Opasno je i gotovo pogubno, kad si političke elite zamisle da demokracija funkcionira kao vladavina naroda. Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači “narod”, i κρατειν, što znači “vladati” te sufiksa íα. Dakle, doslovno bi bilo, “vladavina naroda”. No, demokracija označava pluralistički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore, a kada su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. Vladavina je naroda, pak, anarhija.
Svi se natječu ovih dana, koliko će se gurati u istu misao s narodom, te narod ovo te narod ono, onda narodu će oni ovako ili onako pa silno poštuju narod (odjednom!) svi do jednoga(e). Svaka referendumska inicijativa u ovoj zemlji pada na vrlo plodno tlo – da tako radimo i stvaramo, ne bi nam bilo kraja, ali u svađama i razdorima smo prvaci – posvađa sve uzduž i poprijeko, donese često govor i akte mržnje i dugoročno etablira borbu protiv svih drugačijih. I najblaže rečeno, vrlo zanimljiva nakaradnost, svaka inicijativa za referendum cilja na Ustav, kao da će upečatljenje njihove ideje u ustavno slovo, omogućiti da nestanu svi oni koji su drugačiji. A, sve lijepo upakirano u nacionalne, protuestablišmentske i antisistemske šara laže. Sramotno i užasavajuće za ikoju europsku državu, a to što označava nekakve diktature i banana-države, nije valjda put Hrvatske…
Sve je to narod, kako da ne gospodo političari i kojekakvi mešajstori nereda i kaosa, samo narod! Paradoks je taj, što osjećaj nedodirljivosti i potpune nesvijesti o vlastitom položaju i ulozi, dolazi upravo iz činjenice da pripadaju političkoj eliti pa i samim time, nitko od njih nije u mogućnosti doživjeti glas građana. Što je i kakav je stvarni život, nemaju oni pojma, a niti ih to uopće zanima, njima ne treba.
O onom, a to je da netko tko prema svojoj funkciji zastupa sve građane, a ne jedan njihov dio koji otvoreno antagonizira druge građane, ne može sebi dopustiti nikakvu vrstu svrstavanja, trebalo bi biti besmisleno i nepotrebno govoriti. Ali ne, u Hrvatskoj je to potrebno stalno i uporno, nepokolebljivo isticati. Jer, velika većina vladajućih i pozicioniranih (meni je jedan od urednika rekao, da nisam dobro pozicionirana pa mi daje otkaz), ponaša se prema čuvenoj sintagmi kralja Sunca, Luja XIV: ‘’Država to sam ja!’’ (Etat c’est moi).
Da nije tragično bilo bi smiješno, ovako je pogubno tragikomično.
