Ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović najavio je izmjene Zakona o radu koje će se ticati i rada od kuće. Kako gledate na predložene izmjene?
U proteklih godinu i pol dana nekako se iskristaliziralo da živimo u nekom ”polu-normalnom” i ”polu-normativnom” uređenju. Svijet profesionalnih i društvenih aktivnosti se promijenio bez da smo promijenili njegovo uređenje, zakon. Tako danas, tako i prije godinu i pol dana, imamo zakon o radu čije odredbe o radu na izdvojenom mjestu rada uopće ne primjenjujemo ne ni kada se upravo tako radi. Dakle, kada radimo na izdvojenom mjestu, ono što identificiramo radom kod kuće ili na daljinu, to činimo po nekom svom zamišljenom odnosno izmišljenom modelu, a u kojem najčešće uopće nismo preuredili ugovorno uređenje rada kada radimo u prostorijama poslodavca – gotovo nitko nije mijenjao ugovore, temeljem istih ugovora netko radi kod kuće i u prostorijama poslodavca, a to nije isto. U tom pogledu mislim da se ova izmjena nametnula kao neka ishodišna točka, prva tema koja je već davno zaslužila biti riješena kako se praksom ne bi narušavalo povjerenje u zakonodavstvo, kako bi praksa pratila zakonsko uređenje, a ne da mu se opire. Zakon, tako i onaj o radu, postoji zato da bi se primjenjivao, a ako mi već godinu i pol dana pod utjecajem ove epidemije fingiramo uređenje rada, a zapravo radimo kod kuće bez da smo iskoristili odgovarajući pravni ugovorni oblik tada to znači da ne samo što nismo rad uredili prema njegovom stvarnom obavljanju već, još gore, ne poštujemo zakon, uvodimo praksu, „kulturu“ nepoštivanja zakona.
Dakle, rad kod kuće jest prva tema koju bi u Zakonu o radu (ZOR) na neki način trebalo dovesti u svezu s realnošću jer odredbe koje postoje za institut ugovora o radu na izdvojenom mjestu rada očito nisu praktične, preuređene su takvim oblicima zaštite da dovode do toga da poslodavci tu pravnu mogućnost ne žele primjenjivati.
Što je prema Vašem mišljenju još potrebno izmijeniti?
Uz ovo preuređenje, postoje i daljnje teme i sadržaji koji su zaslužile biti adresirani, tako bi valjalo pojednostaviti odredbe o radnom vremenu, postoji još niz primjera gdje se mogu napraviti određena razumna usklađivanja radi jednostavnije primjene i smislenije prakse. Također postoje područja koja su u međuvremenu, otkako je ZOR donesen, na razini Europske unije novo uređena, direktive poput one o transparentnijim i predvidivim uvjetima rada, odnosno praksa Suda EU koji je opredmetio neka europska uređenja. Postoje i neke nove inicijative koje se tiču određenih intervencija u drugim državama, tako uređenje prava na „diskonekciju“, kao i opće nastojanje da se rad putem platformi dovede u međuodnos sa radom u radnom odnosu. No, srž problema nije samo u ZOR-u, promatranje isključivo ZOR-a kao jednog razmjerno uskog uređenja nas, zapravo, odmiče od temelja problema.
Glavna boljka reguliranja radnog odnosa i tržišta rada danas zapravo jest ta da ljudi, poslodavci i radnici u nas, zaziru od radnog odnosa te su skloniji pokušavati primjeniti ono što nije mainstream radni odnos, nije rad osnovnog „običnog“ ugovora o radu već rad umirovljenika, dopunski rad, agencijski rad, a onda i studentski rad, ugovor o djelu, ugovor o autorskom djelu – brojni pravni oblici koji su alternativa onom što je radni odnos u klasičnom smislu bio. Pritom možemo spomenuti i one nepravne alternative kao što je rad na crno. Odgovor na brojne probleme u svezi Zakona o radu leži u tome da se zapravo izbjegava njegova primjena zbog toga što je na neki način ograničavajuć, a ono što je još važno istaknuti jest da je on u financijskom dijelu opterećujuć za one koji ga žele supstiruirati nekim drugi oblicima obavljanja rada. Odgovor na pitanje o uređenju rada, dakle, nije samo u ZOR-u, već i u ostalim zakonima, odnosno i poreznim propisima koji dovode do toga da rad u radnom odnosu nije dovoljno atraktivan u odnosu na ostale spomenute oblike. Tu svakako valja naglasiti i disparitet troškovne strane u radnom odnosu u odnosu na onu kod ugovora o djelu i ugovora o autorskom djelu te studentskog rada. Pa još kada dodate „polu-uređeno“ ili neuređeno područje kakvo je ono, primjerice, rada putem platformi, tada bi smisao djelovanja kroz ZOR ponajprije trebalo biti u traženju i prilagođavanja modela radnih odnosa koji će bit adekvatan potrebi rada i njegovom ostvarivanju jer uređenje radnih odnosa ne bi trebalo biti toliko restriktivno već bi trebalo imati atraktivne odredbe, atraktivne odredbe koje će omogućiti da se rad zapravo izvršava u okviru radnog odnosa, a ne izvan njega.
Možete li nam detaljnije pojasniti zašto se protivite najavljenoj zabrani rada nedjeljom?
Generalno sam protiv ove zabrane jer ne vidim potrebu interveniranja u ovako usko područje kao što je rad nedjeljom u trgovini. Kao prvo, nedovoljno je točno precizirano o čemu je riječ, radi se o smjeranoj zabrani rada nedjeljom u trgovini i to ne u cijelokupnoj trgovini jer bi i dalje bila dozvoljen rad trgovinama na benzinskim pumpama, željezničkim kolodvorima, zračnim lukama i sl. Prije svega mi je nejasno što je tu toliko tragično i problematično za radnike, a da se samo tako uskom krugu rad zabranjuje. Ako je problem u radu nedjeljom zbog kojeg radnici pate hajdmo zabraniti rad nedjeljom u svim trgovinama, ili da odemo i korak dalje, ako ne mogu raditi trgovine, zašto bi radili kafići, kina, restorani, hoteli, benzinske pumpe, možda čak i bolnice? Ako je problem u radu nedjeljom, zašto bi igdje bio dopušten? Da li je smisao da, ako ne možemo nešto nadzirati i ne možemo zajamčiti zakonitost postupanja, da odmah to i zabranjujemo? Možemo li onda ako neki radnici prečesto ili previše rade nedjeljom iako oni to ne žele pa se time krše njihova prava, tako i ono na odmor, pa i utječe na privatni i obiteljski život, da idemo i sa analogijom te paradigme zabrane: recimo paralela s time da ako se događaju prometne nezgode tada trebamo zabraniti promet na cestama?!
S druge strane postoje i oni koji žele raditi nedjeljom – sebe uvijek stavljam u poziciju da kada bih ja bio radnik koji ima pravo izbora, uvijek bi više volio raditi onda kada ću za isti rad zaraditi dvostruko ili bitno više. Nije li onda logičnije otvoriti prostor za dogovore u kojima će se još jasnije urediti povećana prava i nadzor primjene tog uređenja adekvatno plaćenog rada tog dana u tjednu? Možemo ići i dalje, kao argument se spominje primjena međunarodnih konvencija, konkretno konvencija međunarodne organizacije rada. Ispada da konkretna konvencija nije vrijedila do danas nego će vrijediti tek od dana kada uredimo zabranu rada nedjeljom – zaboravljamo da je ta konvencija već dugo na snazi i primjenjuje se te nije u koliziji i sa radom nedjeljom.
Za državu sa dosta fragilnom ekonomijom koja mnogo svojih ekonomskih aktivnosti veže uz turizam, nisam siguran da je zabrana rada nedjeljom pravi put te bih prije rekao da je to loša poruka za razvitak gospodarstva i poduzetništva. Smatram da postoje drugi modeli kako bi se moglo osigurati prava radnika i svakako mislim da se treba učiniti nešto da oni koji ne žele raditi nedjeljom imaju mogućnost djelovati – raditi manje i ne raditi svaku nedjelju, da se teret rada nedjeljom pravilnije podijeli među radnicima te da za taj rad budu adekvatno honorirani. Načelno nisam za zabrane i mislim da neće polučiti željene i zagovarane rezultate.
Ono što se sve češće u nas počinje predstavljati kao argument jest da javnost ima o tome stav i da se kroz istraživanja stavova u društvu pokazalo koje su teme za javnost važne, a onda politika sukladno njima postupa. Mislim da je takav oblik politike u svojoj biti izraziti populizam, povlađivanje željama i interesima javnosti, čak i one nestručne. Da, političari trebaju slušati glasove iz društva, trebaju razumjeti potrebe i stavove u zajednici, no političari ne bi smjeli naprosto raditi ono što im se čini da javnost želi. Povlađivati svakom, pa i nerazumnom, pritisku javnosti, dapače koristiti argumente da ljudi nešto žele ili ne žele – to nije odgovornost upravljača i vlasti nego demagogija. Ta ista javnost je izabrala nekoga da donosi odluke u njihovo ime, upravlja društvom, odgovorno i promišljeno. Vlast traži hrabrost i energiju, zahtijeva od onih koji je obnose da ispune svoje zadaće, a ne da govore ljudima ono što oni žele čuti. Mislim i da je svrha politike da odgovorno i obzirno usmjerava društvo u smjeru kojim će se štiti radnici, ali i promicati gospodarske i poduzetničke slobode. Želim da imamo odgovorne političare koji će imati stav i borit će se za stavove koje su predstavili kao svoje smjerane politike te koji će na djelovati tako da se javnost educira, da se objasne društvena pitanja, da se osobna očekivanja i stavovi stave u odnos sa potrebama društva. Živjeti u društvu znači da postoji i određen broj različitih interesa koje treba pomiriti kako na razini ustavnih prava tako i na razini vrlo praktičnih očekivanja građana koji čak i nemaju uvijek ista očekivanja.
Dopustimo radnicima da budu u prilici birati, ali i da zaštitimo one koji imaju obiteljske obveze i kojima je neprihvatljivo raditi više od nekog broja nedjelja tijekom godine. Možda i prijedlog da se postavi maksimum koliko nedjelja u godini radnik može raditi.
Uz to problematično je i to što se Ustavni sud već tri puta izjasnio o neustavnosti ove zabrane, dapače postavili su toliko jasna pravila kako i zbog čega se može ili ne može raditi nedjeljom da se ovime što četvrti put pokušavaju zabranjivati možda ćemo vidjeti da se s pravom prejudicira drukčija odluka Suda. Tada bi najveća društvena neodgovornost bila u tome da se javnosti šalje poruka da kad se promijeni sastav Ustavnog suda da će se promijeniti i njihovo shvaćanje, a tada bi zaključak mogao biti da politika vrši određenu vrstu pritiska na Ustavni sud. Kako mi to postupamo s ključnim institucijama društva i države? A opet Ustavni sud, pred kojim je mnogo postupaka preispitivanja ustavnosti i koji kasni s odlučivanjem u tim predmetima, ovime će još jednom raspravljati o temi o kojoj su već tri puta odlučivali, umjesto da postupaju u nekom drugom slučaju gdje se doista radi o kršenju nečijih prava ili se ima sanirati nešto što je neustavno. Kako nerazuman odnos sa kapacitetima institucija! Brojni argumenti meni ovo nameću kao naprosto lošu ideju. Ako se ona krene ostvarivati, a s obzirom da ona ima i ideološku pozadinu, time ćemo opet u društvu ići u smjeru podjela i nesporazumijevanja, a to nam ne treba.
No, ako je krucijalni problem hrvatskog društva i države, gospodarstva i tržišta, rad nedjeljom, onda sjajno – evo to ćemo zabraniti i sve će odmah procvjetati i napredovati, divno zar ne?
Sami ste se odvažili biti dio politike kao kandidat SDP-a za Gradsku skupštinu Grada Zagreba.
Osim kao glasač nisam ostvario politička iskustva, no imam političke simpatije. One su, prije svega, usmjerene prema kvalitetnim, dobrim i sposobnim ljudima koji znalački i stručno obavljaju svoj posao. Uz to podržavam sustav društvenih vrijednosti koji u konačnici odgovara onome čime se sam bavim: vrednujem socijalnu državu, njene institucije i politike, cijenim ideje ravnopravnosti i solidarnosti. Područja poput obrazovanja, zdravlja i zdravstva, pomoći ranjivim skupinama, pružanje prilike mladima i umirovljenicima, omogućavanje da se svaki pojedinac razvije i doprinosi, to je i moj profesionalni interes, pogled i vrijednosti za koje smatram da su društveno prevažne. Slijedom toga mom pogledu na svijet odgovaraju vrijednosti socijaldemokracije, a isto tako i sustav koji će na slobodi pojedinca stvarati svoju društvenu perspektivu. Prijatelji su mi, tako, predložili da po prvi put aktivnije sudjelujem na izborima i izabran sam na najnižoj razini participativne demokracije – u vijeće mjesnog odbora. Nisam neki ozbiljniji sugovornik za politiku jer niti sam osobito dobar komentator, često imam pogrešna predviđanja i očekivanja.
Jeste li zadovoljni promjenama koje su nastupile u Zagrebu nakon toliko godina?
Kada smo u politici, po pitanju promjena koje su se dogodile u Gradu Zagrebu, mislim da one odgovaraju dobu u kojem živimo. Čini mi se da tu nije potka smrt bivšeg gradonačelnika već generacijska smjena, promjena u misaonoj paradigmi koja se dogodila, nešto što u okviru grada potencira razmišljanje o drukčijoj viziji zajednice i grada u kojem živimo. Pozdravljam takve promjene i mislim da postoji još mnogo prostora za djelovanje zainteresirane javnosti te se nadam da se promjena nabolje dogoditi na način koji će biti od koristi građanima. Novi ljudi donose novu energiju i to može pozitivno utjecati na razvoj grada i biti dodana vrijednost, siguran sam i društvu u kojem živimo koji je time dobio širi dijapazon političkih rješenja. Cijenim stručne ljude i znalce koji dobro rade svoj posao i pritom mi nije bitna politička orijentacija. Oni koji su spremni odgovorno raditi svoj posao uvijek će se sporazumjeti, a to je za državu kao što je Hrvatska, koja je mala i ima razvojno ograničene potencijale, bitno – upregnuti sve najbolje, najobrazovanije i najstručnije kapacitete kako bismo svi bolje živjeli. U tom pogledu mislim da u je suvremenom dobu centar svega sposobnost i znanje, a da je ideološka ili politička obojenost samo ona važna sitnica, glasna nota, nešto što malo kalibrira usmjerenje nečijeg rada. No onaj tko radi stručno zasigurno doprinosi zajednici u kojoj živi.
Bliži se prva godišnjica smrti profesora Josipa Kregara s kojim ste bili posebno bliski. Kakvim ga pamtite te koliko je bio značajan njegov doprinos društvu?
Profesor Kregar je ostavio dubok trag u društvu. Na moj život gotovo jednako dubok kao najbliži mi članovi obitelji. Profesionalno i prijateljski, slušao je i davao sjajne ideje i savjete. Josip Kregar je bio moralan čovjek koji nije docirao o svojoj moralnosti, a jednako tako je bio slobodan i slobodnomisleći intelektualac koji o slobodi nije lamentirao nego ju živio kroz društveno djelovanje, znanost i brojne inicijative i ideje.
Često se Krega sjetim baš u svezi politike koja mu je bila gotovo neizbježna tema, nedostaju mi njegove diskusije, zaključci koje je tako jednostavno iz iskustva deducirao, njegov pogled na svijet koji je obogaćivao i kada bi ga izrekao uvijek sam se osjećao kao da i ja postajem mudriji. Njegova je smirenost i sklonost da pronađe adekvatnu metaforu iz neke knjige, iz iskustva, na mene i krug ljudi koji smo se zajedno intenzivnije družili, baš oplemenjivala svaki trenutak. Upijajući njegovu mudrost dijelili smo ju dalje. Đorđe Gardašević i ja često komentiramo, nagađamo što bi Kreg u nekom trenu rekao, koja bi mu bila reakcija na određene događaje. Kakva god da je bila prigoda, uvijek je imao nevjerojatno jednostavan i sadržajan pogled na događaje, te poglede nije skrivao, a još važnije bio ih je spreman obrazložiti, a nakon sadržajne diskusije i mijenjati. On bi, u okviru ovih novih političkih okolnosti, imao toliko toga za reći, kao netko tko je surađivao s novom generacijom iz koje je izrastao i Možemo!, a i kao netko tko je bio član SDP-a i tu ostavio trag i kod Peđe Grbina. On je naprosto na jednu veliku grupu ljudi koja sad predstavlja lijevu političku opciju u Hrvatskoj djelovao kao učitelj, znalac, prijatelj. Njegove kolumne bi i sada bile brilijantne i siguran sam da javnosti nedostaje njegov glas. Bio je toliko mnogo više od samo nastavnika, znanstvenika, i nekog tko je bio silno dobar i agilan pisac tekstova različitog karaktera. Bio je toliko mnogo više od svega što se za nekoga može reći, a za mene osobno najviše je bio prijatelj i drug. Kad pomislim na njega teško je biti nešto više od toga što je on bio.
Smatrate li da bi mu se Grad Zagreb trebao na neki način odužiti?
U svakom slučaju zaslužio je da mu se ne samo Zagreb, nego bi mu se trebali odužiti i dobar dio gradova u kojima je živio – Novi Vinodolski, Šibenik, toliko često smo bili na seminarima u Dubrovniku, Ogulin koji je silno volio. Također i Ugljan, Zadar, on bi svuda ostavio trag, imao nebrojeno prijatelja, dovodio bi ljude, pisao o svim tim mjestima. Kod njega bi trebalo baš ciljano posvetiti mu neka mjesta u kojima je godinama uživao i s ljudima djelio trenutke, uz razgovor, uz kavu ili dobru hranu. Mislim da postoji dosta ljudi koji zaslužuju da ih se Zagreb sjeti, ali Josip Kregar je svakako netko tko to zaslužuje ne samo iz formalnih razloga, već i zato jer je zaista bio i sudionik događaja koji su Zagreb toliko promjenili. Ne smijemo zaboraviti da je bio povjerenik, jedno vrijeme time gradonačelnik Zagreba, koji je upravo tada i s te pozicije stekao potrebu za promjenama koje su se sada i dogodile. Njegov nastavnički opus vidljiv je kroz generacije koje je izgradio u Zagrebu i tolike mnoge mlađe kolege koje je afirmirao. Svojim je političkim i društvenim djelovanjem izgrađivao neko novo zagrebačko društvo. To bi trebalo na neki način ne nagraditi nego obilježiti – on je pojavnost koju vežem uz promišljanje grada, države, društva i Pravnog fakulteta.
Zašto ste pored svih društvenih mreža baš Twitter izabrali kao medij putem kojeg svakodnevno iznosite stavove te da li ste ikad imali problem radi istih?
Twitter je društvena mreža na kojoj redovito objavljujem i komentiram. Mreža pruža priličnu „izolaciju“ u odnosu na druge mreže, većina ljudi koji se prate su sličnih stavova i nije obilježena nekim značajnijim sukobima, barem ne krug u kojem se ja internetski „krećem“. To je sjajno jer je razmjerno miroljubivo i ne opterećuje svađanjem, teškim riječima, napadima, koliko god i sukobi ponekad generirali temperamentnu sadržajnu diskusiju. Stoga nikada nisam imao problema niti zadrške u izražavanju stavova.
Twitter je odličan i zato što svojom kratkom formi meni, koji počesto koristim nerazumno duge i komplicirane konstrukcije, zarezima ubacujem svašta svuda, pa sve ispadne prilično nezgrapno, dakle tu i tada twitter služi kao jako dobra mentalna vježba. Reduciranje znakova pomoglo mi je da svoje rečenice pojednostavljujem i učinim jasnijim, što pomaže i u stručnim tekstovima i u drugoj formi. Kalibrirati misli na određen broj znakova zapravo vodi tome da se pripazi što pišemo i izbaci ono nepotrebno, ono što opterećuje smisao. Stoga netko tko robuje tome da želi suhoparne pravne kvalifikacije dopuniti i učiniti interesantnijima, ovdje mora naučiti kako izbjeći dugačke rečenice bez smislenog početka i kraja.
