Mora se priznati da Mirela Holy čini pozitivne pomake u politici. Nenaviknutu hrvatsku javnost zaprepastila je njezina namjera da vodeće ljude svoje stranke psihološki testira i onemogući da nekompetentni među njima napreduju. Javnost je to shvatila tek kao testiranje inteligencije što nije točno. Provjeravaju se komunikacijske i socijalne vještine.
Narodski rečeno političar mora biti pametan, ali mora znati i dobro pričati. Kada izađe u javnost on mora dominirati suvislim i uvjerljivim govorom. Ali mora imati i socijane vještine. Narodski govoreći on mora biti sposoban ostvariti uspješan odnos s okolinom. Ovo ćete lako shvattiti. Primjerice naš premijer je vrlo pametan dečko, nekada jedan od najboljih studenata, ne zamuckuje kad govori, vlada savršeno stranim jezicima. No nedostaju mu socijalne vještine. Nije u stanju prilagosdditi se okolini, pragav je, svadljiv, teško podnosi pitanja koja mu se ne sviđaju. Tako je tu javnost okrenuo protiv sebe i postao najneomiljeniji političar. Isto važi za Čačića. Mirela hoće da njezini ljudi budu istodobno pametni, da sjajno pričaju, ali da su tako prilagodljivi da primjerice u birtiji mogu sjesti za stol s vrhunskim intelektualcem, pijancem, kumicom, protivnikom nesklonim njezinoj stranci, sretnikom i nesretnikom.
To je nešto sasvim novo. Jer čitav niz naših političara ostavlja dojam bahatih, lukavih seljačića koji gledaju samo svoje dupe. Ljudi oko njih idu im na živce i za njih nemaju vremena. Bitni su samo oni i njihovi interesi. Socijalne vještine o kojima priča Mirela podrazumijevaju i određenu dozu empatije. To se uči. Od malih nogu ljude se uči da poštuju neke druge ljude, da vlastitom sebičnošću ne ugrožavaju one oko sebe. To podrazumijeva primjerice maknuti se s ulaza u tramvaj da uđu i drugi, pomoći nekome kad se sruši u nesvijest na cesti, nastojati izaći u susret drugomei ako se može. Jer zašto ne pomoći nekome ako možeš, a sebe time nećeš oštetiti? Ne treba uopće govoriti o tome kakvi su političari bili svih ovih godina. Doduše, tu i tamo se može čuti da je neki od njih ničim izazvan nekome i pomogao, ali u većini slučajeva riječ je o stranačkim uhljebima koji su zahvaljjući poslušnosti, vjernosti vođi i strogom provođenju partijske stege uspjeli. Uostalom, na zadnjim Euro izborima nisko na listi našli su se popularni političari koji nisu mislili isto što i njihovi predsjednici i stoga bili kažnjeni. S druge strane uvođenje mogućnosti da se nekome da preferencijalni glas neke je ljude neočekivano učinilo zvijezdama izbora.
Valja se nadati da dolazi novo doba, jer ono mora doći. Nakon četvrt stoljeća ova država dospjela je u sanaderovsku bananu. Za to su isključivo krive partijske elite koje su se izmjenjivale na vlasti. Svakome od njih nešto je nedostajalo. Nekima pamet, nekima pismenost, neki nisu bili u stanju sastaviti dvije suvisle, a bilo je i psihopata. Zato smo tu gdje jesmo.
