Dočekasmo napokon i petak 14. listopada, dan u kojemu će, m,jesec dana nakon izvanrednih izbora biti ustrojen hrvatski parlament. Koji će, sudeći prema naglascima s dogovora HDZ-a i najjačeg mu partnera MOST-a u formiranju vladajuće većine, biti obilježen suočavanjem budućeg predsjednika prve polovice mandata Bože Petrova s bolnom istinom kako je Sabor, iako je Hrvatska formalno parlamentarna država, samo produžena ruka Banskih dvora i debatni klub. Pa je, samim tim, i njegova uloga, lišena stvarne moći za kojom je toliko žudio, znatno više protokolarna negoli odlučujuća osim o dnevnome redu sjednica. Koji opet ovisi o dogovoru partnera, u kojemu je, poradi jasnog odnosa snaga u korist HDZ-a, presudna riječ “starijeg brata”.
Prvo prizemljenje Petrov je već doživio kad su mu stari saborski lisci (Vladimir Šeks&co) održali “kraći kurs” o jedinom mogućem dnevnom redu konstituirajućeg zasjedanja u nešto više ipak svečarskom, negoli radnom tonu. Pri čemu valja naglasiti da ni to neće biti u nimalo idiličnome ozračju, jer se posljednjih dana neočekivano zaoštrila bitka za jednog ili dva opozicijska potpredsjednika Sabora (dva su sigurno HDZ-ova, možda i treći) – jedan je zajamčen SDP-u, dok su na mogućeg drugog, našto je računala “Jedina opcija”, točnije rečeno raspolučeni Živi zid, sad oko bacili i iz HNS-a. Tek nešto manje tenzije mogu se očekivati pri izboru čelnika 29 odbora, saborskih radnih tijela, iako je i to dogovoreno po već ustaljenom ključu – 16 HDZ-u, 13 opoziciji. Nije, naime isključeno da će neko od predsjedničkih mjesta zahtjevati i onih pet HSS-ovih jednokratnih bjegunaca (za potporu Plenkoviću) iz Narodne koalicije, koji će od prvoga dana u Saboru biti “najljuća oporba”!?
Uloga Lota u “sedam zapovijedi MOST-a”
Rutinski bi trebao biti odrađen završni dio prve sjednice novog saziva, u kojem se donose propisi koji omogućavaju rad Sabora i formiranje Vlade. Kao što mu se i proljetos događalo da pobrka čak i osnovne postulate funkcioniranja države, sad je., brzajući, Petrov to ponovio sa Saborom pa za prvu sjednicu najavio neke od zakona iz famoznoga popisa sedam uvjeta za partnerstvo s HDZ-om. Kad su ga iuvjerili da to ipak nije moguće, radnom je proglasio subotu, iako baš nijedan od tih uvjeta-zakona ni po čemu nije baš tolika hića, iako nije uobičajeno da se zakoni usvajaju bez prethodne rasprave, u ovom slučaju neizvedive jer nitko izim predlagača nije ih ni vidio. K svemu većina od “sedam MOST-ovih zapovijedi” pada već na neizvedivosti, recimo obećanja o izuzimanju prvog stana/kuće iz ovrhe, zamjene ZERP-a isključivim gospodarskim pojasom. Za većinu inih nerazumna je hitnost (tri umjesto jednog preferencijalnog glasa na izborima, izostavljanje kriminalaca s izbornih lista, snižavanje HRTV pretplate za 20 kuna, ukidanje poreza na tvrtku …). Prijetio je Petrov i utjerivanjem zastupnika u red, tj. redovitost na sjednicama pa ga sveo na nerazumnih 500 kuna kazne i to ne s plaće nego naknada, samo za petak i glasanje o zakonima, što je nebuloza par excellence. Jer i danas Sabor funkcionira na principu tzv. demokratskoga centralizma iz bivše SFRJ (onda CK, danas Predsjedništvo partije zapovijedi, zastupnici samo dižu ruke), valjda je ipak važnije da su na radnom mjestu u danima rasprave. MOST kao da je svih 7 “conditio sine qua non” uvjeta izvlačio poput sedmice na državnom Lotu, pa što dohvate.
Tako su Petrov i mostovci olakšali posao mandataru Vlade Andreju Plenkoviću, došli mu kao naručeni, jer je daleko veće brige imao i još uvijek ima s krajnjim desnim krilom u vlastitoj stranci. A oko čega, neko oko kadrovskih pitanja, jer je njihovu miljeniku Zlatku Hasanbegoviću Ministarstvo kulture toliko priraslo srcu da su osnovali stožer za obranu njegova lika, djela i fotelje. A na mandataru je da dokaže kako mu kultura ipak nije Hasanbegova slama. Kad je čuo da je s Plenkovićem EU parlament napustio i Ivo Stier, praktički već nominiran za inoministra, uzjogunio se aktualni u odlasku Miro Kovač, nazvavši to budalaštinom, jer je baš on bogomdan za to!? Više mediji i javnost, nego sam Milijan Brkić, pitali su nije li njegov izostanak iz kadrovske križaljke znak da nije u prvoj Plenkovićevoj postavi pa je obnoć osvanuo kao kandidat za potpredsjednika Sabora.
Plenković nadmašio sva očekivanja
‘Ko će komu nego svoj svomu, iako ima razloga nadati se da će mandatar i taj vrući unutarstranački krumpir ohladiti bez većih posljedica. Kao što je, korak po korak, taktički bez ijedne greške, u zgusnutim rokovima briljantno odradio sređivanje HDZ-a, pripremu parlamentarnih izbora, potom i koalicijsko-partnersku postizbornu kombinatoriku koja mu je osigurala čak 91 glas potpore. Potpisi svih manjinaca, Bandićeva kluba i HSS-a osigurali su mu fakat bezbrižne pregovore s MOST-om, jer nije ovisio o njihovih 13 i jednoj dokupljenoj ruci (Petrov najavljuje 15 i više, ali ne otkriva prebjege). Gotovo da se teško sjetiti ijedne njegove slabe točke u burnsa dva mjeseca u kojima je odnio dvije velike pobjede, postao predsjednikom HDZ-a, a sad će i Vlade. Možda tek povremena zbunjenost u prvom predizbornom TV-srazu s agresivnim rivalom Zoranom Milanovićem, ali tko to više i pamti, kad ga je potom nadigrao kao da nije on, već SDP-ov grobar debitant na najvišoj političkoj sceni u Hrvata. Još kad su Petrova stišali rezultati izbora, prije kojih je opetovao ničim potkrijepljenu nadmenost s prošlih izbora (Milanović ne može biti premijer, Plenković se treba dokazati) novi lider HDZ-a već je bio na konju. Pa ipak mu je Petrov novim gafom dodatno olakšao već dobivenu bitku – uhvativši se prve saborske fotelje kao utopljenik slamke, dokazao je na nije veliki Petrov, nego ipak “mali Božo”. I omogućio Plenkoviću da lakše diše u Banskim dvorima, u kojima bi mu, da je potpredsjednik Vlade, kao Oreškoviću i Karamarku proljetos, zavrat puhao i kad treba, još više kad ne treba.
Je li onda i komu više čudno što je Plenković, kao malo koji od jedanaest predšasnika u fotelji premijera, već zaradio gotovo aklamacijsku podršku na inače razjedinjenoj javnoj sceni. Urođenom lukavošću, stekao ju je svojedobno i Ivo Sanader pa potom bio jednim od većih razočarenja, jer mu je osobni džep bio važniji od državnog proračuna. Zato, ostavimo i u slučaju Andreja Plenkovića makar i najmanju dozu rezerviranosti, bar dok u prvih stotinu dana poštede konkretnim potezima ne potvrdi da je sveopću potporu uistinu i zavrijedio. To će mu, samo ako se odhrva HDZ-ovim jastrebovima, biti utoliko lakše što iza sebe, za razliku od Sanadera, kojem su prebrzo zaboravljeni i sramna rola na splitskoj Rivi i sumnjiv trijumf na stranačkim izborima, nema nijedne ozbiljnije mrlje.
