Presuda je nepravedna, treba je srušiti u žalbenom postupku

Preko Hrvatske je išla sva humanitarna pomoć u BiH, Hrvatska je primila oko milijun izbjeglih Bošnjaka, od kojih su neki bili u tranzitu prema trećim zemljama, ali mnogi su se zadržali u Hrvatskoj koja je brinula o njima Presuda je nepravedna i ne odgovara stvarnosti. Tako bi se u najkraćem mogao izreći sažetak hrvatskih reakcija […]

Preko Hrvatske je išla sva humanitarna pomoć u BiH, Hrvatska je primila oko milijun izbjeglih Bošnjaka, od kojih su neki bili u tranzitu prema trećim zemljama, ali mnogi su se zadržali u Hrvatskoj koja je brinula o njima

Presuda je nepravedna i ne odgovara stvarnosti. Tako bi se u najkraćem mogao izreći sažetak hrvatskih reakcija na nepravomoćnu presudu Haaškog suda ratnim čelnicima Hrvata iz BiH koji su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora stoga što su, kako se tvrdi, bili dijelom udruženog zločinačkog pothvata koji je navodno predvodio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman s ciljem pripajanja Herceg-Bosne Hrvatskoj.

I vlast i oporba, i drugi politički čimbenici u zemlji, suglasni su u nastojanju da se ta presuda treba srušiti na Žalbenom vijeću, na isti način kako je svojedobno pala i prvostupanjska presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču zbog Oluje. I oni su bili nepravomoćno osuđeni na drakonske kazne, i njima je bio imputiran tzv. udruženi zločinački pothvat, i tamo je Franjo Tuđman bio spominjan, a na kraju, pravda je ipak pobijedila.

sestorkahercegbosnaICTY625 manjaPresudu šestorici Hrvata iz BiH treba osporiti jer njen sadržaj ne odgovara činjenicama koje su se u to vrijeme događale nego je posljedica političkog koncepta ujednačvanja krivnje Zagreba i Beograda za rat i stradanje na području bivše Jugoslavije. Taj koncept je godinama kroz konstruiranje haaških optužnica protiv Hrvata iz BiH i hrvatskih generala u vezi s Olujom provodila nekadašnja glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte. To je radila na način da je u nedostatku argumenata i dovoljno teških odnosno masovnih zločina pojedinačne zločine koji su se dogodili, i koje svakako treba osuditi, stavljala u kontekst udruženog zločinačkog pothvata.

Tako iz presude šestorici čelnika Herceg-Bosne proizlazi da je Hrvatska zapravo bila agresor na BiH, dakle, da je prema toj državi postupala na isti način kao i Srbija, a to naprosto nije točno. Štoviše, BiH je i postala samostalnom državom, želio to danas netko priznati ili ne, tek uz izdašnu pomoć Hrvatske.
Najprije su bosanskohercegovački Hrvati, uz jasnu sugestiju hrvatskog vodstva iz Zagreba, na referendumu održanom od 29. veljače do 1. ožujka 1992. glasovali za neovisnost BiH. Njihovi glasovi su bili presudni da BiH dobije međunarodno pravni legitimitet.

Potom je, nakon početka velikosrpske agresije na BiH, mjesec dana nakon održavanja referenduma, Hrvatska što javno, što tajno, počela naoružavati Bošnjake, odnosno, njihovu vojsku Armiju BiH. Preko Hrvatske je išla sva humanitarna pomoć u BiH, Hrvatska je primila oko milijun izbjeglih Bošnjaka, od kojih su neki bili u tranzitu prema trećim zemljama, ali mnogi su se zadržali u Hrvatskoj koja je brinula o njima.

Na kraju je upravo zahvaljujući hrvatskim vojnim operacijama nakon Oluje (koja je ne zaboravimo, spasila bošnjačku bihaćku enklavu od sudbine koja se dogodila Srebrenici) okončan rat u BiH i potpisan mirovni sporazum u Daytonu. Kako je postupala Srbija i bosanski Srbi, ne treba posebno obrazlagati. Dio toga je vidljiv i iz presude Međunarodnog suda pravde u kojoj stoji da je nad Bošnjacima proveden genocid na određenom dijelu BiH (Srebrenica).

S obzirom na sve to, za Hrvatsku nikako nije prihvatljivo da je sukob Hrvata i Bošnjaka u BiH, koji je okončan Washingtonskim sporazumom 1994. pretvoren u agresiju Hrvatske na BiH i u udruženi zločinački pothvat. Stoga će u Žalbenom postupku kroz pružanje sve pravne pomoći odvjetničkim timovima šestorice Hrvata iz BiH, pokušati srušiti tu presudu na isti način kako je to svojedobno učinjeno u slučaju generala Gotovine i Markača.

Time će pokušati pomoći nepravomoćno osuđenim čelnicima Herceg-Bosne, na taj način će dakako nastojati zaštititi i svoje interese ali ponajprije joj je cilj uskladiti pravomoćnu presudu s onim što se tada odista događalo u stvarnosti. Sadašnja prvostupanjska presuda, nažalost, daleko je od toga. U vezi s tim valja se prisjetiti riječi američki sutkinje Patricie Wald koja je svojedobno oslobađajući braću Kupreškiće u žalbenom postupku kazala – pravda zahtijeva izokretanje prvostupanjske presude. Čini se da će i u ovom postupku pravdu trebati tražiti na taj način.

 

POPULARNE KATEGORIJE