukavički pobjegao  u Crnu Goru. Zbog straha od osvete, jer su Srbi prisegnuli na vjernost njemačkom caru Leopoldu, otkazavši poslušnost sultanu, pobjegli su u narodnom zbjegu na sjever, preko Dunava, jer se više nisu usudili ostati u svojoj domovini, ali nisu bježali sami, već i drugi narodi s njima. Međutim, iako su „Švabe“ u očima srpske historiografije uvijek „protusrpski“, car Lepold Habsburški je „patrijarhu“ Čarnojeviću izdao 21. kolovoza 1690. godine „Privilegije“, ali u tom trenutku „nitko iz Srbije još se nije iselio preko Dunava i Save prema sjeveru (…) Pod vodstvom patrijarha poprilično se mnogo naroda iselilo u ugarske zemlje sjeverno od Save i Dunava. Ti su iseljenici činili mješavinu Srba, Albanaca, Makedonaca, [Bugara], Vlaha, [moguće opet Bugara], Grka i drugih ostataka naroda koji su nastavili područje srednjeg Balkana.“ To je razlog nastanka, ne Srpske pravoslavne crkve, nego grko-istočne Crkve, dakle, austrijske, a poslije austro-ugarske pravoslavne Crkve, i to tri pravoslavne Crkve s tri različite jurisdikcije. Kada su privilegiji godinu dana poslije potvrđeni, „kada je seoba bila završena, car Leopold izdao je drugi set privilegija, iz kojih isto tako proizlazi da ni car ni iseljenici nisu računali s tim da će izbjeglice s juga ostati trajnije na području Austrijskog Carstva.“

Prva regulacija rada pravoslavne Crkve u Hrvatskoj ozakonjena je od strane Hrvatskog sabora 1887. godine za vrijeme diktature i autoritarnog režima ugarskog bana Khuena Hedervaryja koji je u gimnazije uveo ćirilicu, i ime hrvatskog jezika preimenovao u „hrvatsko-srpski“ jezik, i dozvolio nepostojećim Srbima koji su bili Vlasi vijorenje srpske zastave. Međutim, 1887. godine nije osnovana Srpska prvoslavna crkva u Hrvatskoj, niti je dopušten njen rad, već „grko-istočna“ Crkva, to jest pravoslavna Crkva. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je 1942. osnovana Hrvatska pravoslavna crkva na čelu s njenim patrijarhom Germogenom, ruskim emigrantskim pravoslavnim svećenikom Grigorijem Ivanovič Maksimov, koja je djelovala s pedesetak pravoslavnih popova koje je Titov partizanski režim 30. lipnja 1945. masovno strijeljao do smrti. U Republici Hrvatskoj imamo slijedeću situaciju:

Ministarstvo uprave je pod ministrom Arsenom Baukom, (SDP), odbilo registraciju Hrvatske pravoslavne crkve, (HPC), na čelu s arhijepiskopom Aleksandrom Ivanov, kao vjerske zajednice, iako ona ima oko 17.000 vjernika hrvatskih pravoslavaca koji su u posljednjem popisu stanovništva odbili se izjasniti Srbima već su se deklarirali političkim Hrvatima, (na HPC se od strane vlade pravi pritisak da se registrira kao „udruga“, ali onda neće moći ostvariti prava koja su zajamčena vjerskim zajednicama koje su evidentirane kao vjerske zajednice), ali zanimljivo, niti SPC nije u Hrvatskoj registrirana kao vjerska zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, (Vatikana), potpisan 2002. godine između predsjednika vlade RH, Ivice Račana, (SDP), i „predsednika episkopskog saveta“, jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u čl. 5. Ustava SPC se navodi koje su pravne osobe SPC, a u čl. 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoj takav savjet niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništavan.

Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, za vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977. godine, koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006. godine, što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnoso protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2015. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna.

Odredbe čl. 8 “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da  de iuro nitko nije potpisao, i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Na temelju nevaljanog ugovora SPC dobije 17.000.000 Kn samo iz državnog proračuna. Još toliko iz proračuna županije, gradova i općina. Hoće li DORH istražiti osnovane sumnje u ovaj veliki kriminal? (Bivšem premijeru Sanaderu se zbog slučaja INA-MOL sudilo za navodno mito od 10 milijuna kuna, a u svezi SPC je riječ o pola milijarde kuna.)

Svugdje, u svakoj pravoslavnoj zemlji je pravoslavna Crkva nacionalna, nazvana po zemlji u kojoj djeluje, samo u Hrvatskoj nije. Zašto? U Hrvatskoj je „nacionalna“ Srpska pravoslavna crkva, ali ne po zakonu.

U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onjih u Srbiji i sve dodjeljuju postotak vlastitih prihoda Sinodu u Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj dobiju iz Hrvatskog državnog proračuna 17 milijuna kuna, i od lokalnjih jedinica možda i više. Kad je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj 2002. godine poklonjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi, (iako je većina stečena prije 1918 g. kad nije niti postojala SPC na hrvatskom tlu), ona, s jedne strane, dobije novac za održavanje ove velike imovine, a s druge strane ostvaruje prihod od iznajmljivanja dijela ove imovine. Postotak od svih prihoda na temelju Ustava SPC ide izravno Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj kupuju svijeće od proizvođača u Srbiji. A kakva je cijena? Svećenika SPC, popova, u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih pet 5 eparhija, od kojih su dvije virtualne. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, naravno, da ne mogu uzdržavati arhijereja čija je plaća bar šest puta veća od svečenićke, uz troškove administracije, automobile… pa koga je briga kakvi su troškovi kad Hrvatska sve plaća.

Svećenici SPC dobiju plaću od episkopije (mitropolije). Kad znamo da je u Zagrebu  Mitropolit „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“, možda on dodjeljuje plaće svećenicima vlastitoj eparhiji, koji su u Sloveniji i Italiji. Na ovaj način hrvatski porezni obveznici osim SPC u Srbiji uzdržavaju i njihove popove u drugim državama. Ipak, moguće jest, da onaj isti mitropolit za uzdržavanje eparhije dobije novac i iz Italije i Slovenije. To bi bilo još ružnije. Koga briga u Hrvatskoj na koji način troše vlastiti novac Slovenci i Taljani, ali izgleda nikoga nije briga kako skoro cijela SPC uživa u kunama.

Znamo da sve hrvatske vlade šute kad patrijarh SPC ne priznaje hrvatsku državu, ali on drži  da je u pravu kad zna  da dobije ogromnu imovinu i hrpu novca od RH na temelju nepostojećeg ugovora. Je li on kriv? Kako hrvatske vlade nakon 2002. g. štite prava hrvatske države? Sto će reći DORH? Vjerska zajednica, koja nije upisana u državnu evidenciju ne može upisati organizacijske oblike, npr. eparhije. To je tako po zakonu, ali stvarnost je sasvim druga, u Lijepoj našoj, opljačkanoj i negiranoj.

U spornom  ugovoru s RH koristi se pojam “SPC u Hrvatskoj”, ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet (5) eparhija SPC, koje su iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kad znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu „Zagrebačko-Ljubljanski“ i „cijele Italije“.
Ne može se poistovijetiti  ugovor izmedju RH i Vatikana s ugovorom između nepostojećeg predstavnika SPC i RH, jer Vatikan je papinska država, a SPC nema vlastitu državu i  nikako se ne može smatrati da je ugovor sa SPC međudržavni.

Prema Ustavu SPC je SPC episkopalna Crkva, što znači da u svakoj eparhiji odlučuje episkop, koji može  biti i mitropolit. Ne postoji pojam “episkopski savet” niti “predsednik episkopskog saveta”. Ugovor je potpisan na temelju odluke Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC, koja je donijeta na temelju čl. 69. i čl. 70. Ustava SPC, koji vrijedi u Srbiji. Jer, ne postoji organski dio SPC u RH, zato i nema bilo kakav Ustav, (statut), na temelju kojeg SPC djeluje u RH. Izgleda hrvatska vlada smatra da je ovdje Srbija. Znamo da poglavari SPC ne priznaju postojanje RH. Izgleda da se Ivica Račan slagao s ondašnjim patrijarhom SPC Pavlom, koji je blagosljivljao četničke noževe ratnih zločinaca generala Ratka Mladića i krvnika Radovana Karadžića.

Sve slijedeće hrvatske vlade nakon Račanove isto dodjeljuju hrpu  novca jednoj stranoj Crkvi koja djeluje u RH na temelju nepostoječeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkvi zvana Karlovačka mitropolija, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, područje koje se do 1946. nalazilo u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradom Zemunom poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici.

Zanimljivo, sve vjerske zajednice osim Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj imaju manje vjernika od nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve. Sve one ukupno dobiju iz Državnog proračuna više od 30.000.000 Kn. Naravno novac dobiju i budisti, kakvih prema popisu stanovništva u Hrvatskoj nema. Dobiju i Jehovini svjedoci, koji vrlo teško dobiju registraciju u civiliziranim državama, jer se njihova religija temelji isto kao ona u masona na štovanju Lucifera, a što proizlazi iz svjedočenja čelnika Jehovnih svjedoka; naime, u godišnjaku Jehovinih svjedoka za godinu 1973. stoji zapisano: „Radujem se što imam posebnu priliku reći nešto o stvarima u kojima se slažemo s našim slobodnoizdarskim prijateljima, [masonima], jer nalazimo se ovdje u jednoj zgradi koja je posvećena slobodnom zidarstvu. Mi smo isto slobodni zidari.“ (C. T. Russel)

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu stvorila je podružnicu u Hrvatskoj, i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer su njeni vjernici HRVATI pravoslavci. Odmah je Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi dodijeljena autokefalnost i utvrđen njen statut, (ustav), koji je na snazi jedino i samo u RH. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije. HPC, čija se autokefalnost (samostalnost) nikako ne sviđa onim političarima koji smatraju da RH ne postoji, i da je ovdje Srbija ili bar neka Srboslavija, ne može dobiti registraciju u Hrvatskoj iako je „nacionalna“ Crkva, nazvana po Hrvatskoj. Dobrodošli u apsurdistan!

Prof. Goran Jurišić, 20. kolovoz 2015.

POPULARNE KATEGORIJE

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li objektivno.hr koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close