Dragi moji, što je ovo, dočekali smo da nas uče, nije dosta što nas uče gdje možemo biti i što možemo, a što ne možemo raditi, nego su se našli da nas uče i o povijesti.
Opet manjak hrabrosti, opet su našli delegata iz katoličke crkve, institucije koja grca u povijesnim i masovnim zločinima, koja grca od manjka kršćanstva kojeg propovijeda, a koja sve te manjkove pokušava nadomjestiti veličanjem najvećeg zla kojeg je Hrvatska u cijeloj svojoj povijesti imala.
Obilježava se obljetnica Bleiburga, obilježava se i daje joj se pažnje kao niti jednom drugom datumu iz slavne antifašističke, isto tako hrvatske povijesti.
Cijeli dan na HRT-u, vrte se sjećanja, vrte se ljudi koji govore jezikom kao da su tamo bili, spominju se uglavnom djeca, žene, civili i nenaoružani vojnici. Povijest kaže da je tamo bilo i partizanskih žrtava koji nisu mogli stradati od nenaoružanih vojnika, ali…
Ne sporeći, niti uzimajući za pravo da se pokuša osporiti i jedna žrtva igdje, mora se spomenuti slijedeće:
- jako se pazi da se vrlo malo, ako ikako spomenu ustaške formacije, ili sam termin – ustaša
- jako se spominje presuda bez zločina, kao da je ustaški režim bio uopće poznat po nekim tehnikalijama koje su morale biti zadovoljene prije njihovih zala
- stalno se spominje pogrom hrvatskog stanovništva, iako Hrvati nisu bili jedina nacija…
Može se govoriti o performansu pojačanim krivotvorenjem povijesnih činjenica, na kojoj su bili prisutni bosansko-hercegovački političari, koji plediraju da se zovu hrvatskim, a koji su se, bar jedan od njih, prije rata potpisivali ćirilicom.
U isto vrijeme, jedan zaboravljeni heroj, klinac od 19 godina, koji se radi ideala i borbe za slobodu išao boriti za svoj hrvatski narod, te je kao žrtva četnika, ustaških kolega po fašističkim saveznicima, završio svoj mladi život ubijen i bačen u jamu kraj Dubrovnika. Njegovo ime je Miše Simoni, za njega nema mise ni sjećanja, škola više ne nosi njegovo ime, jer nije bio ni domobran, ni ustaša – bio je borac za slobodu svoje Domovine i za nju je i život dao, a biskupi, ili kardinali, u ovom slučaju, muškarac u haljini – zaziva oprost onima koji za oprost nisu ni znali. Što je to draga braćo u mantijama, što nije u redu s vama, zašto ste toliko fascinirani nacizmom, zašto je toliko svećenika na strani fašista?
Možda je vrijeme da držite neprestane mise za vaše grijehe, kojih ima najviše!? Koliko djece je ubila crkva, koliko ih je mentalno osakatila, silovala pod zaštitom Vatikana, koliko pametnih ljudi, znanstvenika i žena bestijalno spalila, za koliko milijuna mrtvih kroz povijest je kriva? Kada ste se ispričali? Ako i jeste, to je bilo simbolički, pa ste nastavljali po starom… Uvijek je cilj isti: Pare i vlast.
Ili da pređemo s ideologije na svjetovno, npr., katedrala, Zagrebačka katedrala i njeni tornjevi, vidimo koliko se tehnike skupilo da bi se snimilo, saniralo i donekle dovelo u red ono što je ostalo od tornjeva, samo par stotina metara dalje od katedrale je osnovna škola Miroslav Krleža. Škola kojoj tepaju da je najstarija u Zagrebu nema đaka, neće ih ni imati, oštećena je, gotovo razorena, neprikladna za boravak tko zna dokad… Đaci moraju tražiti novu školu, a za razliku od crkve, tamo nema tehnike, tamo nema nikoga, osim đaka i profesora koji dolaze po svoje stvari znajući da je slijedeća školska godina izgubljena. Bandić nudi, a oni spremno prihvaćaju, 10 milijuna, čini mi se, najbogatija institucija na svijetu, bez pogovora prosi i pita pare od siromašne države, od glavnog grada gotovo razorenog potresom, nije ih sram, misle valjda da ih nema ni zašto biti…
Tu dolazimo do osnovnog problema crkve, crkve koja je već desetljećima neosjetljiva na sva zbivanja oko sebe, koja je sebična, koja misli samo na sebe, koja grabi i ne pita, koja živi odvojena od društva i njegovih problema. Možda je to i razlog radi kojeg nastavlja sa svojom mišlijom dijeljenja i podjela, možda je to samo prozirni trik da se još napije krvi (para) od ove naše sve jadnije države!?
