Kažu ljudi da je povijest učiteljica života. Veću glupost od te nisam, zapravo, nikada čula, a sama sam po struci povjesničarka. Jer, da je tako, ljudi ne bi činili gadosti jedni drugima, krali, varali, otimali, pljačkali, ponižavali one koji nemaju, a divili se mediokritetima. Sve je to već ionako viđeno u povijesti; nema toga što se već nije dogodilo, negdje, nekada, u nekom stoljeću, u nekom kutku svijeta. I baš ništa iz svih užasa ta čudna vrsta zvana ljudi nije ništa ni shvatila, ni razumjela, a kamoli naučila.
Kuda god se okrenemo- strava i užas. Crne vijesti na svim televizijama, grozote u novinama, jeza na internetskim portalima. Dan za danom, lošu vijest sustiže još gora i tako se vrtimo u začaranom krugu. Ljudi su željni dobrog glasa, trunke nade i optimizma, neki znak da će možda ipak biti bolje, da neće izgubiti svoj posao, svoje kuće, stanove, automobile, da će njihova djeca sutra ipak imati kakvu-takvu sigurnost, koju su oni izgubili posljednje desetljeće. Cinici kažu da će svijet ionako propasti pa je potpuno svejedno hoće li se život preko noći pretvoriti u pravu noćnu moru. Zbunjeni su čak i optimisti, jer teško je širiti pozitivne vibracije u ovakvom crnjaku u kojem živimo. Vidovnjaci bi rekli da nam je, eto, tako grah pao, a i da su razni uroci na djelu. Fanatični vjernici hodaju uokolo i propovijedaju kako je Sotona zavladao Zemljom, a jedino se molitvom možemo othrvati njegovom strašnom usudu. Doista, svjedoci smo preteškog vremena u kojem živimo, u državi koja se još uvijek bori kako bi opravdala status moderne, europske države, prije svega demokratske. Svi smo, manje-više nespokojni, a život nam se promijenio u trenu. Od relativno bezbrižnog-koliko on uopće može takav biti u tranzicijskoj državi- do nekog novog, nimalo ružičastog, u kojem smo svakodnevno zagušeni lošim vijestima. Ne samo lošim, gotovo katastrofičnim, kao da smo u vremenskoj kapsuli preskočili normalan život i sletjeli u carstvo nemira, nesigurnosti, pogrešnih odluka, potpuno neizvjesne budućnosti. Kinezi kažu “dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima”; da, ovo doista jesu takva vremena, ali vjerojatno bi većina ljudi radije preskočila ta “zanimljiva” vremena i živjela u jednom pristojnom, sigurnom i uređenom društvu. Nažalost, u Hrvatskoj je uglavnom sve suprotno…
U čemu smo, dovraga do sada bili?!
Recesija već šestu godinu zaredom, milijuni otkaza u svijetu, desetine tisuća u Hrvatskoj, veliki pad životnog standarda, štednja i stezanje remena na svakom koraku, prijetnja novom vojskom nezaposlenih, sve to kao mač nad glavom visi nad današnjim čovječanstvom. MMF nam periodično utjeruje strah u kosti, ne razumijemo više jesmo li prošli krizu ili u nju tek ulazimo; ako posljednjih godina nismo u recesiji, već nam tek sada govore kako najgore tek slijedi- u čemu smo, dovraga, onda bili do sada? Kada se tom užasu pridruži još i pakao Prirode, u obliku zastrašujućih potresa, poplava, tsunamija, moguće nuklearne opasnosti, nedostatka pitke vode, zagađenog okoliša, padova aviona, međunarodnih sukoba, sve to više je nego dovoljno da običnog čovjeka zaboli glava od straha i panike. Svijet je poludio, kažu svi. Ali, nije, svijet ne može poludjeti, to mogu samo ljudi, a upravo oni čine svijet kakav danas poznajemo. Za gotovo sve što se događa, odgovornost snosimo mi, čak i za dio prirodnih katastrofa. Nismo li za većinu njih upravo mi “zaslužni”, godinama se odnoseći prema Zemlji kao da imamo neko rezervno sklonište? Taj smo svijet oko sebe doživljavali kao nešto “zdravo za gotovo”, ne razmišljajući o posljedicama svoje bahatosti, drskosti, bjesomučnog iscrpljivanja prirodnih resursa, a sve u vječnoj i silnoj trci za profitom. Jer, upravo je taj “nesretni” profit ono što pokreće cijelu Kuglu Zemaljsku; danas gledamo rezultate svoje pohlepe, ogromne razlike između bogatog i siromašnog, bijednog svijeta, čudimo se i nije nam jasno kako se sav taj kaos oko nas dogodio. Kako? Jednostavno. Mi, ljudi, sami smo ga stvorili. Sada nam preostaje samo da pokušamo popraviti štetu koju smo počinili, vođeni vlastitom gramzivošću. Kako? Tko to zna uopće? Možda je ovo doista kraj svijeta kojega smo poznavali, a od novoga još uvijek strahujemo.
Zašto umiru dobri, a ostaju loši?
Kažu ljudi da je povijest učiteljica života. Veću glupost od te nisam, zapravo, nikada čula, a sama sam po struci povjesničarka. Jer, da je tako, ljudi, ta opaka i bešćutna bića kakva zasigurno ne postoje ni jednom paralelnom Svemiru, ne bi nikada činili strašne stvari koje čine. Naučili bi konačno da su ratovi strahota, a ubijanje svetogrđe koje je teško ičime opravdati. Valjda bi konačno shvatili i gomilu drugih odvratnih stvari koje čine jedni drugima, a sve pod opravdanjima kako je, eto, baš tako trebalo biti. Bili su prinuđeni, morali su, netko ih je natjerao, neka viša sila. Ili sila nečista, potpuno je svejedno. Ne bi činili gadosti jedni drugima, krali, varali, otimali, pljačkali, ponižavali one koji nemaju, a divili se mediokritetima. Sve je to već ionako viđeno u povijesti; nema toga što se već nije dogodilo, negdje, nekada, u nekom stoljeću, u nekom kutku svijeta. I baš ništa iz svih užasa ta čudna vrsta zvana ljudi nije ništa ni shvatila, ni razumjela, a kamoli naučila.
Zašto umiru dobri ljudi, a ostaju uglavnom oni loši, kvarni, podmitljivi, nečasni? Zašto takvi preživljavaju dok čiste duše najčešće prerano odlaze? Većinom oni za koje svi koji su ih poznavali kažu: bio je dobar/dobra, mrava nije zgazio/la u životu, kakva šteta… Pa, pobogu, kakva je to božanska pravda? Kažu da Bog sebi uzima one koje voli, valjda da bi njemu bilo ugodno. A nama ostavlja ljudsko dno, neka se mi izborimo s njihovom zloćom. I neka nam uništavaju živote, zdravlje, ljubavi i karijere. Ako je i od Boga, previše je, kažem u teškim trenucima. Onda shvatim da u životu, zapravo, ništa nije slučajno, a stvari, situacije i ljudi dolaze nam baš onako kako trebaju, jer sve su to životne lekcije. Ako te netko udari, okreni i drugi obraz, kaže Biblija; okreneš ga sto puta, a šamaraju te i dalje. Pa se zapitaš: jesam li ja to budala koja zaslužuje takvu sudbinu? Ili samo slijedim put poštenja i svako će se dobro ipak na kraju dobrim vratiti? Teška su to pitanja; možda je najbolje da ih čovjek uopće ne postavlja sam sebi, da odustane od zacrtanih planova i živi dan za danom, jer, planovi u pravilu propadaju ili se izjalove u nekom trenutku, a u ovoj državi tako moraš živjeti, baš od danas do sutra, ali nabasaš i na neku dobru stvar ili upoznaš dobre ljude koji ti vrate vjeru da ljudi nisu baš tako okrutna bića.
Svakoga se dana sjetim veličanstvene izjave mog najdražeg pisca Ive Andrića, koji je još davno rekao: “Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!”. Ne promatramo li upravo to posljednjih 20 godina? Samo se imena mijenjaju. ”U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti!”, kazao je davno Andrić. Osim što je bio jedan od najvećih književnika s ovih nesretnih balkanskih ili kako ih već želite nazvati, Andrićeve su misli besmrtne i gotovo proročanske. Ipak, u duši sam optimist, iako se to mnogima tako ne čini i zato ću uvijek djetinje vjerovati i u njegovu predivnu misao kako se “Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati.”
