Umrla je moja najdraža odgojiteljica. I još me nedavno srela njena prijateljica koja je rekla stalno te spominje, daj joj se javi, u domu je. Hoću, moram i ja sam imala puno drame, smrt u obitelji, mama u dom. To je uvijek bolno. Hoću moram, ona mi je kao majka. Što nisam smjela pitati majku pitala sam nju. Svoju odgajateljicu. Al naravno prava majka me ubija svojom nezahvalnošću i staračkim egoizmom. Ja bi svojoj kući. Ali mama ti ne možeš živjeti sama, tebi treba medicinska pomoć koju ti ovdje plaćamo. Ovo je jedan od najboljih domova u gradu. I vrlo je skup. Gurat ćemo koliko možemo izdržati. I da te barem vidim nasmijanu. Ne. Uvijek si namrgođena. Nesretna. Užasno ti je teško pomagati. Da, ali ja bih kući. A kako to misliš. Što? Da se ja preselim kod tebe i da preuzmem funkciju medicinske sestre. Nemaš koristi od mene. Ja ne znam dati injekciju. Ne mogu te istuširati. U stanu ti je kada. Ti ne možeš ući u kadu. Da promijenimo uvjete u stanu moramo dirati ove novce koje sada trošiš. I onda trebamo tri smjene u stanu. Interesira se jedna mlada obitelj kupili bi tvoj stan, socijalna je radnica i stvarno joj paše tvoj stan. Prodaj joj ga. Imat ćeš svoj novac i uživaj. Sobu s pogledom. Terapeuta. Ptičjeg mlijeka. Ne ne ne. A moje stvari. Koje majko. Ajmo ih popisati da ih spremim u neki iznajmljeni kontejner. Reci mi koje. Stol iz sobe. Mixer. Haljine. Beštek. I ona se kao malo dijete počne smijati kao da je ulovljena s prstima u štaub šećeru. Jeeeeeeeeeebeeee meeeeeeee u zdrav mozak. Ups. Oprosti mi bože. Bla bla bla, nije fer, ona me je rodila, propatila je. Ubili su joj oca, sahranila je sina. Umro joj je muž. U prirodi je stvari da ju moram razumjeti. Ne daj bože da to moram proživjeti. Kakva ću ja biti u tim godinama? Sad odmah pri punoj svijesti. Čim osjetim da stvari više ne pratim, e ne ne ne čim osjetim. Čim osjetite da se počinjem gubiti molim moje najmilije da me se diskretno i pristojno eutanizira. Na kraju frendica doktorica mi je točno rekla cijeli protokol eutanazije. Sve to mogu sama. Tri inekcije koje doduše ne znam sama sebi dati i gadljivo mi je. A jel to fer prema mojim najmilijima? Koju poruku im ostavljam. Kakav to mora biti pritisak, živjeti sa sviješću, moja se mama ubila. A, Albert Camus kaže jedini slobodni čin koji čovjek uistinu može učiniti jest samoubojstvo. To mi je bila tema maturalne radnje u gimnaziji. Ili ko jedan dragi stari gospodin Franjo, koji je bio pravi boem. Branio se alkoholom od komunista.
I kad sam ga pitala gospon Franjo kako ste? Dubokim duhan glasom mi je odgovorio. Spreman, ljubavi. Na nasipu sam skupljao mjesecima suha drva i pokrio ih najlonom. I kada dođe vrijeme , samo ću leć zapalit cigaretu i šibicom potpaliti ispod sebe. A u meni ima tol’ko alkohola da ću planuti. Nisam saznala kako je Franjo otišao. Zapravo u našim životima postoje ti neki TIHI ljudi koji su nam učinili puno dobra i onda negdje nestanu. I čujemo od nekog; ” ..a doktor, preminuo je. Joj pa kad. Prije nekoliko godina. Učitelj u osnovnoj koji mi je dolazio kraj kreveta kad sam bila bolesna da mi pokaže što se učilo. Ej dolazio je učitelj Ante meni maloj djevojčici i strpljivo objašnjavao gradivo. Kako da ne zavolim knjigu. Učenje. Tihi ljudi. Ne znam ni kako, ni kad je otišao. Pa razrednik u gimnaziji. Pa susjeda Ana koja mi je govorila sve će biti dobro. Pa profesor iz filozofije: ”Mala nesmeš bit tak mračna. Ti si zgodna puca. Uživaj u životu. Daj si spi kupicu. Kaj te briga za idiote. Nemreš se na sve obazirat. Pa u Parizu, Francoise, Vinko, moj duhovni otac i učitelj. Ali, kad sam bila u najtežem bedu. Pubertet, roditelji primići. S puno ljubavi, vole me, al niš ne kuže. Slavenka, moja druga mama. Ode. Tiho diskretno bez panike. Bez ucjene. Sve što je učinila za mene učinila je iz čiste ljubavi. Bez očekivanja zahvalnosti. Ti tihi bitni ljudi, nemaju spomenike, nazive ulica, ili ne daj bože trgova. A ubojice, kurve i lopovi su društveni toponimi. Gospođice idete od trga ubojice ulicom kurvetine do trga gušitelja građanske revolucije.
Mama , umrla je Slavenka. Koja Slavenka? Jesi mi donijela džemper? Tiho sam uzela džemper, dala joj ga, nasmiješila se, blago i rekla; Evo majko, tu je, a sad moram ići.
Vozila sam jako polako. Gledala u aute i ljude i…. tiho, dugo, dugo, plakala.
